Piše: Maro Zec
Sv. Roko je, vrućina je neizdrživa. Poš’o sam na Supetar okupat se, naš’o mjesto u hladu ispod ono malo borova što je ostalo na otoku. Zvoni mi mobitel i gledam tko je, kad ono alarm uz napomenu da je 18.08., Miranu rođendan, te da smo dogovorili da ćemo iza Gospe napisat priču povodom njegovog 66. rođendana i odlaska u mirovinu.
Zovem Mirana na mobitel i podsjećam ga na dogovor. Iznenađen je, kako sam se sjetio da mu je rođendan, govori mi da je u Zagrebu i da se vidimo za tri dana kad se vrati, a gdje drugo nego u Čibači na nogometnom igralištu, jer tamo je svoj na svome.
U miru i tišini otoka, jer ove godine nema puno turista, mislima se pripremam za razgovor. Pokušavam zamislit kako je to bilo prije 66 godina kad se Miran rodio. Znam da mu je tata iz Postranja, a mama s Petrače. Pretpostavljam da su tri dana prije njegova rođenja bili u Postranju na festi Velike Gospe, tata u krema hlačama, svijetlo plavoj košulji i s baretom na glavi (ta mi je slika iz djetinjstva u glavi kako bi se obukli stariji župljani, onih u nošnji se ne sjećam), a mama s trbuhom do zuba i brigom na pameti kako će i kad sve to proći.
Teško je i zamislit kako je tad bilo podnosit vrućine, nije bilo klime ni ventilatora, nego rastvoriš kuću i čekaš malo bave, a u isto vrijeme se moraš pazit od propuha. Jedina utjeha je bila da s prvom kišom poslije Gospe noći više neće biti vruće.
Jedna anegdota sa Supetra, pa ćemo se vratiti na upoznavanje Mirana. Nekoliko godina prije rata na Supetru je bio restoran kojeg je držao stari Dodig iz Cavtata. S vanjske strane otoka bila je nudistička plaža. U neko doba s nudističke dolazi mlada zgodna ženska potpuno gola, k’o od majke rođena i ide prema šanku. Stari Dodig je gleda i mjeri od glave do pete. Primijeti ona to i nešto mu prigovori, a on njome odgovori: „Sinko moj ne gledam te što si gola i zgodna, nego gledam gdje ti je takujin, kako ćeš mi platit.“
Još jedna zanimljivost vezana za otok Supetar i Miloslaviće, a ja sam joj svjedok. Vicko Miloslavić iz Čibače na Supetru se kupa više od 50 godina, skoro svaki dan, svako ljeto. Samo upali barku u Srebrenom, a ona sama iz navike otplovi na Supetar.
Godine 1955. rodio se još jedan Miloslavić u Župi dubrovačkoj.
Na pitanje jesu li mu roditelji dali ime Miran, zato što su znali da će u životu biti dobar i miran. Miran se nasmijao i odgovorio da mu je pokojni otac dao ime po katoličkom kalendaru, jer je dan prije datuma njegova rođenja Sv. Miron, a on ga nazvao Miran. Napominje da mu je ime bilo privilegija u životu, jer je specifično i rijetko, a svatko bi ga brzo zapamtio.
Tako i ja mislim, nema starije ili mlađe osobe u Župi koja ne pozna Mirana Miloslavića. Moja prva asocijacija je: nogometni trener u Čibači i tajnik u školi.
Od svih mnogobrojnih funkcija što je u životu Miran obnašao, započet ćemo s onom najtežom, najodgovornijom, a i najdražom – roditeljskom.
Miran i njegova žena Ana imaju četvero djece: Marijeta, Mihaela, Maroje i Matej,
i osmero unučadi: Lea, Ivan, Petar, Marko, Maria, Marko, Marin i Mara.
Najveća podrška u odgoju djece bila mu je žena Ana, pa u šali govori kako sad ubiru plodove truda. Kako su jučer popodne Ana i on bili presretni kad su mu svi došli čestitati rođendan i kad je đardin bio pun djece.
Na moje pitanje ima li neki savjet u odgoju djece, odgovor je bio: govoriti, govoriti i kad misliš da te ne slušaju govoriti, pa nešto će im ostati u glavi. Ja sam se složio s njegovom teorijom.
Nakon roditeljske uloge, najviše vremena je posvetio sportu. Tako nogomet počinje igrati već sa 16 godina kad se osnovala NK Astarea 1971. godine, a već s 18 godina postaje i kapetan ekipe. Poslije njega dugo vremena je kapetan bio Pero Lukšić kao najstariji igrač.
S 19 godina odlazi godinu dana u Goška kad je bio u drugoj ligi.
Nisam mogao da ga ne pitam kako sam od starijih igrača čuo priče da su mu zamjerali što je pošao iz Župe igrati za Cavtat.
Znao je da ću ga to pitati pa je imao i spreman odgovor: „Kao prvo napiši da odlazak u Cavtat nije bio motiviram nikakvim financijama, nego jednostavno želio sam igrački napredovat, a tamo sam prepoznao dobru, složnu i motiviranu ekipu, gdje sam se i zadržao pet godina i vežu me jako lijepe uspomene.
Događaj koji me potaknuo na tu odluku bio je poraz Astaree od Zmaja iz Blata na Korčuli – 5:1. U autobusu ja im govorim kako se nije smjelo to dogoditi, a oni mi se smiju i nije ih bilo briga. Sljedeće kolo u Čibači izgubimo 3:0 od Metkovića, ista stvar.”
“I onda sam rekao dosta. Ja sam davao cijeloga sebe u klub, od crtanja igrališta, organizacije putovanja do mnogobrojnih poslova tajnika kluba, treniranja mlađih uzrasta i želio sam barem zauzvrat uživati u igranju nogometa. I zato sam prešao u Cavtat. I važna napomena.I dalje sam ostao tajnik kluba i vodio organizaciju istog. Samo sam nedjeljom igrao za Cavtat.“
Povratkom u Župu igračku karijeru završava s 33 godine u sezoni ’88./’89.g.
Trenerskim poslom se počinje baviti već sa 22 g. i to traje sve do danas pune 44 godine. U trenerskoj karijeri vodio je sve uzraste od pionira pa do seniora.
Na moje pitanje koji je najveći nogometni talent u Župi kojeg je on trenirao i koji je najveći uspjeh nekog igrača iz Župe odgovara:
„Najveći talenat, definitivno je Jakša Kolić, koji je sa Dubrovnikom igrao 1. HNL. Jakše se sjećam kad je došao k’o dijete da mu je dres bio do koljena, ali kad bi došao do lopte nitko mu je nije mogao oduzet, pucao bi i lijevom i desnom nogom, bilo ga je gust gledat.
Iz Župe je poniklo još dosta uspješnih igrača koje sam trenirao, a ja bi izdvojio, a da se drugi ne naljute, samo ove sadašnje, mlađe. Marka Kuraju koji uspješno igra mali nogomet i Josipa Bendera, golmana sarajevskog Željezničara..“
Pitao sam ga tko je po njemu najbolji igrač svijeta. Odgovor je bio kako on pripada starijoj generaciji pa je za njega Pele, a između Ronalda i Messija se ne bi mogao odlučit jer je svaki genijalac na svoj način.
Miran je osnivač 1998.g. Školskog sportskog kluba Brenum čiji je bio predsjednik 20 godina. U sklopu istoga se organiziraju školska i među školska natjecanja iz raznih sportova. On je cijelo vrijeme vodio školsku malonogometnu ekipu i sa istom osvajao županijska i regionalna prvenstva.
Ženski odbojkaški klub Župa Dubrovačka je proistekao iz školskih odbojkaških sekcija, a inicijator osnivanja je Miran 2006. godine. Od 2010. godine je predsjednik kluba. ŽOK Župa dubrovačka okuplja 130 članica i natječe se u 1.B Hrvatskoj odbojkaškoj ligi.
1996.g. Miran organizira, okuplja djecu i počinje sa radom škola nogometa pri klubu, a 2004.g. inicira i pravno osniva nogometnu školu Astarea, čiji je bio tajnik, a prvi predsjednik je bio Tomo Išek.
Organizacija mnogih Župskih turnira za stare i mlade je bila na Miranovu inicijativu i organizaciju. U sjećanju mnogih su poslijeratni turniri ispred stare škole i turniri za djecu u dvorani u Kuparima.
Kao voditelj računovodstva u osnovnoj školi Miran dolazi odmah iza vojske već sa 22 godine i tamo zatiče sve učitelje što su njemu predavali. Tako se sjeća kako mu je Ante Mojaš govorio što će on mali njemu obračunavat plaću, a jučer ga je učio svirat tamburicu. U 44 godine rada u školi promijenilo se 7 ravnatelja i ravnateljica i 7 tajnica. Veliki dio posla od strane škole oko gradnje nove škole i dvorane prošlo je kroz njegove ruke. Jedino mu je žao, a to mu je bio plan, da se i nova škola nadogradi dok on ne pođe u mirovinu, ali to se nije ostvarilo.
Osim sporta Miran voli maškare i maškaravanje. U početku je to bilo kroz maškarane zabave gdje je bio u organizaciji, jer jedini način financiranja nogometnog kluba je bilo preko maškaranih zabava koje su se organizirale u Orlandu. Tako se sjeća da bi na ultime od poklada znalo biti na zabavi po tisuću ipo’ ljudi. Tek poslije se počeo maškaravati sa ženom Anom i prijateljima. Imaju svoju maškaranu grupu s kojom su obišli skoro sva maškarana događanja u hrvatskoj i osvajali mnogobrojne nagrade.
Spomenuo je da je bio i upravi KUD Marko Marojica, da je svirao tamburicu, ali nikad nije balo.
Na pitanje kakve ga uspomene vežu za rat, rekao je da je dvije godine proveo u vojsci u 1. bojni 163. brigade. Da mu je kuća bila do temelja spaljena i nakon što je uspio obnovit ’98. g., i usprkos teškim vremenima, sa Anom je dobio još jedno dijete, Mateja.
Kao čovjeka koji je dugi niz godina na razne načine sudjelovao u životu Župe, pitao sam ga da slučajno ima čarobni štapić koji bi kapitalni projekt napravio u Župi.
Želja bi mu bila da se dovrši nadogradnja osnovne škole, novi vrtić, dom za starije i nemoćne, da se na igralištu naprave nove svlačionice i da se već sad počne sa osiguravanjem prostora za još jednu školu, jer je ova prevelika po broju učenika. I da se stara škola vrati svrsi zašto su je gradili stari Župljani, za razne društvene namjene.
Vidjevši da nema kraja njegovim željama, morao sam ga prekinuti s jednim malo teškim pitanjem.
S obzirom da je Župa posljednjih godina doživjela da se utrostručio broj stanovnika, kako gleda na prilagodbu novih žitelja Župe i boji li se da će Župski običaji tradicija i jezik vremenom izumrijeti.
Miranov odgovor je bio da on ne vidi neki veliki problem u tome, jer su oduvijek postojale seobe naroda, i da to treba prihvatit kao takvo. Osobno se uvijek zalagao za ravnopravnost, bilo u nogometu, bilo u školi. Možda je sad mali problem što se u kratkom vremenu naselilo puno ljudi, ali vrijeme i podneblje čine svoje i ne boji se za župske tradicije i običaje.
Iz dugogodišnjeg iskustva rada s djecom može reći da sve loše i dobro ide iz doma, iz obitelji. Kad pita dijete kako se zove i čiji je odma mu je sve jasno zašto je dijete takvo i takvo.
Vratit ćemo se na početak priče vezano za Miranov datum rođenja, pitao sam ga voli li jesti dinju (lubenicu) i pipune.Ima neka teorija da čovjek voli ono voće kojeg je bio stađon kad se rodio, tako ja obožavam šipke i narančine.
Odgovor je bio da obožava ljetno voće dinju, smokve i grožđe. Da se sjeća k’o dijete kad bi mati odnijela pomadore na placu prodat, a onda bi kupila veliku dinju za djecu.
Sad ću vam ispričat moje iskustvo s dinjom.
Župa nije baš bila poznata po uzgoju dinja jer nije bilo žive vode, a dinja zahtijeva polijevanje i natapanje. Zato je bilo pipuna u izobilju, Župke su ih nosile na placu i dijelile na dvije vrste , mrežičar i fijeličar. K’o dijete nisam baš volio pipune zbog njegovog specifičnog i dominantnog mirisa. U vrijeme pipuna sve je vonjalo na pipun: baština magazin, garaža, auto pa čak i mlijeko u frižideru, a djeci bi se davali oni što bi ih kornjača ili fazan ruvinjali, a oni lijepi bi se nosili na placu.
Posebno u sjećanju mi je ostala dinja koja bi se kupovala par puta na ljeto i naravno da su je djeca bila željna. I tako te zapadne fijela dinje koju bi zbog rentabilnosti trebalo pojesti doslovno do kore, do zelenoga. K’o sad se sjećam babe kako bi me uvjeravala kako je ono bijelo zdravo. Ni sad mi nije jasno što je tu bilo zdravo, kad je k’oda jedeš tikvu pračiju.
Tako se sjećam da sam k’o dijete sam sebi govorio jednoga dana kad budem veliki i kad primim plaću kupit ću veliku dinju samo za sebe i samo ću joj srce pojesti, a ovo drugo bacit kokošima.
U današnje vrijeme se dinje presađuju na podlogu od tikve, tako da se zadnjih godine rijetko može potrefit dinja da je dobra i slatka.
U Župi se kornjača zvala žaba i stariji su nam govorili da može živjeti sto godina, bilo ih je posvuda i činile su štetu po baštini u ljeto kad bi se vadile patate znalo bi se naći jaja, koje bi one zakopale u zemlju da se iz ležu mlade na suncu. Velike odrasle kornjače nije se smjelo ubit, ali da ne čine štetu odnijele bi se u šumu i bacile u draču daleko od doca.
Ispričat ću vam jednu konavosku priču o dugom životu životinja. Jednog dana jedan stari konavljanin Baldo, donio doma orla i počeo ga hranit. Brzo se pročula ta vijest i ljudi ga počeli dolazit vidjeti i u čudu ga pitaju:„Baldo bogareti što će ti orao, svi govore da može živjeti 100 godina.“, odgovara on: „e baš me zanima ‘oće li toliko poživjet.“
Kako je Miran dugogodišnji predsjednik skupštine poljoprivredne zadruge pripremio sam mu tri pitanja sa župskim nazivima vezanim za poljoprivredu.
Na pitanje što znači „pikirat pomadore“ odgovorio je da ja za to zadužena žena Ana.
Na drugo pitanje što znači „škopit pipune“, odgovor je bio da ne sadi pipune, ali da vrlo uspješno škopi kukumare i pokazao mi prema vrtu kako su mu dobri kukumari.
I treće pitanje je bilo jeli zna „grunit zemlju“. Odgovor je bio da nema traktor pa da sve kopa na ruke.
Sva tri odgovora su bila diplomatska.
Zaključio bih ovu današnju priču s mišlju kako je Miran primjer obiteljskog čovjeka, a po mom sudu pripada onom malom broju ljudi s kojima je lako i ugodno razgovarati. U razgovoru je koncentriran i parlamentaran, ne leti s teme na temu, uvažava i drugo mišljenje. I ono što je najbitnije u današnje vrijeme i način života, Miran će slušati i gledati što sugovornik govori (neće gledati u mobitel).
Imao sam priliku surađivati s njime zadnjih desetak godina, dojmila me se njegova točnost, preciznost i odgovornost. Da je u životu odabrao poziv vojnika, mogu ga zamislit k’o „oficir i gentlemen“.
Mnoge mladiće iz Župe Miran je trenirao nogomet, i oni imaju svoje uspomene na njega. Tako će svi reći naučio me je: štopat loptu, izvesti korner, pucat penal, igrati za ekipu, ne bjestimati i mnoge druge dobre i zanimljive stvari.
U dugoj trenerskoj karijeri Miran je nogometno odgojio mnoge generacije. Danas trenira djecu onih koje je trenirao. Znam da ima nekih roditelja što nisu zadovoljni jer im dijete nije zaigralo u Hajduku ili Dinamu, ali siguran sam da nema niti jedan roditelj koji može reći da mu je Miran nešto loše naučio dijete, a to je najbitnije.
Danas mu je izuzetno drago da u klubu ima preko 300 djece koji treniraju i igraju nogomet i da je on još uvijek dio toga i da se ostvarilo ono za čim je on uvijek stremio.
Ja moram napomenuti što sam od njega zapamtio. Prije par godina sjedali smo i razgovarali o raznim aktualnim i svakodnevnim temama pretežno iz života Župe. U jednom trenutku ja sam počeo nešto malo srčanije objašnjavati. Miran mi je rekao: „ja sam stariji i iskusniji pa ću ti nešto reći: Maro ti si emotivac, ali zapamti i pomiri se s tim, nažalost(!), interes je iznad svega.“.
Do sljedeće priče,
Pozdrav!
Maro.
