I taj četvrtak je svanuo, iako u nadi da će proći kao i svaki drugi dan, moje ispijanje jutarnje kave prekinuli su zvuci policijskih i vatrogasnih vozila. Svaki taj zvuk je odzvanjao dugo, prodirao i stvarao mi trnce. Život poviše magistrale, na skorom centru između grada i Konavala, nekako te „navikne“ na te zvuke, i postane ti jasno kada je stanje drastično. Nimalo nije slutilo na dobro kada sam vidjela koliko vozila prolazi na putu prema, u tom trenutku nepoznatom mjestu. Zovem svog prijatelja govoreći da se nešto dogodilo veliko i loše, iako sam par minuta prije pomislila pozitivno, da je jedna od proba i vježbi urgentnih službi. Kako je vidio da sve službe nevjerojatnom brzinom odlaze u Plat, uskoro saznajemo da se u Hidrocentrali Plat događa drama. Digla sam sve svoje na noge, i inzistirala da zovu rođaka koji tamo radi u nadi da je samo požar, koji će se u kratkom roku ugasiti. Kad se javio njegove riječi da je on ok su nas za nijansu smirile, ali ostatak njegove rečenice da stanje nije nimalo dobro i panično spuštanje slušalice, ni manje ni više slutilo se da je riječ o strašnoj nesreći. Iz minute u minutu vozila hitne pomoći su prolazila i odašiljala nove zvuke panike i straha za cijelo stanovništvo Župe. Počele su se širiti informacije, nimalo dobre. U šoku i nevjerici sam se ipak nadala da će osvanuti vijest da su pronađeni, ali živi i zdravi. Nadala sam se da ću tipkati naslove gdje će se dogoditi čudo, da su svi srećom preživjeli. No nažalost, ovu nedjeljnju večer svoju priču pišem sa suzom u oku. Gledajući dan i večer ranije, helikopter koji nadlijeće naše područje, te ovo jutro brodove koji bez prestanka traže i posljednjeg nestalog, duša mi se steže. U nevjerici gledam fotografije ljudi koji su izgubili svoje živote, pokušavajući spasiti nesretnu situaciju. Mladi, puni života ispred sebe ostavili su svoje živote za nas. Niti jedan sekund struje nije nestalo, niti jedan sekund svijetlo nije zatreperilo, ni kap vode se nije zaustavilo. Iako ih nema, njihova žrtva pokušaja saniranja nastale situacije pretvorila ih je u heroje. I ne osuđujem nikog, jer moje misli u ovakvim situacijama ne mogu biti usmjerene na „što bi bilo,kad bi bilo“. Njih ništa vratiti neće, a nama ostaje jedino nada, da će svoj mir pronaći na nekom boljem mjestu. Pognute glave, sa suzom u oku obiteljima žrtava želim da Bog podari neizmjernu snagu, da izdrže tugu koja ih je zatekla. Na njihovom mjestu sam mogla biti i ja, i ti… Svaki vatrogasac, svaki zaposlenik HE Plat, te ostali ljudi koji su pritjecali u pomoć su ljudi koji su također svoje živote riskirali, da bi ova situacija završila s najboljim ishodom. U nadi da se nikad više ne ponovi ovakva bolna tragedija…
Dragi Mato, Ivica i Davore počivajte u vječnome miru, spavajući na krilima anđela!
M.G.
