Župska priča
II.DIO
ČOVJEK SANJA I PLANIRA , A BOG ODREĐUJE
Nakon objave priče „Sjećanje na životne poslovice tete Katice“ puno me ljudi pitalo kad će sljedeća. Da bi i druga priča imala nekoga smisla i redoslijeda iskoristit ću imena i likove iz prve, spomenut ću neka nova imena i par poslovica od babe Pere, a nastojat ću upotrijebiti što više župskih riječi i navika. Za one koji nisu pročitali prvu priču preporučio bi da to urade jer ova će bit nastavak iste.
Kroz priču ću opisat kako Luko potječe iz velike kuće i obitelji, da je njegov ćaća Miško bio povratnik iz Amerike, da je imo šestero sinova, da je sve u životu radio planski i domaćinski. Dva je sina do na zanat, jednoga je posl’o na škole u Zagreb, jednoga namjestio u državno poduzeće, a dvojicu posl’o u svijet. Da se pamte dani kad bi za festu Velike Gospe znalo za trpezom sjedat i do pedeset ljudi, a da je ove godine doček’o da su žena i on bili sami s jednim unukom. Život piše čudne priče i ništa se u životu ne može predvidjet.
Lukovi mama i tata Paulina i Miško
Lukova braća: Stijepo vatrogasac najstariji osto doma na zemlji, Pavo studira ekonomiju u Zagrebu , Tonći kuhar u Orlanda , blizanci Vlaho i Ivo pošli u Ameriku.
Upoznati ste kako se Luko oženio s Lucom i poš’o živjet u nje u domazestvo na Rijeku.
Nakon Luka ubrzo se oženio i njegov najstariji brat Stijepo za jednu malu Mariju s ploča, upozn’o je on nju još dok je bila dijete, Stijepo bi joj dobaciv’o s ograde od vatrogasaca .
Kako je već bilo unaprijed dogovoreno da će Stijepo ostat doma na zemlji jer ima dobar pos’o s puno slobodnih dana najviše se može posvetit baštini, a nekako je ko i dijete pokaz’o najviše ljubavi za baštinu. Došla Marija živit u Postranje. Pogled na Lokrum i mire zamijenila pogledom na cijelu Župu, a može vidit Mrkan i Bobaru. Buku i galamu zamijenila mirom i tišinom. Na prvi pogled sve dobro.
Nije idila puno trajala. Počela mati Stijepu pribokavat da bi joj Marija trebala pomoć kitit prodaju za grada, provala Marija par puta pomoć svekrvi, ali odma’ bi se žalila da je bole prsti od rafije i žuke, a onda bi Paulina pronjorgala sebi u bradu:
Kad vladika uhvati za onu stvar brzo natrlja žulj
Nakon pola godine Marija dobila pos’o u Excelsioru i počela radit dvokratno. E tek onda su nastali problemi s putovanjem. Dobro je preko dana kad je pruga iskrca na Dubcu uvijek će neko naić i prebacit je do doma, a što uvečer kad treba s autom predanju?
Kako to obično bude umiješala se i Marijina mati koda nije njen pos’o i fermala ona jednom do Stijepa na vatrogascima i k’o da neće kaže mu: “Zete, meni se para da mi kćer nije baš kotenta situacijom pa ti hoću reći da je u nas slobodan cijeli kat kuće i da ne planiramo više afitavat. Što ne bi vi uselili puno bi vam lakše bilo ić na pos’o i tebi i Mariji, a uvijek možeš poć malo u Župu posadit zeleni da imate za doma freško i domaće. Vidiš da se više ne isplati ništa oko baštine radit.
Stijepu se svidio taj prijedlog, iskoristio on ponudu i odma’ drugu setemanu preselio na Ploče.
Pavo studira ekonomiju u Zagrebu i ostala mu još ova godina i diplomirat će. Dobro se on gori snašo tako da se ne planira ni vraćat doma. Našao je on sebi ekonomsku računicu da ostane gori jer je uspio nagovorit ćaću da bi bilo dobro gori kupit kuću, objasnio on njemu i izračunao da Miško neće ni osjetit na svojoj američkoj penziji da se odbija rata za kuću. Pričalo se da Miško ima penziju oko četr’sta dolora na mjesec, a novi se Yugo mog’o u to doba kupit za 4 tisuće D.M. Zn’o je Pavo s vremena na vrijeme organizirat i otkup cvijeća po Župi pa bi ga preprodavao po Zagrebu i na tome lijepe solde zarađivao. Zato se nije za čudit što bi se braća ljutila kad bi se Pavu slalo u Zagreb, jer „ zn’o je taj svome Petku post“.
Tonći je bio stipendist Orlanda za kuhara. Sredio njemu to dundo tako da je već počeo radit i dobio stalni pos’o. Kad bi ga stariji kuhari što štrapacavali da nije dobro spravio zn’o bi se on pravdat.
„Da nije lako od gomna napravi pitu“
Vjero se on za neku malu Draženku iz Zagradinja koja je radila u kuhinji, a bila u kumskoj vezi s dundom i imala stalni pos’o, tako da su izračunali ako se njih dvoje ožene da će bit po bodovima prvi na listi za dobit stan od poduzeća u Srebrenskim zgradama.
Još jedna loša vijest za Miška što Tonći sve manje dolazi doma i planira živjet u Srebrenom čim dobije stan. Zato bi Miško zn’o reći od svih žabarki i primorki koliko ih je u hotelu radilo, mom Tonćiju za oko zapela Draženka iza brda.
„Jadan ti je koga toka“
Vlaho i Ivo su bili najmlađi i neplanirani blizanci, kako je već pomalo bila gužva po kući dogovorili se svi da bi bilo najbolje da njih dvojica pođu u Ameriku u Miškova kuma zaradit koji solad da se dovrši kuća u Mlinima. Dok Pavo diplomira i nađe pos’o, ovo za kuću im nije bilo krivo, a što se tiče Pava već odavna sva djeca u kući na njega imaju pik. Znali bi reć u roge i on i njegove skule što ćemo mi imat od toga kad ih i završi.
Najviše bi se na to bunio Stijepo koji je vodio baštinu, pa bi zn’o reć uvijek se treba slat Pavu od prvoga voća i povrća čim prizri mati šalje za Zagreb, ko on jadan uči njemu treba, ona druga tura voća bi se nosila na placu jer treba uzet koji solad od prodaje dok još drži cijenu.
Svaku srijedu oko podne Paulina bi išla u Mline na poštu da se s govornice čuje s Vlahom i Ivom u Ameriku. Prvo što bi je pitali: “mati kakvo je vrijeme u vas?”. Nikako joj to nije bilo kijaro što ih toliko zanima kakvo je amo vrijeme kad su oni tako daleko, a drugo pitanje je bilo je li živa„ Drina“? To je bilo vrijeme kad se svakom kučku svijetle dlake nadijevalo ime Drina bez obzira je li muško ili žensko, a onome tamne dlake „Nero“ ne ovisno o tome je li muško ili žensko.(Drina-rijeka, Nero-crna)
E, kad bi dobili informaciju o vremenu i živinama onda bi pitali za ćaću i braću što još ima nova. Kad bi mati predala raport njima onda bi ona njih zamolila ako neko bude iš’o pud amo da pošalju rebatinaka u više brojeva i da im je ćaća poručio kad god uhvate vremena pođu vidit staroga Krista jer to je čovjek što su skupa pošli u Ameriku.
Dao bi sto Amerika, sve na svijetu ja bi dao, da uz karte i bevandu brojim valove…
Blagajna. Ponedjeljak, jutro.
Okupila se stara balica zauzela svoja mjesta, neko na gajbi neko na vreći od paja, Miško Ban i Đino predložili Bebi i Peru da danas iznenade Miška Amerikanca s marendom kad se bude vrać’o iz baštine. Znali su oni da će on svratit po kruh i popit jednu pivu kako on reče zelenu iz gajbe.
Nije tu bilo neke velike mudricije što se tiče marende, zn’o se ritual. Pero bi otkinu dobar bokun martadele i na daski bi ga narez’o na kockice, Beba bi otparala komad karte od vreće te to bi prostrla ko napicu i na to narezala pomadora na četiri dijela i par kukumara, uzela soli između prstiju i po pomadorama trunula iz visoka, malomu od Miška Vicencova bi rekli da nareže kruha na veće fjele i marenda bi bila gotova u tren oka.
Velika je Gospa;
U Miška se od vazda čini festa, za objed dolazi svojta i prijatelji, svi se nađu na misi u gospe pa se ide u Miška na objed.
Ove godine se dogodilo nešto što je Miška ubilo u pojam. Od šestero sinova i tri nevjeste, prijatelja i kumova niko nije uspio doći. Neki su se opravdali da rade jerbo je sezona u punom jeku, neki nisu došli iz raznih razloga tako da se dogodilo da su Paulina i Miško sami sjeli za trpezu na objed.
Jedino što im je doš’o unuk Maro. Toliko je Miško bio jedan taj dan, da je za objedom uzdahnuo i govori malome Maru: “E, moj sinko bolje bi bilo da nisi ni ti danas doš’o manje bi se snervo.”
Zapamtio je mali to njemu „ton i pogled“ kad mu je to reko tako da je poslije toga nerado iš’o u babe i đeda. „Ne reče se zaludu da dijete pamti ko kučak“
Razlog tome je bio što je Maro iskoristio vrijeme dok je u kući bilo ljudi što su iza mise svratili na tratamenat. On se do na pos’o po selu. Tako da je za malo vremena uspio u susjeda Frana otvorit plečaricu i išćerat dva prasca koji su izgazili i izrovali sve doce iza kuće. U druge susjede Pere je otvorio kapunaru i pustio kokoši koje su se razišle po rasadnicima i učinile štetu, a kruna njegovog djetinstva bila je kad se popeo na taracu od verande gdje je Paulina na pižulu sušila konservu i zamislite što mu je palo na pamet. Uzeo je boteljun od višnjevače i u svaki pleh od konserve ulio malo višnjevaće i zamiješao drvenom kuhačom što bi je Paulina koristila za miješat konservu. Rezultat njegove igre je bio da je na kraju sve finulo u broku pračiju.
„Nema gore bolesti od starosti“
Poruka ove feste bi bila kako je Miško imo dosta djece, svojte, prijatelja i kumova, a da je doček’o po starost da mu na festu nije niko doš’o. Znači da život piše čudne priče. Reklo bi se da niko ne može predvidjet što ga sutra čeka. Povijest nas uči da svaki uspon ima i pad. Tako je i u poslu i životu, a bezbroj primjera imamo kako velike i moćne obitelji preko noći postanu male i skromne. Svjedoci toga su nam mnoge omirine po Župi.
Zaključio bi , kako čovjek sanja i planira, a Bog određuje.
…Ni u dobru se ne uzvisit, ni u lošu se ne ponizit…
Današnja priča je nastavak prve u kojoj su likovi i događaji izmišljeni, samo što sam u ovoj priči spomenuo i neke stvarne ljude kojih se sjećam. Većina njih više nije živa zato koristim priliku da se ispričam obiteljima što sam ih spomenuo, ali sve je to bilo iz dobre namjere i lijepih uspomena. Jer kad netko dijete od par godina „trata šlagom iz čašice“, bogaremi, on će ga se sjetit i nakon četrdeset godina, naravno po dobru.
Do sljedeće priče,
Pozdrav! Maro Zec
