Povijest Župske priče - Maro Zec

Pjevali su Bana i Vilo, a nije se smilo.

 

Pjevali su Bana i Vilo, a nije se smilo.

 

 

Kako se približava Božić sve se češće prisjećam božićnih dana prije rata. Prva asocijacija na te dane je kako bi se  jedva čekalo Badnje večer i da se obuče  paletun  stavi krovata i pođe u grad na ponoćku. Sutra dan na Božić popodne bi se kolendavalo po selu, ovi stariji bi nama mladima obećavali kako će se kasnije zapijevat i koja zabranjena pjesma. Ko sad se sjećam da bi nam baš svaki put napominjali što se dogodilo Emilu i Niku kad su pjevali te pjesme, a nama je to bilo jako  zanimljivo.

 

EMIL VUKOREP 1939.g.                                                                      NIKOLA BEUSAN 1951.g.                                   

 

Bilo je to godine… 1971. kad su našu dvojicu stigle nesreće, dogodilo se to na Ivanici kad su  Emil i Niko  zapjevali u to doba zabranjenu pjesmu „ustani bane Jelačiću“.

 Pjevali oni „šaroliku društvu“ nepoznatu pjesmu. Inatili se oni i društvu i sistemu naivno misleći sve će to nekažnjeno proći.

Ali  kako vrag ne spava, sutra dan im na kuću došla ondašnja milicija da se moraju javit u milicijsku postaju Trebinje. Pošli oni popodne u Trebinje da vide o čemu se radi, ni slutili nisu što će im se dogodit.

 Nisu ni ušli u Milicijsku postaju, a drugovi im odmah stavili lisice i bez ikakvog objašnjenja ili sudskog rješenja rekli da ih vode za Mostar u zatvor. Vidjeli oni da nije pametno puno se s njima raspravljat,  misleći se kad nas dovedu u Mostar tamo ćemo tražit svoja prava. Vezane lisicama ukrcali  ih u autobus redovnu liniju Trebinje-Mostar, na čuđenje drugih putnika vozili prema Mostaru.

 Nikakva prava nisu dobili ni u Mostaru. Na pitanje sutkinje imaju li što reći u svoju obranu, na savjet odvjetnika kojeg su dobili po službenoj dužnosti, rekli su da su malo popili i pjevali „a ko pjeva zlo ne misli“. Sutkinja je na to rekla što trijezan misli pijan govori i pročitala im  presudu  da su zbog protudržavnog  ponašanja osuđeni na dva mjeseca zatvora bez prava žalbe.

 

Spomenuo bi još i dva prijatelja (nisu htjeli da im napišem ime) koji bi znali zapjevat „ustani bane Hrvatska te zove“ još u ljeto devedesete godine i to po noći kad bi se vraćali doma iz Srebrenog. Nije to tad bilo baš opasno kao i sedamdesetih, ali nije bilo skroz ni bezopasno jer radilo se o istoj pjesmi u istoj državi za što su Emil i Niko bili zatvarani.

Namjerno sam spomenuo i drugu dvojicu jer isti se početkom devedesetih nisu snašli da potvrde svoje domoljublje upisom u neku hrvatsku stranku, a tad je to bilo moderno. (Sad je moderno nositi kockasto) .

Svoju  pogrešku su ispravili odmah kad je započeo rat u Župi, bez puno razmišljanja dragovoljno su se uključili u Domovinski rat i kao branitelji proveli nepunih pet godina u hrvatskoj vojsci i krajem 95.g. su se skinuli iz vojske i vratili svojim poslovima i životima.

Očito je da su  i prva i druga dvojica napravili neke „greške u koracima s vremenom“.

To vam govorim iz razloga što nikada nikoga od njih  nisam vidio na nekoj proslavi ili na nekoj godišnjici da polažu vijence ili da su pozvani na neki domjenak.

Reći će mudraci modernog doba – sami su sebi krivi.

A ipak su i prvi i drugi dali svoj mali doprinos domovini  kad je trebalo. Simbolično ću se izrazit: prvi su „robijali“, a drugi su se „borili“ za domovinu.

Kad smo odlučili napisati ovu priču nazvali smo Nika na telefon i najavili da bi mi iz Županet-a došli do njega malo porazgovarati s njime i napraviti koju sliku, na što nam je rekao da dođemo u četvrtak oko podne.

Kad smo pozvonili odmah je otvorio vrata i pustio nas u kuću.  Kako ga poznam cijeli život primijetio sam da je malo nervozan jer nije poznavao Branimira, a ja mu nisam na telefon rekao povod zašto smo došli.

Kad sam ga upoznao s Branimirom i ispričao mu što namjeravamo napisati o njemu i Emilu naglo je promijenio raspoloženje, čak nam je priznao da se cijeli naježio.

Ponudio nas je sokom, domaćim narančinima i započeo priču. Kako se sve to davno događalo, emocije i vrijeme su učinile svoje pa je on nama to prepričavao pune dvije ure . Detaljizirao je o svemu i svačemu, pričao bitno i nebitno, preskakao pa se vraćao na početak priče. Uglavnom, mi smo čuli glavninu cijele priče zbog koje smo i došli, a to sam opisao u uvodu.

Samo ću vam ispričati još jedan detalj koji sam zapamtio iz razgovora.

Niko se sjeća kako je u Domanovićima u zatvoru bio i neki Đoko Srbin (dundo od Milorada što je radio u Orlanda i izdavao  ležaljke na plaži, ovi stariji će ga se sjećat) koji je bio zatvoren zato što je pjevao neku pjesmu Kralju Petru. Niko i danas nakon pedeset godina sa smješkom na licu priča, kad bi išli na neku radnu akciju iz zatvora , kako bi njega i Đoka vezali s jednim lisicama i u milicijskom fiću i vozili, da bi njih dvojica doslovno bili zagrljeni na zadnjem sjedalu cijelo vrijeme puta.

Simbolika je što je Niko pjevao Banu,  Đoko Kralju, a radna akcija bila za – Tita.

Još jedan detalj koji je vrijedan pažnje: ulaskom u Nikovu kuću dočekat će vas slika Stjepana Radića koja je uokvirena hrvatskim pleterom i na kojoj piše  „Vjera u Boga i seljačka sloga“.

To je ista slika koja je u doba komunizma pronašla svoje mjesto na zidu iza šanka u Nikovoj gostioni. Samo što u to vrijeme nije ovako prkosila k’o danas. Sjećam se k’o dijete da je bila pokrivena nekim kalendarom sa slikom grada, a da bi se mi djeca okupili oko Nika da nam je pokaže. Znao bi se on smilovat pa nakratko podignuti kalendar da mi vidimo sliku. Ni sad mi nije jasno što bi vidjeli i čemu bi se toliko veselili, ali sjećam se da je osjećaj bio k’o kad bi na tjelesnom povirio u prostoriju gdje se ženske presvlače.

Napomenuo bih još kako će vas ulaskom u Nikovu kuću s jedne strane zida dočekat i Tuđmanova slika u maskirnoj odori. Preko puta na zidu mjesto je pronašla i Nikova Spomenica domovinskog rata za koju je zakačio i pomicu od prošlog Uskrsa. Pokazujući nam slike iz albuma lako se primijeti da su svi motivi njegovih slika – domoljubni.

Zaključio bih ovu današnju priču s mišlju da je Niko Bendiš jedan osebujan lik s kojim sam se u nekim fazama života često sukobljavao jer ima svojih mana i vrlina kao i svi mi.

Ali jedno mu se mora priznat, a to je da ,,živi Hrvatsku…“

Do sljedeće priče,

Pozdrav!

Maro Zec

Fotogalerija