Aktualno Župske priče - Maro Zec

Župska priča: Moje sjećanje na početak rata u Župi 1991. godine

 

Piše: Maro Zec

Na današnji dan točno prije trideset godina započeo je neprijateljski napad na Župu. Iako se još osjećam mlad, rekli bi stari ljudi „sjećam se k’o da je jučer bilo“. Započet ću vam stihovima jedne poznate pjesme koja  je obilježila djetinjstvo moje generacije:

„Bilo je to godine ’91. kad su našu Župu stigle nesreće.“

U ovoj priči, događaji i doživljaji neće biti kronološki poredani iz razloga što nisam imao dovoljno vremena za sve to poredati u glavi i prenijeti na papir. Isto tako želim napomenuti da je ovo samo moja priča i moje sjećanje na početak rata. Ovo nije službeni zapisnik niti povijesno štivo tako da mi ne trebate ispravljati sitne detalje.

Do same ideje da napišem nešto vezano za rat u Župi došlo mi je prije par dana. Bio sam u Nikole Vlašića u Buićima i govorim ja njemu: „Vidi što je ođe u tebe lijep pogled na Župu!“. Okrenem se prema brdu i komentiram: „A vidi što je vrh blizu, možeš s kamenom bacit!“. On meni govori: „Oli se ne sjećaš da si u ratu bio ovdje?“. Brzo sam se ja sjetio toga, da sam u ratu par večeri tu držao stražu, kao i u Lale poviše kuće i u Martinovićima kod crkve od V. Gospe.

Pretpostavljam da će me mladi kritičari osuditi što ću pričati i pisati o ratu 30 godina nakon što je sve prošlo te da treba gledat’ u budućnost. Možda su oni u pravu, ali ja imam i svoje mišljenje – da trideset godina i nije neki veliki period čak ni za vijek jednoga čovjeka. Kako sam u početku napisao – sjećam se k’o da je jučer bilo. A da ne govorimo da je za povijest to zanemarivo razdoblje.

U novije vrijeme svi se volimo koristiti (kad nam odgovara) onom poznatom krilaticom generala Gotovine: „ Rat je gotov – okrenimo se budućnosti“.

Slažem se ja s njime, ali imam i jednu zanimljivu usporedbu. Svi smo mi nekad vozili autocestom i letjeli prema naprijed, netko 100, netko 200 na sat, ali svatko je s vremena na vrijeme jednim okom gledao u retrovizor. Zašto? U ovom slučaju jer je prirodno da opasnost očekuješ iza leđa, a u prvom slučaju da učimo iz prošlosti.

Zapamtio sam ja i izjavu drugoga našeg generala Bobetka: „Samo su rijetke generacije imale čast sudjelovati u stvaranju Države i zato moraju biti ponosne na to“.

Tako ni ja ne vidim razloga da ne budem ponosan na moje sudjelovanje u obrani Župe i u Domovinskom ratu. Nisam bio sam, s Rijeke su još bili Vlaho i Ivo, Štefi, Zdravko i Teo. S Bjelica, Populice, Plata, Postranja i Brgata još po desetak mladića. Ukupno pedesetak mladića i stotinjak odraslih uz policiju i Gardu, i to bi bilo to što se ja mogu sjetit. Tako nešto su mi potvrdili i ovi stariji sudionici.

Moram naglasiti zašto je ovo vrijeme ostavilo veliki utisak na mene. Želim reći da je to bio pravi rat u kojem si mogao poginuti svaki dan. Nemoguće je bilo izbrojati koliko je svakodnevno padalo granata. Razmišljao sam i koje je zlo ta granata da vjerojatno i onaj koji ju je izmislio nije znao kakvu ima moć ubijanja.

Ona kad padne u stanju je ubiti 200 metara desno i 200 metara lijevo. Nešto strašno. Samo jedan primjer ću navesti – kad je jedna pala iza Orlanda polomila je sva stakla na hotelu što su gledala u tom smjeru. Svaki dan su s vrhova brda pucali mitraljez i snajper. I to s pravim mecima koji ubijaju. Nije to bila video igrica gdje imaš tri života pa kad ih potrošiš igraš iz početka.

Bio sam jako mlad (18 g.) i imao samo jedan život, lagao bih kad bi rekao da se nisam bojao. Svaki dan bi do nas dolazile vijesti – ne’ko poginuo, ne’ko ranjen. Ispočetka me bilo jako strah, a poslije kao da ti je svejedno, ponašaš se sa stavom „što ima bit’ – bit će“.

Kao službeni početak rata vodi se 01.10. Toga jutra napali su iz, kako bi naš novinar iz Župe Marko Rašica izvještavao, svih raspoloživih sredstava. „Danas je neprijatelj djelovao po svim položajima u Župi s kopna, mora i zraka.“

Puno prije 01.10.’91. u Župi je sve mirisalo na početak rata. Gledajući vijesti i razaranja Vukovara, Kijeva i Knina isto smo se nekako potajno nadali da neće napasti Dubrovnik i Župu. Možda smo samo bili naivni, jer iskreno gledajući za napasti Dubrovnik nisu imali ama baš nikakav razlog.

Kada su prvi put zapucali po Župi 22.07.91.g. jedan visokopozicionirani Dubrovački političar pošao je u Trebinje na pregovore gdje im je poručio:

„ Dragi ljudi, bacite puške, uzmite kupaće gaćice i dođite se kupati. Nikakva Prevlaka ili  Ponta-oštra nije vrijedna ni jednoga mladoga života, bilo s vaše, bilo s naše strane“.         E da su ga Bog d’o poslušali.

Njihovo je opravdanje bilo da štite Srbe koji su navodno bili ugroženi u Hrvatskoj, a u Župi je živjelo jako malo Srba koji nisu bili ugroženi, dapače imali su viša prava nego Župljani. Radili po hotelima i dobivali stanove u Srebrenskim i Kuparskim zgradama.

Što se tiče ugroženosti ispričat ću vam jedan istinit događaj. Ljeto ’90.g. radio sam u Studencu u kafiću. Iz nepoznatog razloga, palo meni na pamet da na ogledalu iza šanka od slamki za sok napravim kao malu zastavicu. Tako sam zalijepio vodoravno dvije crvene, dvije bijele i dvije plave slamke. Nije to bilo ni veliko ni upadljivo, znate kolike su slamke za sok. Izgleda da je to upalo u oko nekome od tadašnjih mojih kolega.

Jedno popodne oko 3 ure u kafiću sam radio sam, kad odjednom se pojaviše za šankom petorica mladića od svojih tridesetak godina i govore da su iz Trebinja, ja im odovorim da je to baš lijepo i pitam ih kupaju li se.

Nije prošlo dugo vremena i oni počinju s neugodnim pitanjima. Tko je zalijepio slamke, što one predstavljaju, koga ja provociram i kako bi bilo da oni sve porazbijaju i mene premlate. Vidno pijani i agresivni, a ja sam među njima umirem od straha i tražim pomilovanje u zamjenu da ću odmah skinut zastavu. U jednom momentu u kafić dolazi pok. Ivica Galjuf i postavlja se zaštitnički prema meni i njima govori da se smire i da nema potrebe za incidentom.

Da se nešto čudno događa primijetio je jedan mladić isto rodom iz Trebinja, ali je živio i radio u Italiji gdje je igrao rukomet. Tako visok razvijen i autoritativan ušao je u kafić i zaprijetio im da se ostave mene i da se raziđu. Toliko o tome koliko su bili ugroženi.

I još jedna zanimljivost vezano za Studenac, gdje sam prvi put počeo raditi 1986. g. Tamo je sasvim normalno bilo da su u kuhinji neke žene  govorile hljeb umjesto kruh. Kako u  mene nikad točka nije bila tačka i ja sam zbog toga već kao dijete dolazio u sukob s tim ženama što su govorile hljeb, jer to mi je bilo neshvatljivo.

Kako svako vrijeme nosi teorije zavjere tako je bilo i ratu. Slušali smo priče kako su se svi utjecajni Srbi već iselili iz Dubrovnika jer su dobili informacije da će Dubrovnik biti napadnut.

Osobno ne vjerujem u te teorije zavjere, ali kad malo bolje promislim ne mogu se sjetiti nikoga iz osmoga razreda tko je dočekao rat sa mnom u Župi. Kad i koliko prije su pošli moji prijatelji iz razreda: Robert, Nikša, Željko, Branka i Draženka isto ne znam i ne mogu se sjetiti, a gdje su proveli rat ni to ne znam i ne zanima me.

Rat je najveće zlo što se moglo dogoditi, tako pretpostavljam da ni njima s druge strane nije bilo lako, a da je naša generacija posebno nastradala govori podatak da je samo iz Župe od moje generacije poginuo Robert Ivušić (sjedao sa mnom u klupi) i Miho Prce s Bjelica (išao u B razred) te Mato Barišić teško ranjen, Igor Guljelmović zarobljen.

Zašto vam sve ovo pričam? Sigurno ne zato da bi vam rekao da su to neki drugi i loši ljudi, ali ni nakon trideset godina ja ne mogu vjerovat da su postojali ljudi koji su s nama živjeli radili i u školu išli, kao i ovi susjedi preko granice.

Što se u njihovim glavama dogodilo da su oni uzeli puške u ruke i popeli se po svim brdima poviše Župe, napravili mitraljeska gnijezda i pucali po nama, isključivo i sa samo s jednim ciljem da nas ubiju ili rane.

Posebno ne mogu shvatiti ove s mitraljezom i snajperom koji su trebali gledat i ciljat u tebe sa samo jednim ciljem da te ubiju. One na tenku, topu i minobacaču mogu nekako i shvatiti. Netko ga je mobilizirao, doveo tu i naredio mu da ubaci granatu i opali, pa gdje padne ne vidi a i ne mora pogodit cilj. To se poslije i dokazalo da je i njih bilo što su namjerno promašivali cilj.

U početku pisanja ove moje priče ideja mi je bila da se baziram isključivo na moja sjećanja i iskustva. U međuvremenu mi je palo na pamet da porazgovaram s još par sudionika rata u Župi, tako sam se odlučio na Paska Penda , Ivicu Cumeljana, Igora Guljermovića i Zdravka Kojakovića. Unaprijed se ispričavam svim drugim sudionicima kojih se nisam sjetio.

PASKO PENDO 16.01.1949.g.

Bio je predsjednik kriznoga štaba Župe dubrovačke i zapovjednik dragovoljaca, pa je nekako logičan slijed da mi on bude prvi sugovornik.

Zazvao sam gosp. Paska i ukratko mu objasnio da planiram nešto napisati o 30-toj godišnjici početka rata u Župi. Po njegovom glasu sam osjetio da mu je drago što sam ga se sjetio i brzo smo se dogovorili da se vidimo sutra ujutro u 11 u njega doma.

Vozeći kroz Postranje prema selu  Makoše po tko zna koji put sam krajičkom oko gledao prema vrhu brda i razmišljao koliko je to blizu i kako su nas imali kao na dlanu za vrijeme rata.

Parkirao sam auto ispred kuće gosp. Paska, a on me već čekao na balkonu kuće i viče: „Ajde gori, dobro nam doš’o.“ U kući me dočekala žena Kate i puna kuća unučadi, a dnevni boravak je bio opremljen k’o da sam u dječjoj igraonici.

Odmah na početku razgovora sam mu objasnio koja je moja ideja pisanja ove priče. Želja mi je da se spomenu neki ljudi koji su bili sudionici obrane Župe na bilo koji način, a da ih dosad nitko nije spomenuo.

Da isto tako vodimo računa da nikoga ne uvrijedimo, povrijedimo ili prozovemo. Jer rat je jedno nesvakidašnje stanje, gdje strah preuzima kontrolu nad pameti. Mnogi postupci i izreke pojedinaca u tome momentu znaju bit neprepoznatljivi za osobu koja je to rekla ili učinila i ne treba nikome ništa uzet za zlo.

Dogovorili smo se da ćemo što manje pisati vojnih termina i podataka, jer i sami znamo da to nije bilo baš tako idealno i dobro kako je u samom početku rata zamišljeno.

Možda bi bilo tako da se nije  zapucalo. Nakon par dana pucanja po Župi stvari su se potpuno promijenile, došlo je do velike panike, ne-organizacije  i smanjivanja ljudi u samoj obrani.

Ovdje bi ubacio jednu poslovicu što sam je napisao u mojoj priči „Župljani na Lokrumu“, poslovica je stekla simpatije među nekim mladićima pa kad me sretnu uz smijeh mi je citiraju.

„ Ne bježi zec zato što je kukavica, nego zato što misli ne sebe“, a završio bi izrekom još jednoga našega generala Praljka „nije ironija za svakoga“.

Isto tako sam mišljenja da ljude nakon 30 godina i ne zanimaju baš oni suhoparni podaci, kao „imali smo 720 dobrovoljaca, 200 pušaka, 5 mitraljeza, kratkoga dugoga naoružanja“. Sve je to bilo negdje na papiru napisano i odnosilo se na vrijeme do 01.10.’91., a kad je zapucalo istina (voda duboka) je bilo nešto sasvim drugačije.

Zato smo se dogovorili da ćemo se pokušat sjetit nekih životnih priča i događaja što će možda i mlađe ljude koji se nisu bili ni rodili zanimat i približiti im sliku kako je to bilo.

Dana 01.09.’91.g. predsjednik izvršnog vijeća općine Dubrovnik gosp. Željko Šikić donio je odluku o osnivanju dva štaba, 1. Štab obrane, 2. Štab civilne zaštite.

U Župi je već 04.05.91. međustranačko vijeće općine donijelo odluku da se počinje sa popisom dragovoljaca po mjestima i sa noćnim stražama po selima.

Sve to vrijeme do 01.10.’91. je izgledalo malo nestvarno, kao neka opasna igra, ali kad je prvoga ujutro zapucalo sa svih strana i po svim položajima po Župi vidjelo se da stvari izmiču kontroli.

Da nam priča ne ode u krivom smjeru ja sam gosp. Paska pitao je li nam može ispričati neki zanimljivi događaj vezani za početak rata iz Postranja.

Tako priča:„U samom početku negdje 03.10.91. išao sam u obilazak straže i kad sam došao u Makoše pored jednog bunkera stoji jedan mladić. Vidim da nije iz Postranja. Pitam ga kako se zove i odakle je. On mi odgovara – ja sam Pavo Urban iz grada“. Na to ga ja pitam jeli bio s puškom ili fotoaparatom. Odgovor je bio: „S puškom, a došao je u društvu desetak Hosovaca koje je doveo Pero Jakobušić iz Sustjepana i ostali su desetak dana.“

Sjetio sam se ja kako se govorilo da u Postranju ima i mala ambulanta, pa me zanimalo gdje je to bilo i tko je tu radio, da bi bilo lijepo te ljude spomenuti.

Odgovor je bio da svakako treba pohvaliti doktorice Gordanu i Irenu, te sestru Anđelu Čosić koje su sve vrijeme bile u ambulanti na Kuparskoj ulici, dok nije pogođena, a poslije se preselila u kuću preko puta. U Postranju su improvizirali ambulantu u školi u Martinovićima, a žene i cure koje su radile bile su : Vinka Gombović iz Mandaljene i njezina kćer, gospođa Ivanišević iz Čibaće i njezina kćer Doris, Tomislava Cvijetković s Populice, Stanka Njavro , Katarina Kelez, i još nekoliko cura kojim se ne može sjetiti imena. Važno je napomenuti koliko su bile hrabre, jer smjene su se odvijale preko noći kako ne bi pucali po njima s vrhova brda.

Sjetio se gosp. Pasko kad je pala linija obrane Plata da je trebalo iseliti izbjeglice iz hotela Astarea. Tamo je pošao s pok. Ivom Đurovićem i uvjeravali su ljude da moraju ići za grad. Tamo su vidjeli i pok. Pava Kleškovića, dunda Iva Đurovića koji se nije mirio s bježanjem u Grad. Pokušavao ga je Ivo nagovorit da ide s njima na što je on rekao da želi Sv. Ilara dočekat doma u kući.

Sutra dan ujutro u 6 i 15 zvoni telefon u kriznom štabu, Pavo Klešković zove i traži Paska Penda. Javlja se Pasko, a Pavo ga pita tko to po selu lomi stakla na kućama. Pasko je znao da su se naši povukli iz Zavrelja i govori mu kako naših više nema u selu i da gleda pobjeći ako kako zna i može. Pretpostavlja da je on posljednji s njime razgovarao te da su ga ubili odmah kad je izašao iz kuće.

Ja sam ga pitao zar je cijelo to vrijeme telefonska linija bila u funkciji. On je potvrdio da jest, što znači postojala je mogućnost da su i četnici mogli razgovarat s kriznim štabom, ali ipak nikad nisu nazvali.

Još jedan zanimljiv podatak vezan za Postranje i usjek između sela Makoše i zaseoka Bjelići. Tim usjekom su sišli partizani 18.10.’44. g., a 47 godina poslije istim putem silaze četnici 23.10.’91. g.

„Taj dan je četnicima pružen otpor i naneseni gubitci u ljudstvu, jer tu je bio postavljen jedini puškomitraljez kojeg smo imali i uspjeli smo aktivirat jednu televiziju. To je bila improvizirana bomba koju je izrađivao TUP.

U noći s 23. na 24.10.’91.g. izdajem zapovijed da se vatrogasna cisterna puna pitke vode odveze u grad. Odvezao je Marinko Pupo, a poslije se pokazalo da je bila od velike koristi u gradu kad je bila nestašica vode.

Dana 24.10.’91. nalazim se u kriznom štabu u jednoj privatnoj kući u gornjoj Čibaći, sve su veze prekinute. Oko 11 sati dolaze Ivo Zec i Ivo Lise da me obavijeste da su se svi povukli iz Župe. Tako i ja oko podne posljednji napuštam krizni štab.“

Pitao sam gosp. Paska jeli se sjeća kad su prvi put zapucali po Župi na Mandaljenu 22.07.’91.g. , odgovor je bio da se naravno sjeća i pokazuje mi poviše kuće mjesto gdje je bio njihov bunker i odakle su pucali.

Zatim sam mu ja ispričao moje iskustvo vezano za taj dan. Bila je Sv. Mandaljena, spremala se zabava na Rijeci u Bendiša na taraci, mislim da su trebali svirati Moduli i u samom početku dok su štimali instrumente počeo je pucati mitraljez i letjeli su svijetleći meci prema Rijeci.

Za mnoge stanovnike Župe to je bio prvi put da su čuli tako rafalno pucanje. Ne znam gdje se to moglo prije i čuti osim ovih starijih što su bili u drugom svjetskom ratu ili nekih što su služili JNA pa na nekim vježbama, ja osobno samo na televiziji.

Odmah nakon toga zavladala je panika i strah, a zabava je odgođena. Svakako se skupilo puno ljudi na Rijeci i svi nešto komentiraju i imaju svoje viđenje situacije.

Ja u društvu pet-šest mladića komentiram kako se priča da iza Ivanice ima nekoliko tisuća vojnika i da se očekuje napad na Župu i da bi mogla vojska ući u Župu s tenkovima.

Na taj moj komentar jedan mladić iz Župe meni odgovara: „Što ima veze i da uđu, k’o da će se nešto bitno dogodit, tebi je ćaća neki pisarčić u HDZ-u pa se ti bojiš.“

Zapamtio sam ja te njegove riječi jako dobro, nikad to nikome nisam spomenuo ili rekao poslije rata. Valjda oni tako život shvaćaju, da se treba prilagodit svakom vremenu i nevremenu zavisi kad je i odakle došlo.

Akonto toga da nisu baš svi željeli promjene ispričat ću vam još jednu istinitu izjavu. Negdje u ratu sredinom ’94.g. Ne nazire se kraj rata. Bili smo na nekom položaju, nas petnaestak u baraci. Započela rasprava je li prije u Jugoslaviji bilo bolje.

Ja kako nisam puno znao kako je prije bilo počeo malo glasnije zastupati tezu da je sad bolje, jer da sad imamo svoju Državu. Smiruje me zapovjednik Ivica, neću mu pisat prezime, i govori: „Zeko smiri se, sad ću ti ja nešto reći, a svi zapamtite.“. Ja sam zapamtio pa ću ga citirat:

„Oduvijek je u Hrvatskoj bilo 50% Jugo-nostalgičara i 50% onih koji su željeli Hrvatsku.

Da nije ovih bilo 50% ne bi Jugoslavija opstala 50 godina, a da nije bilo ovih 50% koji su željeli promjene i novu Hrvatsku ne bi im uspjelo srušit državu staru 50 godina.“

Sad kad pogledam u retrovizor 27.g. unazad vidim da je bio u pravu, a nekako k’o da nam je suđeno da smo uvijek oko nečega podijeljeni, nekad je to bilo ustaše – partizani, pa Hajduk i Dinamo, plavi i crveni, a danas je to cijepljeni i necijepljeni.

Kako sam u priči o Brgatu napisao da glavna ulica na Brgatu sasvim zasluženo nosi ime „ulica hrvatskih branitelja“ tako po mome mišljenju nema bolje, poštenije i pravednije odluke od one, da ulica od Bjelica i Oklada nosi ime „put hrvatskih dragovoljaca“.

Široj javnosti je manje poznato da se iz te ulice Bjelice i Okladi u samom početku rata formirala  jedna manja grupica mladića koji su se odazvali pozivu domovine. S malo ili nimalo vojnoga iskustva stavili su se na raspolaganje obrani Župe. Iako je prošlo 30 g. od tada kad bolje razmislim i izanaliziram oni su napravili takav čin koji bi bio odličan materijal sa jedan ratni dokumentarac.

Iz kojeg razloga i zašto to nikad nije više medijski popraćeno to ne znam, nastojat ću kroz ovu moju priču barem malo ispravit tu nepravdu.

Zašto je ta grupica mladića u mojim sjećanjima rezervirala posebno mjesto. Naime, radi se o šest  mladića koji su samo malo stariji od mene. Rat bjesni na sve strane. Svaki dan na Župu padaju na tisuće granata, zavladala je ogromna panika i strah. Svi bježe u grad iz opravdanih razloga. Velika je neorganizacija  i svaki dan čuješ – netko je poginuo, netko je ranjen, netko je zarobljen, pale su Konavle, Cavtat, Plat i Mlini. Brgat uspješno odbija sve napade, Postranje, Brašina i Petrača još se drže.

Na svu tu kaotičnu situaciju oni se organiziraju i uspostavljaju prvu crtu obrane na magistrali kod Populice i skretanje za poda Mline.

Sljedeću rečenicu moram podcrtat. Šest  mladića bez vojne naobrazbe i s minimalno vojne opreme staju na put Jugoslavenskoj narodnoj armiji. I uspijevaju sedam dana odbijati pješačke napade boreći se doslovno prsa o prsa s neprijateljem nanoseći mu gubitke u ljudstvu i tehnici, zarobivši  neke oficire i podoficire protivničke vojske koji su poslije bili kapitalni ulog u pregovorima za zamjenu naših zarobljenika.

 

Za drugog moga sugovornika odabrao sam Ivicu Cumeljana iz dva razloga.Prvi što je on bio jedan od sudionika borbe na Populici, a drugi što je dugogodišnji predsjednik UHDDR-Župe.

Nakon što sam ga nazvao i objasnio da planiram napisati nešto povodom godišnjice početka rata u Župi i da bi mi od pomoći bilo njegovo iskustvo i poznavanje ratnih događanja u Župi. Usprkos njegovom prenatrpanom radnom rasporedu, brzo je pronašao slobodan termin kad je tako nešto u pitanju i dogovorili smo se da se vidimo odmah sutra dan.

Ivica započinje svoju priču:

„Pad Plata naš vod je zatekao na prvim crtama obrane u Postranju. Do nas je došla informacija da se traže dragovoljci koji bi išli pokušati zaustaviti napredovanje neprijatelja i uspostaviti novu crtu obrane – Striježice, Populica, Brašina.“

Dragovoljci su bili: Ivo Lučić, Božo Andrić, pok Nino Bečić, Petar Vuletić, Andreas Franušić i Ivica Cumeljan.

„Došli smo u sklonište bivšeg hotela Orlando, gdje se skupilo 40 branitelja iz raznih postrojbi i gdje nam je tadašnji zapovjednik Ivan Varenjina objasnio situaciju, da je pao Plat i da neprijatelj napreduje prema Župi. Trebalo je izbiti na magistralu u predjelu Populice i pokušati uspostaviti novu crtu obrane Striježice, Populica, Brašina.

Podijelili smo se u dvije grupe, prva grupa od 7 ljudi koja je trebala ići uz more prema Striježicama i naša druga grupa od 6 koja je trebala izbit na Populicu. Ostali su pošli za grad.

Nažalost iz prve grupe prilikom probijanja bilo je poginulih i teško ranjenih, poginuli su Mario Vuković, Mirko Petrekanović i Ivan Radoš.

Dok je naša grupa dragovoljaca bez gubitaka uspjela doći do hotela Jahorine i zauzeti položaj. Razmatranjem smo vidjeli da neprijatelj još nije zauzeo Populicu, te je  donesena  odluka da se prebacimo poviše puta u kuću Vlaha Brćića, odakle ćemo imati bolju kontrolu prolaza magistralom.

Tijekom sutrašnjeg dana priključilo nam se još nekoliko branitelja, među njima poginuli Zdenko Pejić i teško ranjeni Josip Fajdetić. U obližnjoj kući je bilo nekoliko policajaca kojima je zapovijedao poslije ranjeni Vito Bajac.

Na predjelu od Striježica pa do mula velikog su bili dragovoljci: Ivan Gabelica, Petar Srijemsi, Zlatko Mihaljinec, Ivica Žutić i Dragan Papa.

Zatim slijedi pet paklenih dana gdje su osim jakog granatiranja topovima i minobacačima pokušali i dva pješačko motorizirana proboja.

Prvi proboj su pokušali izvesti s tenkom samohotkom i kampanjolom vojne policije, tom prilikom u okršajima smo im nanijeli velike gubitke u ljudstvu i tehnici i tada je neutralizirano 4 do 5 neprijateljskih vojnika.

S naše strane teško je ranjen Marin Ivušić.

Nakon dva dana pokušali su i s drugim pješačkim probojem koji smo isto uspješno odbili a tom prilikom je zarobljen jedan neprijateljski oficir i jedan podoficir, koji su odvezeni u zapovjedništvo grada i poslije se pričalo da su zamijenjeni za naše zarobljenike među kojima je bio i Igor.

Dana 24.10.91. ujutro u 6 i 30 prilikom osmatranja Nino Bečić je uočio neprijateljsku zastavu na brdu sv. Petar poviše Kupara. Brzo smo shvatili da je neprijatelj izvršio desant u Kuparima i da smo se doslovno našli u polu okruženju i bilo smo prisiljeni na povlačenje.

Prilikom povlačenja zadnjeg dana s nama su bila i tri pripadnika neke specijalne postrojbe iz Ploča.

Oko podne su se na Dupcu skupili svi malobrojni branitelji koji su ostali u Župi, gdje im se ponovno obratio Ivan Varenjin. Raspravljalo se o mogućnosti formiranja nove crte obrane, ali nakon kratkog vremena je donesena odluka da to nema smisla i počelo je povlačenje prema gradu. Brgat se posljednji povukao.

Nas šestorica smo se odmah stavili na raspolaganje u obrani grada, a isto tako treba istaknuti da smo bili među prvim koji su ušli u Župu prilikom oslobađanja Župe.

Želio bi još spomenuti da je prvi poginuli dragovoljac u Župi bio Drago Miklaušić prilikom izviđanja u Beterini.

Poginuli dragovoljac Kruno Barić na Petrači i teško ranjeni Pero Selak i Lukan Jakobušić.

Poginuli branitelji Đurica Ljubić u Kuparima i Ivica Matić u Čibaći.

Ovom prilikom želim naglasiti da je Brgat dao najveći doprinos u obrani Župe, jer da je Brgat pao u početcima rata ne želim ni pomislit što bi se sve događalo koliko bi branitelja i ljudi ostalo u okruženju i što bi s njima bilo.

Brgat se branio pod zapovjedništvom Eduarda Čengije, zapovjednik ZNG bio je Mladen Jurković, zapovjednik dragovoljačkog voda bio je Pavo Bašić i  zapovjednik Policije Tonči Moretić.“

Ivičina poruka za kraj bi bila: „Rat je najveće zlo koje može biti. U ovom slučaju nama je bio nametnut. Bili smo prisiljeni braniti se, a poslije i oslobađati, s nikakvim primislima za osvajanjem tuđeg teritorija.

Vodili su nas ideali za stvaranjem države koju su generacije željele. Osobno ne žalim za provedenim najboljim godinama života, od 25. do 30. i opet bi sve ponovio ne daj Bože da se isto dogodi. Bez obzira na svu nepravdu koja nas je dočekala završetkom rata.

A mladima bi poručio – mi smo stvarali državu, a vi uživajte u njoj i cijenite ono za što smo se mi žrtvovali.

Ivica je želio da napišem kako je završetkom rata ispunjavao sve uvjete za odlazak u vojnu mirovinu koju je odbio. Ivica smatra da je odlazak mladih ljudi u mirovinu najveći problem za same njih. Država je trebala osmislit način kako ih doškolovat i obučit da preuzmu rukovodeće funkcije u Državi, jer kako su je znali braniti sigurno bi je znali časno i pošteno voditi. Nitko je ne može voljeti više od samih njih, koji su bili spremni i život za nju dati.

Ovako nam se dogodilo da je mali broj branitelja koji su nezasluženo pošli u mirovinu stvorio krivu sliku o većini pravih i stvarnih branitelja. Ovo se ne odnosi na prave invalide.

Na kraju razgovora želio sam s Ivicom prokomentirati kakvo je njegovo mišljenje o ovim što su bili na brdima poviše Župe. Njegovo mišljenje je isto kao i moje, da su to najgori ljudi koji su mogli biti, da pretpostavlja da ti nisu došli iz Šumadije, da to nisu neki političari, nego da su to obični ljudi iz našega susjedstva. Koji su se tu popeli iz samo jednoga razloga da budu precizni da ciljaju i da nas što više ubiju.

Sjetio se Ivica da su samo u ljeto ’92.g. u Župi poginula tri branitelja koja su pogođena snajperskim hicem.

Iz iskustva znam da će nakon ove priče bit onih ljudi koji iz raznih opravdanih i neopravdanih razloga nisu bili sudionici domovinskog rata. Onih koji će odmahnuti rukom i reći – ma pusti Cuja i njegove ratne priče.

Ja bih im predložio da se samo na trenutak vrate na početak Cujove  priče koja je živa istina gdje on opisuje: „Podijelili smo se u dvije grupe od 7 i 6 ljudi, gdje su nažalost iz prve grupe prilikom probijanja poginula trojica branitelja i četrvti teško ranjen.“

Na ovaj podatak ništa pametno ne mogu reći, nego napisati stih jedne pjesme Prljavog kazališta:

„ O, Bože čuvaj ti naše golubove i sirotinju, jer bogati se ionako sami za sebe pobrinu“.

 

 

*** Treći moj sugovornik bit će Igor Guljelmović. Nazvao sam Igora i ukratko mu objasnio o čemu se radi i dogovorio se da se vidimo sutra ujutro u 11 sati u Platu u Blaža ispred kafića da ga slikam na mjestu gdje je bio zarobljen.

Kako cijeli život zastupam teoriju da je za mene nepojmljivo nekome zakasnit na dogovoreno vrijeme ja odlučim poći 15 min ranije i pričekati Igora.

Došavši u Plat  parkiram auto, izlazim, kad na skalinima već sjedi Igor i govori ja sam došao ima i 15 min, znači pola ure prije nego smo se dogovorili.

Ide Igor prema meni k’o da mi ide dati prijavak,  promatram ga, uzbuđen je, vojnički obrijan, glumački zalizan, elegantan i bez kila viška, u ruci nosi papir s natuknicama što je sebi pripremio za razgovor.

Ja mu govorim zar je trebalo 30 godina proći da on meni na licu mjesta pokaže gdje su ga zarobili, a on meni odgovara kako nije cijelu noć zaspao, da ga je jutros zvala Mirjana da se probudi, a on već budan – nije ni spavao.

Vratit ću se na papire što ih je Igor donio u ruci kao natuknice za razgovor, odmah po završetku razgovora sam ih slikao i poslao svojoj djeci da vide kako je to Igor pripremio – točno, precizno i uredno.

Na običnom bijelom papiru bez crta, rečenice i slova su bili simetrično raspoređeni s precizno istaknutim datumima i događajima, ma nešto što se isplati vidjeti.

 IGOR GULJELMOVIĆ 15.03.1972.

„U pričuvni sastav MUP-a dragovoljno sam pristupio 21.08.1991.g. gdje sam raspoređen na položaj Prapratno kraj mjesta Dubravka u Konavlima.

Ispočetka sam sa svojim suborcima davao stražu da bi 01.10.1991.g. imao prvo vatreno krštenje. Zapovjednik mi je bio vrlo hrabri i odvažni Ante Vulić.

Zbog nadiranja jakih agresorskih snaga Srpsko-Crnogorske vojske iz dana u dan morali smo se povlačiti prema našoj Župi točnije Platu gdje je uspostavljena nova crta obrane. Tu je zapovjednik bio Stanko Šutalo s Korčule.

Glavna baza je bio hotel Ambasador, odakle smo odlazili na položaj prema Dubokoj Ljutoj, vodotornju i Ronbizonu.

U noći 16.10.1991.g. ja i moji suborci smo raspoređeni prema Dubokoj Ljutoj, točnije držali smo stražu u kući koja je bila najisturenija prema Dubokoj ljutoj (kuća pok. Blaža Rašice) očekujući napad od Duboke Ljute i spuštanje neprijatelja niz brdo poviše vodotornja.

16.10.1991.g. dogovor u hotelu Ambasador je bio da smo ja i moji suborci na straži od 18/h do 06/h 17.10.1991.g. Ukoliko bude mirna noć dolazi nam smjena, a ukoliko neprijatelj napadne mi ostajemo i dolazi nam pojačanje.

U samu zoru 17.10.1991.g. napadnuti smo iz svih sredstava: avioni, topovnjača, jako topništvo, pješadijsko naoružanje.

Toliko su tukli da nam ta kuća više nije bila sigurna. Povlačio sam se prema kućama ispod autobusne stanice.

Prilikom najveće paljbe neprijatelja prema meni i mome suborcu, moj suborac Ivo Vidojević mi je pokazao sliku na kojoj su njegovo četvero djece. Ja sam mu rekao da ne sluti zlo, da ćemo se izvući i spasiti glavu.

Kad je malo paljba prestala oko 13/h Ivo i ja smo odlučili otići do baze u hotel Ambasador, da vidimo što se događa budući da su sve veze uništene i ne postoji nikakav kontakt između branitelja.

Dolaskom do kafića KING ( Blaža Tolje) vidio sam zolju s hrvatskim grbom naslonjenu na ogradi ispred Ambasadora, a zatim sam vidio i našeg suborca Nikolu Trojića vezanog kako sjedi na trotoaru ispred hotela Ambasador.

U istom momentu 12 do 15 puščanih cijevi uperenih prema nama, od neprijateljskih vojnika koji su bili zaklonjeni iza nosivih stupova ispred ulaza recepcije hotela Ambasador.

Uhvatio me veliki strah i panika, ali sam morao munjevitom brzinom donositi odluke, jer ode glava. Uzeo sam zaklon iza zidića strehe kafića KING i onda su se počele kroz glavu vrtjeti misli.

  • Što ako zapucam i ranim nekog Četnika ili ne daj Bože ubijem, Nikolu Trojića će izmasakrirati.
  • Što ako ja ubijem Nikolu, drže ga ispred sebe kao živi štit.
  • Razmišljam da bježim prema tenis terenima putem, hvatam se plaže i noći, oni će zapucati prema meni rafalno i sigurno će me pogoditi neki od njih.
  • Nisam sam, suborac Ivo je sa mnom, koji mi je prije nekoliko sati pokazao sliku četvero djece, a samo malo je stariji od mene, a ja sam mu obećao da ćemo se spasiti i izvući živu glavu.

Sve se to vrtjelo u nekoliko minuta meni po glavi i onda sam donio odluku koju sam rekao Ivu: „Ivo ja ću se ubiti, nema ovdje izlaza, živ im ne idem u ruke.“ Četnici sve ovo vrijeme viču da se predamo, da bacimo oružje, da će ukoliko mi išta pokušamo ubiti Nikolu.Dok sam ratovao po Konavlima uvijek sam govorio da ću jedan metak ostaviti za sebe, ako dođem u situaciju da me zarobe. Ovom prilikom sam imao više metaka, stavio sam pušku (Češka Zbrojevka) na sljepoočnicu i počeo se tresti od straha i panike. Počele su mi skroz neke nezamislive misli ići po glavi:

  • Sjetim se maturalne zabave u Hotelu Libertas, kako silazim niz skaline gdje me mama i tata na dnu skalina slikaju.
  • Sjetim se svoje crvene Vespe i kako je vozim
  • Sjetim se maloga brata kako se igra.

U isto vrijeme Četnici viču da će ubiti našeg suborca Nikolu ako se ne predamo, bacam pušku, prelazimo put ja i Ivo uzdignutih ruka i predajemo se.

Zarobili su me Podgorički rezervisti, prilikom prelaska preko puta od KING-a do njih zapucali su mi poviše glave.

Odmah su mi vezali rukom nekom žicom i pitali jesam li zenga ili mupovac, a ja sam nepromišljeno u strahu i panici  rekao da sam dobrovoljac, to im se nije svidjelo pa su me oni dobrovoljno udarili nekoliko puta Kundakom od puške u glavu, gdje sam od šoka i udaraca pao u nesvijest. Tako da sam malo odspavao ispred hotela Ambasador.

Poslije buđenja su me malo proveli u razgledanje Plata, držeći me ispred sebe kao živi zid.

Gledao sam kako provaljivaju u kuće pucajući u cilindar vrata. U sumrak 17.10.’91.g. došlo je do okršaja između Titogradskih i Nikšičkih rezervista, koji su htjeli oteti mene, Iva Vidojevića od Titogradskih rezervista , a ovi nisu dali svoj živi plijen.

Sve se to odvijalo ispred konobe Feral u Platu. Svi su bili u alkoholiziranom stanju, došlo je do izvlačenja oružja i prijetnje, bilo me strah najgoreg po nas.

Poslije toga sam odvedem u garažu obitelji Begović. Sjećam se da su tu bile neke vreće cementa na kojima sam sjedao. Pored nas tijekom noći još su doveli Pera Matijevića, Juru Džamariju i druge.

Rekli su nam da će mo biti tu s njima cijelu noć, a ujutro 18.10.’91.g. da će doći dva oficira koji će nas ispitati a poslije toga vjerojatno i strijeljati.

To je za mene bila vrlo napeta i duga noć. Četnici koji su nas tada čuvali govorili su da će nas zaklat. Ujutro 18.10.91.g. došli su novi zarobljenici. To su bili radnici hidroelektrane u Platu zarobljeni na radnom mjestu: Čedo Lukšić, dva brata Bazdana i Stijepović.

Isto jutro su došla ta dva dugo očekivana oficira, koji će odlučiti od mojoj sudbini. To su bili neki kapetan i poručnik. Izveli su me moji čuvari iz garaže do kata kuće Begovića u njihov improvizirani ured.

Pričaju mi priču ;, Što mi je trebalo da uzmem pušku“ , branim svoju zemlju, moju najdražu Župu dubrovačku ,, kad su oni došli mene osloboditi od ustaša , crnokošuljaša i stranih plaćenika.“

„Ajde da krenemo čovječe, mi znamo da topovi gađaju s brda Goričina, nego gdje su ti čamci na moru na kojima su minobacači koji tako precizno nas tuku?“

Rekao sam da ne znam, kao i što i ne znam. Budući da nisu bili zadovoljni mojim odgovorima na njihova pitanja, a bilo ih je dosta, rekli su čuvaru da me vode i urade sa mnom kao što su sa ovom prethodnom trojicom koji su bili na ispitivanju.

Prije i za vrijeme mog ispitivanja čuo sam njihovu komandu vanka: „vežite ih,

vod spreman za strijeljanje,

pali!“, čuje se rafal,

a onda crnogorskim naglaskom: „ LAKA MU ZEMLJA“.

Prilikom spuštanja niz skaline sa kata kuće u prizemlje na strijeljanje svašta mi je prošlo kroz glavu, noge su klecale, instinktivno iz mene se prolomio očajnički vrisak opraštajući se sa životom. Kad sam došao do mjesta strijeljanja ostao sam zaprepašten jer sam vidio da su moji prethodnici živi i da se nalaze u onoj garaži.

To poslijepodne 18.10.’91.g. su moju skupinu vezanu s rukama iznad glave odveli preko Duboke ljute. Naši minobacači i topovi su tako precizno gađali da sam se bojao najgoreg i ovaj put.

Sa suzama u očima napuštao sam svoju Župu. S mislima o sljedećem mjestu mučenja i zlostavljanja, smrti.

Dok sam hodao onako u koloni uz naoružanu pratnju crnogorskih rezervista neki od njih su nas stalno tukli. Od takvog jednog udarca Čedo Lukšić je pao u nesvijest. Zatim su nas na Obodu ukrcali u kamion i krenuli smo u nepoznato.

Prolazeći kroz Zvekovicu vidio sam zapaljeni tenk JNA. Osjećao sam toplinu i zadovoljstvo oko srca jer sam znao da je to djelo naših Hrvatskih branitelja. Tu su nakratko zaustavili kamion i dobro nas prebili ti naši Četnici čuvari. Zatim su nas odveli u zračnu luku Čilipi da se pohvale zarobljenim Ustašama, i tu sam dobio batina, a onda vrhunac batina sam dobio na Grudi ispred kafića Slaven.

Svugdje na punktovima su stajali da se pohvale sa zarobljenim Ustašama.

Nama devetorici priređen je veliki doček u kasarni Zelenika. Tu se skupilo takoreći cijelo Crnogorsko primorje, da vide devetoricu Ustaša iz Hrvatske. To su većinom bili civili.

Tolike smo batine dobili čak nas ni naši Četnici čuvari nisu mogli zaštitit nego su im prijetili oružjem. U sumrak 18.10.’91.g. nas devet su ubacili u maricu, svi smo bili nabijeni unutra.

Jedno pola sata smo se vozili asfaltom , a onda sam po zvuku čuo da smo skrenuli na makadam. Uhvati me možda do sad najveći strah, scenariji u glavi mi je bio da nas odvode do neke puste jame, te da će nas pobiti i baciti unutra.

Kad se marica zaustavila, desetak minuta je vladala potpuna tišina, taman da se streljački vod pripremi. Tada sam šapnuo Čedu Lukšiću da ako on preživi jer sam mislio da on ima lakši tretman budući da su ga zarobili na radnom mjestu, za razliku od mene koji im se suprostavio, reče mojoj majci gdje mi je grob ili mjesto pogubljenja na festu Sv. Luke 18.10.’91.g.

Iznenada se čula naredba: „repetiraj pištolj“,

Izvukli su me iz marice okrenuli prema zidu, raširenih nogu i ruku iza vrata pognute glave. U takvom položaju su me počeli udarati čizmama, nogama , šakama ,pendrecima, kundacima po cijelom tijelu.

Nas petoricu su ponovno izdvojili i počeli udarati, zatim nas je preuzeo neki KOSOVAC, budući da opet nisu bili zadovoljni mojim odgovorima, ubacili su me u tamnicu gdje sam proveo šest sedam dana bez hrane i vode.

Treći dan mi se pridružio AJAX (pas koji je čuvao Titovu vilu u Kuparima). Noću su po toj tamnici (kontejner) bacali bombe koje su dugo dugo odzvanjale u ušima. Koliko god sam bio umoran i iscrpljen nisam mogao zaspati od eksplozija.

Još sam čuo kako stražari vanka govore kako me više nikad sunce neće ogrijat Poslije šest sedam dana u tamnici opet me vode u KOSOVCA na ispitivanje, a ovaj me pita jesam li se od zadnjeg puta uspio išta sjetit, ja mu govorim da nisam a on me onda veže lisicama za radijator  i dovede moga prijatelja AJAXA. Poslije toga zove stražare da me vode u baraku broj jedan.

Unutra su me ubacili naglavačke pozdravivši stanovnike baraka sa zapovijedi OTVARAM VRATA, svi su bili na nogama s rukama iznad vrata pognute glave okrenuti prema zidu.

Svaka stambena jedinica ima svoja pravila pa i ova baraka u logoru Morinje: prvih desetak dana sam ležao pored kante od fasadeksa u koju se 70 do 80 ljudi mokrilo, naravno koja se nije redovito praznila,

  • Hrana ili voda nikako ili vrlo malo
  • Pognuta glava u pod stalno
  • Batine svako večer

 

Kad pričam o batinama bilo je noći kad bi dobio pojačane batine, ali za mene bolne i slatke.

To bi bilo kad bi njihovi Četnici nastradali negdje na ratištu kao i na Populici u Župi dubrovačkoj, gdje su zarobljena dva visoka Četnička oficira. Kasnije se uspostavilo da je između ostalog to ubrzalo razmjenu u Zelenici 12.12.91.g.

Ovom prilikom bi se zahvalio Ivici Cumeljanu njegovim suborcima kao i svim braniteljima Populice, a posebno hvala pok. Marinu Ivušiću.

Za vrijeme tih dugih dana i noći svašta sam promišljao, čak da pobjegnem na Grčki tanker koji je bio u zaljevu u Morinju, da otmem pušku stražaru, ali uvijek bi pomislio Igore nisi sam.

Kad bi nas nekad pustili vani govorili bi nam da bježimo preko ograde kako bi imali valjan razlog ubiti nas.

Znali su sakrit ožicu pa nas optužit i to je razlog za batine. E onda da su  čuli da organiziramo bijeg, uvečer bi dovodili pijane civile da nas gaze.

Ja sam se vodio kao nestala osoba punih 25 dana, sve dok nije došao međunarodni crveni križ na čelu s Ivanom koja nam se lijepo predstavila s Beogradskim naglaskom :  „ ja sam Ivana Kostić kao što vidite srpske nacionalnosti iz Beograda“.

 

Negdje oko 10.12.’91.g. načuli smo da bi moglo doći do razmjene, dva puta autobusima su nas vodili do Zelenike i vračali govoreći da je Franjo Tuđman rekao da mu ne trebamo i da nas oni slobodno mogu pobiti.

Konačno je došla razmjena 12.12.91.g. u Zelenici.

Grčki brodom „ RHODOS II“ otišli smo na TTS u Stobreć gdje su nas grad Split i Četvrta brigada velikodušno primili.

Poslije oporavka u bolnici u Splitu potajno se vraćam u grad Dubrovnik, gdje se javljam u zapovjedništvo obrane grada, hotel Zagreb u uvali Lapad, tražeći našeg Župljanina Cvijeta Cvijetkovića moleći ga da me stavi na položaj Srđ.

Budući je Srđ bio popunjen raspoređen sam na prvu crtu obrane hotel Belvedere. S mnom dolaze Zdenko Bulić, Đuro Vitković, dva Braila- svi logoraši iz Morinja.

Tu sam sve do noći 25.05.92. kad ulazim sa svojim suborcima na Brgat predvođen Župljaninom Perišom Knegom

Sutradan 26.05.’92. ulazimo u Postranje gdje stojimo do 05.07.’92. Želio bi napomenuti da smo u Postranju, u to vrijeme u mojoj postrojbi, imali ranjenike, Trtoman, Mladen Jurković, Periša Knego i da je poginuo u Gajinama moj suborac Prkačin.

05.07.92. napuštamo Postanje točno u podne predvođeni Nikolom Miloslavičem-Čučom.

Krećemo u oslobađanje Dubrovačkog zaleđa gdje sam ranjen 22.10.’92.g. u prvoj tenkovskoj pješadijskoj akciji163. Brigade Dubrovnik.

Kraj rata sam dočekao na ratištima Dubrovačkog zaleđa.

 

 

Ovo prilikom želim se zahvalit gosp. Maru Zecu, velikom Hrvatskom branitelju i domoljubu, još većem čovjeku i mom velikom prijatelju što se želio prisjetiti teških dana za našu Župu-dubrovačku 1991.g, koji je isto kao i ja sudjelovao sa svojih 18 godina u obrani naše Župe.

Moram priznat da nikad nisam ovako detaljno i precizno iznio svoja ratna iskustva kao danas Maru Zecu.

Velika ti hvala, Maro.“

 

 

ZDRAVKO KOJAKOVIĆ

Posljednji sugovornik u ovoj mojoj priči je Zdravko. Nije to slučajno želja mi je bila cukar ostavit za kraj. Zašto sam se odlučio da to baš bude Zdravko.

Kako je ovo moja priča, tako ču ja u njoj iznijet i moje mišljenje kako ja zamišljam, istinskog pravog dragovoljca, branitelja i domoljuba.

Kako se Župa poslije rata udvostručila u broju stanovnika pretpostavljam da većina njih ne pozna Zdravka, kao i većina mladih koji su se rodili iza rata, a i ovi što ga poznaju možda ne znaju o njemu što ja znam, jer ja ga poznam od ranoga djetinjstva.

Sad ću vam ja nabrojiti činjenice zašto ga vi možda nepoznate, a ja smatram da bi ga trebali upoznati, kao primjer hrvatskog branitelja a poslije i građanina.

On nije bio galamđija prije rata. Nije se busao u prsa. Miran, tih i skroman je bio kroz rat, a takav je ostao i poslije rata.

*

Odmah na početku rata dragovoljno se odazvao pozivu domovine, nije čekao da poštar donese poziv. Poslije se aktivirao kao branitelj i u pješadiji proveo 2.g.

  • Njega nema na domjencima.
  • Njega nema na polaganjima vijenaca.
  • Njega nema na političkim plakatima.
  • Njega nema na izbornim listama.
  • Njega nema na natječajima za posao.
  • Njega nema na listama za dodjelu stana.
  • Njega nema u nikakvim aferama.
  • Njega nema u nikakvim skandalima.
  • Od njega sigurno nikada nećete čuti onu ružnu rečenicu, kad neko napravi nešto loše i nevaljalo pa mu opravdanje bude „ja sam se za ovo borio“.

Samo rijetki znaju da je On 23.10.’91. bio na onome mitraljezu u Makošama kad su se četnici spuštali u Postranje, onim istim putem kao i Partizani ’44.g. što nam je pričao gosp. Pasko.

On nikada neće pričati da je samo na jednoj Čuki, Visu ili Koti kako su sve zvali položaje. proveo više od dvije  godine spavajući u kamenom ozidanom bunkeru prekrivenim najlonom bez struje i vode. Ovo je zanimljiv podatak za sve mlade koji ma je danas sve teško, neka pokušaju zamisliti da samo dva dan moraju po zimi provesti u brdu i šumi bez interneta i da nije rat pa je nezamislivo.

Da vam još malo dočaram kako je to bilo grubo, teško i opasno. Za doći na tu čuku kad te kamion iskrca potrebno je bilo pješačiti uz brdo najmanje jedan sat da si u najboljoj formi.

Da je na tom položaju bilo 8 drvenih križeva u spomen poginulim braniteljima iz prethodnih postrojbi ( Tigrovi, Pauci) koji su život dali prilikom osvajanja toga brda.

Da je na samom vrhu toga brda od silnog granatiranje većina kamenja pretvoreno u pržinu.

Da je dvije  godine dana koliko je tu proveo skoro svakodnevno snajper pucao.

Ovo su samo neki detalji i činjenice koje daju povoda da ga se pita je li mu krivo što je sve to prošao, a danas ide po svijetu i kruh zarađuje kao pomorac pod drugim i tuđim zastavama.

Njegov odgovor je opet u njegovom stilu:

  • Ništa nisam očekivao.
  • Ništa nisam tražio.
  • Ništa nisam ni dobio.
  • Samo molim dragoga Boga da mi da zdravlja a ostalo ću sve ja sam kao i dosad.
  • A da se rat ne daj Bože ponovi isto bi napravio kao i prvi put.

Mislim da sam vam dovoljno dobro opisao i obrazložio zašto mi je Zdravko pravi istinski branitelj i domoljub. Znam ja da u Župi ima još desetak mladića, ne puno više, koji prepoznaju sebe u Zdravkovoj priči. Što da im pametno i utješno napišem. „Za drugog su dunje žute.“.

Za njih ne vrijedi ona popularna izjava našega generala Rojsa, „ko je jamio, jamio je“.

Kako sam u priči često pisao uzrečice naših generala, sad ću i jednu malu šalu napisati.

Zašto je u Hrvatskoj dobro bit general?

  • Rojs u garaži
  • Gotovina u novčaniku
  • Ćuk u glavi
  • Norac u gaćama

______________________________________________________________________

Mislim da bi nepošteno bilo a da u ovoj priči ne spomenemo i ljude koji su bili u civilnoj zaštiti. Pored kriznoga štaba za obranu, djelovao je i krizni štab za civilnu zaštitu.

Šef štaba za civilnu zaštitu je bio moj pok. otac Ivo Zec. Nezahvalno je kada trebaš o nekome svome nešto pisati, ljudi će odmah pomislit da nisi objektivan.

Zato ću ja napisati samo ono što je lako provjerivo. Ivo Zec je u Župi bio od prvoga do posljednjeg dana, kada je Župa pala. Svaki dan je po kiši granata obilazio sva skloništa po Župi i brinuo se da svi imaju hrane i drugih potrepština. Organizirao prijevoz izbjeglica a poslije i evakuaciju ljudi prema gradu.

Najbolja potvrda njegovog humanog rada i djelovanja mi je bila kad bi me godinama poslije rata sretali nepoznati stariji ljudi i pitali jesi li ti Ivov. Na potvrdan odgovor oni bi me blagoslivali uz riječi, tvoj ćaća nas je spasio u ratu, puno nam je valjao i puno pomogao. Nikada nije pitao tko je tko i koje je vjere, a takav je bio i u poraću kad je trebalo pomagati ljudima koji su se vratili u srušenu i popaljenu Župu.

Nešto slično mi se događa i posljednjih godina, razgovarajući s ljudima samo rijetki ne iskoriste priliku da se sjete ćaće i ispričaju neki događaj što su s njime doživjeli, uz obavezni zaključak razgovora „ćaća ti je bio dobar čovjek“. Netko će na to promislit kakve ti koristi od toga.

Ja smatram da s godinama čovjek shvati da sve lijepo nije nužno da bude i opipljivo, tako mogu reći – nekada nema ljepšeg dara od lijepe riječi i tuđeg blagoslova.

 

Ostali ljudi koji su bili u štabu civilne zaštite – Ivo Lise koji je svaku noć oko dva sata išao u grad s kombijem bez svjetala i dovozio kruh, tako da su svih 24 dana svi branitelji i stanovnici imali freški kruh.

Tu su još bili: Štefi Klobučar, Ivo Butrica-Bjelov, Marinko Pupo, Đuro Dubelj, Miše Duper, Rade Bartulović.

 

Ivica je spomenuo i ranjavanje Marina Ivušića na Popolici, a moja obveza je da napišem još koju riječ o pok. Marinu.

On je bio jedan od sinonima obrane Župe.

Nažalost ovdje mogu napisat stih one pjesme,  „ Godinu po godinu, sve nas manje ima tu“.

Marina moramo istaknuti jer spada među rijetke branitelje koji su ranjeni od protivničkog metka iz pješadijskog naoružanja, a da bi se to dogodilo moraš prići neprijatelju jako blizu. U Marinovom slučaju to je bilo nekih 20 do 30 metara.

Marin je jedan od onih branitelja koji je u početku rata napustio dobro plaćeni posao u pošti i dobrovoljno se  prijavio u gardu. Dok smo se mi igrali, kupali i slušali onu pjesmu „ mi smo garda Hrvatska, srca su nam junačka“, Marin je već tada išao po granici i čuvao stražu.

Imao sam ja s Marinom dogovor da napišemo o njemu jednu Župsku priču. Već smo bili i naslov dogovorili „ Zgode i nezgode našega Marina“. Tako bi on mene kad bi se sreli uvijek pitao: „Zekane,  kad ćemo pisat?“, a ja bi mu rekao: „Marine, mi smo mladi, ima vremena, prvo ćemo o ovim starijim.“.

Evo primjera kako ne valja puno unaprijed planirat, a ja ću iskoristit priliku pa ću napisati nešto što znam da bi mu se svidjelo da može pročitat.

Radeći posao koji sam radio u životu imao sam priliku upoznati dosta ljudi različitih opisa, ali sam jako malo upoznao pravih mangupa, a Marin je bio mangup i prije i poslije rata. Neka počiva u miru, i neka mu je laka Hrvatska zemlja!

 

 

Sad ću vam ispričat i dva istinita događaja iz kojih će te moći shvatiti poruku koju bih želio poslati o besmislenosti rata.

Bazen u Platu, ljeto 2005 g. sjedim za prvim stolom tarace kafića na bazenu u Platu, tamo se volim poći okupati skoro svako ljeto zadnjih 40 godina. Vodili su me kao dijete kad bi bio dobar za nagradu okupat se u bazenu. „Gruba navika, teška odvika“.

Bio je dan uoči proslave Oluje 04.08.2005.g. stol do mene sjedi muškarac od svojih četrdesetak godina, zanimljive tetovaže na mišici desne ruke i širokih mitraljeskih ramena. Možda ništa to ja ne bih primijetio, da on svojim ponašanjem i galamom nije skrenuo pozornost na sebe. Netko od njegovih se kupao u bazenu, a on je s taraca vikao i dovikivao kao da je sam na svijetu. Dodatno mi je postao zanimljiv kad sam shvatio da je na tetovaži neka ptica kukastog kljuna, a nije papagaj, uz ćirilični opis značenja ptičice na njegovom ramenu.

Nakon nekoliko vremena uz skaline prema taraci se penje jedan čovjek, žena i dvoje male djece. Zaustavljaju se ispred stola već opisivanog čovjeka kojega ćemo u nastavku priče zvati Zoran.

U istom momentu oba dvojica skidaju očale od sunca kao da slijedi neki okršaj, i tako gledaju bez riječi jedan drugoga u oči, biće minutu a meni kao promatraču to izgleda kao da je deset minuta.

Slijedi oduševljenje, ushićenje i grljenje. Zoran je prepoznao Besima koji je s njime išao u Trebinju u školu i u ratu pošao živjeti u Švedsku. Nisu se vidjeli 14 godina i sad bi trebalo na brzinu ispričat što se sve događalo u međuvremenu.

Nezainteresirano prisluškujem onaj klasični dio priče kako se Besim snašao u Švedskoj, tamo upoznao ženu svog života,  oženio se i ima dvije prekrasne curice koje će na jesen u prvi razred. Nije mu krivo što je morao pobjeći iz Trebinja, često ga uhvati nostalgija, ali još uvijek se boji prespavati u Trebinju, ćaća i mama su u međuvremenu umrli, nisu se nikako navikli na život u prognanstvu.

Zoran započinje svoj dio životne priče. I on se u međuvremenu oženio za Draženku što je išla s njima u razred, ima sina i kćer. Krajem rata je pošao u vojnu mirovinu koja je 200 KM  pa dodatno zarađuje kao security u jednoj robnoj kući u Trebinju.

Došli oni i do teme gdje je Zoran bio u ratu, sad meni to postaje jako zanimljivo, cijeli se pretvaram u uho iako za to i nema neke potrebe, jer Zoran se ponaša vrlo bahato i ponosno na svoj ratni put te objašnjava Besimu gdje je sve bio i što je prošao i da je u samom početku rata bio ranjen u okolici Slanoga.

Da je cijelo ljeto 92.g. proveo na mitraljezu točno poviše Plata. Diže se sa stola, ide par metara unazad i prstom točno pokazuje vrh i bunker gdje je bio s mitraljezom. Bez imalo srama govori Besimu kako je tukao i  pucao po svemu što se miče.

Adrenalin me preuzima, ne mogu vjerovat, konačno imam priliku vidjeti kako izgledaju i ti ljudi što su bili na mitraljezu poviše Župe, sjetio sam se kako je i na mene jednom prilikom ljeto ’92.g. pucano kad sam bio na mulu velikom u Srebrenom, a nemalo puta su i na Lokrumu pucali po meni sa Žarkovice, možda baš Zoran.

Moram opet napomenuti da su to bili pravi meci koji ubijaju, da to nije bila video igrica gdje imaš tri života pa kad ih potrošiš stisneš tipku „play again“.

Ubrzano u glavi smišljam plan kako mu se obratiti i što mu reći i u kojem smjeru može razgovor krenuti. Moje razmišljanje prekida vrisak s bazena, dogodilo se da se jedna starija strankinja proklizala na pločicama, udarila glavom od rub bazena, razbila glavu i krvi je bilo posvuda.

Dok su svi prisutni ostali u šoku, prvi ja ostao sam sjedati i od straha nisam znao što poduzeti, Zoran prvi skače trči prema bazenu i pruža joj pomoć, netko zove hitnu, Zoran je uzima u naruče i nosi uz skaline prema hitnoj.

Nakon dva dana ja dolazim na bazen i vidim spojeno više stolova, a Zoran opet drži glavnu riječ. Skupili se oko njega stranci, vjerojatno svojta od stradale i njegovi jarani iz Trebinja, Zoran opet proživljava novu mladost, uživa status heroja kojeg je već imao završetkom rata.

Ne preostaje mi ništa drugo nego da sjednem  pod smokvu u kraj tarace i pomirim se s time da su neki ljudi predodređeni da budu heroji.

Možda da nije bilo rata Zoran nikad ne bi imao priliku da pokaze onu svoju lošu stranu života, kad se popeo na vrh poviše Plata i pucao po nama.

Možda bi ga i ja doživljavao kao junaka bazena, da onaj dan nisam čuo od njega gdje je bio i što je u ratu radio i hvalio se s tim.

Pitanje iz ove priče bi bilo da li rat od ljudi napravi zvijeri, ili ljudi zvijeri započinju rat.

Još jedna priča što sam doživio ovo ljeto u Kuprima. Jedno jutro pred podne govorim sinu da smo mogli poći u Kupare na kavu prije posla. Parkirali smo auto skroz na kraju nasipa i prošetali do kafića i sjeli za prvi stol, razgovaramo i promatramo ljude što dolaze na plažu. U jednom trenutku dolazi jedan manji džip federalnih tablica, usporava i parkira na onoj rampi gdje se može sići na plažu. Svugdje je okolo bilo slobodnih mjesta, a on baš na rampu.

Ja govorim sinu vidi ovoga kako je parkirao na sami ulaz na plažu, a vidi tamo koliko ima slobodnih mjesta gdje smo mi parkirali. Izlazi čovjek svojih pedeset godina, žena i pretpostavljam kćer s unukom idu i sjedaju stol do nas.

Govorim sinu kako ću ga sad upitati da li ga je sram kako je parkirao, a sin me moli da to ne radim jer samo ću se uzrujati, a i što me briga, isto idemo kad kavu popijemo.

Nakon pet minuta on se diže ide prema autu uzima ruksak i trči prema plaži vadi 5 šugamana i rasprostire ih da zauzme pola plaže. Sad je već naljutio i moga sina i govori mi kako bi mu mogao nešto reći.

Kad se vraćao prolazi pored nas i ja ga zaustavljam i govorim mu: „Gosparu, oprostite što vam se obraćam, ali osjetio sam potrebu da vam rečem kako nije lijepo kako ste parkirali auto na sami ulaz na plažu, a vidite koliko ima slobodnih parkinga malo dalje.

Možda bude trebala proći hitna ili vatrogasci, a ima i invalida s kolicima, zašto bi se trebali probijati pored vašega auta?“

On meni drsko i bahato odgovara kako može proći TAMIĆ, ovdje uvijek parkira i parkirat će.

Kad je spomenuo riječ TAMIĆ meni se odmah upalila lampica da je to naziv za njihovo nacionalno vozilo. Da je prije rata njihov gradonačelnik prodavao gnjoj u TAMIĆU ispred Župke.

Nakon toga sam ga uljudno pitao odakle je, a on ponosno odgovara iz Trebinja i imam li što protiv. Naravno da sam mu rekao da me nije briga što je on iz Trebinja, ali jednostavno sam osjećao potrebu obratiti mu se iz razloga kako je parkirao, da je i iz Zagreba da bi mu isto bio rekao.

Kad već tako ponosno ističe da je iz Trebinja, odgovorio sam mu da sam ja iz Župe i da mi je prijatelj od njegovih poginuo niti 20 metara od plaže, ali da mi nikad u životu ne bi palo na pamet ovako drsko parkirat i još se drskije ponašati.

Ništa to njega nije puno uzrujalo, primijetio sam da su se žena i kćer posramile, a on je samo bahato ponavljao da može proći Tamić.

Shvatim ja da je suvišna i suluda bilo kakva rasprava više s njime, sjetim se i one zastavice u Studencu prije 30 godina, osjeća on da su i danas na plaži u većini, meni nema više pok. Ivice Galjufa da me brani.

Mislim se ja, žali Bože mladih života i izgubljenog zdravlja kad se ništa promijenilo nije, pjeva Thompson „ drugo vrijeme ista sudbina“.

Moram još nešto napomenuti da me se ne shvati krivo, da je nekoga ne volim ili ne daj Bože mrzim, ja iskreno nemam s tim problema, moj jedini problem je što dobro pamtim.

Povratkom u Župu 92.g. ja sam bio mlad i naoružan, ali uvijek su mi na pameti bile babine riječi: rat će završit, sve će se ovo zvati lani, a i poslije treba ljudima pogledat u oči.

Zato neću pisati imena, a ako ovo pročitaju oni će se jako dobro sjetit mene (jer i danas se srećemo) kako sam se ponašao prema njima kad smo došli u Župu. Meni je bilo nezamislivo nekoga vrijeđati i ponižavati na osnovi različitosti, a naročito ako je nemoćan i nezaštićen.

Svjestan sam ja da je suživot potreban da se ne treba vraćati u prošlost, ali isto tako sam svjestan da i oni trebaju pokazivat malo više poštovanja prema nama iza svega što su nam učinili.

Ovo što su moji sugovornici u priči rekli i opisali ovo je samo mala kap u moru zla koje su nam nanijeli.

Sjetite se samo koliko je života izgubljeno, koliko invalida su napravili, koliko je staraca protjerano sa svojih ognjišta koji su u izbjeglištvu umrli i nikad se doma vratili nisu. Koliko su dječjih radosti prekinuli, kuća opljačkali i poslije zapalili, crkava porušili. Kućnih ljubimaca pobili.

Sve će to ostati zapisano u našim sjećanjima i našim pričama o svemu što smo trebali pretrpjeti za našu slobodu, koju im sad nesebično dajemo, a zauzvrat tražimo samo malo poštovanja.

Zato sam mišljenja da bi RESPEKT njihov prema nama, zbog svega što su nam napravili, bio najbolji zalog za buduću suradnju i suživot.                                                                                                                                     Zaključio bih ovu današnju priču dvjema porukama.

Kao čovjek koji je pune četiri godine najljepšeg životnog razdoblja od 18. do 22 godine proveo u vojničkim čizmama i spavajući po vlažnim barakama mogu vam reći, ako se slučajno sa mnom sretnete s autom u uskoj ulici, sigurno se nećete uzrujati. Ja sam taj koji će prvi ubaciti u rikverc i vratiti se, prepustit vam prednost, bez razmišljanja koje s druge strane.

I druga poruka mladima, ne opterećujte se prošlosti, ali je upoznajte, ne kujte velike i nerealne planove za budućnost, uživajte u sadašnjosti.

Do sljedeće priče,

Pozdrav!

Maro