Sjećanje na životne poslovice tete Katice…
Lovac je da lovi, a ptica da bježi.
Kad se dvojica igraju i trećemu se nadaju.
Bolje ti je oltar srušit nego se djevojci u ljubav prtit.
Oni bolji su pošli na bolje, a mene zapalo u vas.
Svi mi nekad radimo i vilama i grabljama, a neko samo grabljama.
Ni prije se djeca nisu rađala od devet mjeseci.
Nikad se ne treba svađat oko djece i kokoši.
Kad se lijepa mlada uda za starijega, reče se da je „ pilica ili lisica“
ISPRIČAT ĆU VAM JEDNU IZMIŠLJENU PRIČU S IZMIŠLJENIM IMENIMA I LJUDIMA TAKO DA ĆU KROZ PRIČU OPISATI OVE POSLOVICE DA SE VIDI NJIHOVO STVARNO ZNAČENJE, PISAT ĆU SVOJIM SVAKODNEVNIM RJEČNIKOM, MALO KNJIŽEVNO, MALO PO ŽUPSKI. NADAM SE DA ĆE BITI RAZUMLJIVO.
- ćaća – Mato, Mati – Ane, ćer – Luce , zet – Luko, zetova mati – Paulina, zetov ćaća – Miško
Priča o maloj Luci
Običan je ljetni dan. Nakon što su učinili propodnicu, Ane i Mato sjeli pred kuću pod odrinu i čekaju da malo kalma vrućina pa da mogu poć obrat još malo smokava što je ostalo po vrsima grana da ih vuge i grmuše ne izjedu jer na jesama ima još mjesta za prostrijet koji košić smokava. Pomadore su jučer pobrali pa će prikvečer samo obić je li još koja prizrela jer Ane planirala ujutro poć na placu. Nije joj dan od reda, ali je jučer vratila skoro svu prodaju. Došlo vrijeme da nije lako ni pomadore naujedno prodat: u Kuparima lanac, u Orlanda se zna u koga se uzimaju, u Astarei ti uzmu po koju gajbu radi reda, ostalo jedino u Platu ako su dobre voje. Ma imaju problema i s Katičinim kokošima. Kad ih pusti, odoše drito u njihove pomadore. Mato uža reć: „Ma nije mi krivo da kokoši pojedu jednu dvije pomadore, ali kokoš ko kokoš s vragom pa svaku do iti jedne kjune i ostavi, a ko je vidio zbog kokoši se poć zavadit sa susjedom“
Kaže Mato Ani: Ajde stavi malo kave i donesi nam po bokun štrudela ako je ostalo od jučera.
Ane: Oću, Mato, ali sam ti imala nešto za rijet prije nego stavim vodu za kavu.
Mato: Reci, Ane, ako to ne može čekat dok popijemo kavu.
Ane: Znaš li Mato da se ona naša mangura vjera za nekoga maloga iz Postranja.
Mato: Ane moja, pa što ima veze, znaš da su joj godine od toga, školu je završila, poso našla. Nema druge nego da budemo sretni. A ko je mali… je li naš ?
Ane: Ma naš je, ali sam ti nešto drugo hodila reć, mene tu nešto ne gusta. Mislim da je naša Luce i boljega mogla nać. Jer znaš mu ti ćaću. Miško Amerikanac, uvijek ti bude u blagajni. Kad se vraća iz baštine, sjedne na vreću od simulina, pije pivu i zakidiva djecu što dođu u spenzu ,a mati mu je Paulina ispoda Mlina. Ima ti banak u gradu, đusto preko puta našeg.Ma znaš je sigurno, za nju ti se ono govorilo kad se udala ,,ili je pilica ili je lisica“. Svi su 
se čudili kako se ona udala za njega jer je dvaest godina stariji od nje, ali su je pravdali. Ma ima bit da stari ima solada, apeno se vratio iz Amerike.
Mato: Ma što mi to govoriš, za njegovoga maloga ?! Znam i njega i maloga, mali se Luko zove.
Ane: Jes, Mato, to je taj mali pa sam ti mislila reć kad se večeras Luce vrati doma da popričaš s njome, da je posavjetuješ da ga se larga dok je na vrijeme „jer što se ne podgrijava brzo se i ohladi.“
Mato: Ane moja, sve te ja razumijem, ništa me to ne gusta, ali „bolje ti je oltar srušit nego se djevojci u ljubav prtit “
Ane: Dobro, moj Mato, eto te tamo, ja sam ti na vrijeme rekla…
I tako su prolazili vrući ljetni dani. Luce je radila i svaki dan sve veselija i radosnija doma dolazila. Iz daleka se viđelo na njoj da se zaljubila i da su joj se obrazi podigli od sreće. Govorila bi mati Luci s vremena na vrijeme da pazi što radi i „pamet u glavu dijete i što god da se neplanski dogodi ti ćeš kćeri biti kriva.“. Luce bi joj rekla: „ Ma što to govoriš, mati ? Zašto bi ja bila kriva? “ „ Sinko, moraš znat, lovac je da lovi, a ptica da bježi“
Luci bi to bilo smiješno, samo bi se nasmijala, poljubila mamu i rekla: „ Ništa ti, mama, ne brini, znam ja što radim.“ Ali mama ko da je nešto slutila pa kaže Luci : „ Slušaj, kćeri, ovo što ću ti reći pa zapamti „gdje se dvojica igraju i trećemu se nadaju…“
I proletilo ljeto ko nikad do sad tako brzo, a pogotovu za Lucu. Završila ona sa sezonskim poslom, obećali joj na godinu da će ostat stalna, ali isto svako večer negdje ide i sve kasnije dolazi doma. Mati njorga, ćaća gunđa, ali to nju ne brine.
Sve dok se jedno jutro nije probudila, a neka joj muka. Prvo joj je palo na pamet da je sinoć popila dvije tri štok-kole, a nikad prije nije pila, a drugo što joj je proletilo kroz glavu materine riječi „ gdje se dvojica igraju i trećemu se nadaju“…Tako je i bilo.
Sad se Luce našla u problemima kako će to reći svojima doma, malo joj i ne prema za mater. Ona će se pomamit, malo galamit i to će sutri dan proć ,a što ako ćaća bude šuto? E, to je gore od ičega. Sve je i bilo kako je Luce slutila, mati se izgalamila, ali i u dahu već počela nabrajati koga sve treba zvat u svatove. Ćaća prihvatio sve bez puno riječi, samo što je iza toga držo kapu nakrivljenog frontina da su mu se jedva mogle oči vidit.
Kako nije bilo puno vremena za čekanje, odma drugu setemanu pošli oni u Postranje i sve se dogovorili s Lukovim roditeljima. Kako je Luko imo još petero braće, da bi najbolje bilo da Luko dođe u Luce u domazestvo jer je ona jedinica. Sve se brzo dogovorili da vjenčanje bude početkom dvanaestog mjeseca i da se pir održi u Orlandu jer je Luko tamo radio ko kućni meštar, a direktor mu bio od matere brat pa će dundo odgodit plaćanje po novoj godini. Uto će inflacija učiniti svoje pa će ih cijeli pir koštat ko malo bolja zimnica.
Uzeli se oni malo prije Božića, a Luce rodila malog Mara odmah po Uskrsu. Selo ko selo odmah su počele priče „kako se ni Matov unuk nije rodio od 9 mjeseci.“ Luce je u Atlasa dobila stalni posao, ali i svake zime počela ići na Kopaonik, čak je i avancala za pomoćnicu direktora. Nije to bilo Luku pravo jer su maloga odgajali baba i đedo,a i prijatelji bi ga zafrkavali kako je žena brzo napredovala. Mali Maro bi svako malo napravio neku dezgraciju po selu pa bi susjedi dolazili u Mata, a on bi to diplomatski rješavao „da se ne valja oko djece svađat, danas u mene sutra u tebe, djeca su djeca.“
Kako Luko nije tu mogao puno promijenit, do se i on na poso. Imo je lijepo namještenje u Orlanda, vrtio bi se po hotelu do marende, a onda bi pošao radit fuš. Kako je po zanatu bio vodoinstalater, a to je bilo doba kad je u Župi bilo moderno imat banju s tuš kadom, Luko se nije mogao obranit od posla, a Stijepo mu iz Njemačke donio i električnu mašinu za narezivat cijevi. Radio je Luko punom parom, još bi stigao popodne i puncu pomoć oko baštine. Šalio bi se Luko da mu je najdraže kad se treba nešto polijevat jer su upravo kupili novi motor od polijevanja.
„To vam je onaj motor TOMOS što bi se za njega reklo ko ne zna bjestimat, neka kupi Tomosa brzo će naučit.“
Bila je jedna stvar što se Luku nije sviđala. Kako bi ko od susjeda ili od svojte došao u vizitu, preko uha bi čuo punca Mata kako bi gostima govorio : „ Ma sve je dobro, ali isto mislim da je naša Luce mogla naći nekoga iz boje kuće.“ Dok jednom nije Luku dodijalo to prigovaranje pa se okrene prema puncu, reče mu : „ Znate što, oni iz boljih kuća su pošli na boje, a mene je zapalo u Vas.“
Nije mu to punac nikad mogao oprostit, a pogotovo što je Luko radio više poslova i još bi tražio dio i od prodaje, a ništa solada ne bi davao u kuću. Čuo Mato da je Luko započeo u Mlinima na materinoj zemlji gradit kuću s braćom, da su zapasali fudamente ko da će hotel podići. Nije se to Matu nikako sviđalo. Prvo što toliku kuću neće nikad završit, a drugo što nijedna zajednica nije dobra pa bila ona i bratska. Braća će se nekako složit, ali ako se umiješa šest nevjesta, neće ih ni biskup Severin izmirit.
Dodijalo puncu tako Lukovo ponašanje pa kad su sjeli za trpezu da će objedovat govori mu punac „ Slušaj ti, zete, otkad ja znam za sebe, u ovoj kući se radilo i vilama i grabljama, a meni se para da ti radiš samo grabljama i vučeš prema sebi…to ti ne valja i tako neće ići
Kao što sam i u uvodu napisao, imena i ljudi su izmišljeni kao i cijela priča. Poslovice i izreke su narodne, možda i izvorno župske, ali za to nisam pronašao nikakve pisane dokaze. Siguran sam da će se svatko tko pročita ovu priču, a živi u Župi zadnjih trideset godina naći barem u jednoj rečenici.
Do neke druge priče, pozdrav!
Maro Zec
