Piše: Maro Zec
Današnjom pričom ću vam opisat kako su prije stari Čibaćani lovili murine pod Trapitom.
Upoznat ću vas s gosparom Matom Lujom koji se i dan danas koristi takvim načinom ribolova i česti je gost po mrkjentama i lokanjima iza Trapita.
U nastavku priče ću vam opisat i ostale načina ribanja pod Trapitom , i osvrnut se na moja sjećanja i zanimljive trenutke vezane za Trapit i ribanje.
Mato Lujo se rodio 06.11.1953.g. oženjen je konavokom Ninom, imaju četvero djece: Ivan, Ana, Marija i Antonijo.
Žive na gornjoj Čibaći kod kružnoga toka. Mato potječe iz lovačke obitelji kako kaže njegovi su u potrazi za lovom i krznom od kunica došli iz Primorja. A lov njega kao i njegovog starijeg brata nikad nije priljubio. Od malena su išli za Trapit na ribanje ,kalamućom i omecem a ponekad i tunjom. A pod starije dane zahvaljujući susjedu Andru Ivušiću počeo je lovi murine.
Za lov na murine potrebno je imati osti na štapu dužine do 2 m, jedan granfariol s kojim se pridržava murina da se ne smakne s osti i jednu malu tojagu veličine policijskog pendreka, za ješku se koristi freška sarđela ili bukva. Gospar Mato prati kakvo će biti vrijeme sutri dan, najbolje je kad je mirno more i kad ne pjeni uz kraj. Ribao je od Prevlake, Molunta, Župe i Primorija a li su mu najdraže poste od Podglava do Orsule.
Svojevremeno je lovio murine i za projekt prof . BOŠKA SKARAMUCE na temu izučavanja murine ,gruja i jegulje. Lov započinje kada se spusti na more obično izabere neki lokanj u škripu koji je povezan s otvorenim morem. Tada uzme u ruke ješku koju lagano u ruci stiska i cijedi u more i s vremena na vrijeme s tom rukom zahvati mora da se mirisi razilaze po lokanju, kako je murina riba grabežljivac ona se počme približavat mjestu odakle joj dolazi miris. Kako taj lokanj gdje se cijedi ješka ne bude dubok više od jedan metar lako se može uočit kad se murina pojavi , nerijetko ih se u istom trenutku pojavi više komada. U tom trenutku ribarski osjećaj donosi odluku koju murinu gađati s ostima, treba je trzajem osti pogoditi i pritisnut uz stijenu dok je drugom rukom zakačiš granfariolom i izvučeš na stijenu. Murina je vrlo jaka i žilava riba a u samoobrani zna bit i opasna može otkinut prst a i njezin ugriz je otrovan. Za kupače nije opasna ne pamti se da je ikad ugrizla kupača.
Gospar Mato preporuča da se sprema na brodet sličan brodetu od jegulje s dosta ljute paprike. Velike komade izreže i peče na gradelama. Napominje kad lov bude uspješan da se čine ribarske večere kad se pozivaju susjedi i prijatelji.
Mato Lujo je jedan od posljednjih župljana koji love murine na ovakav način.
Moja sjećanja na ribanje iza Trapita
Moja sjećanja na ribanje pod Trapitom, sežu daleko unazad četrdeset godina, jer prvi put me ćaća odveo pod Trapit kad sam imao svega pet godina. Ne mogu se sjetiti detalja tog odlaska, ali mogu pretpostavit da je to bila velika avantura i za njega i mene koji sam bio dijete od pet godina.
U to vrijeme Trapit je bio prekriven visokom borovom i dubovom šumom i odavao je dojam divljine i ne dirnute prirode, istovremeno izazivao respekt, divljenje i strah pogotovo meni kao djetetu . Za doći pješke do mora bilo je potrebno dobrih 45 minuta hoda, a za vratit se uru i kvarat tako da me je većinu puta trebalo nosit nakrkaće. Znalo je bit dana kad bi po dva puta u danu išli za Trapit ujutro i uvečer, a doma se vračali praznih ruku bez ijedne ribice.
Ovako je Konavljanin odgovorio susjedu kad ga je na povratku s ribanja pito jeli bilo što?
„ Prijateju više nego sam očekivo“ pa se ti misli, koliko je on očekivo???.
Osim ćaće i mene često s nama pod Trapit bi znali ići ,dundo Ivo Zec s Čibaće ,pok. kum Kiko Lisovski, rođak Ivica Đurđević.
Tri poste od ribanja na koje smo mi išli bile su: Uskočke skale, pod smećem u Papca poviše kuće i treća pod Dubcom od smeća do Macanovih dolaca ispod Gospe.
Načini ribanja kojim bi se služili bili su :
- Ribanje trstikom na ribu od kamena , trstika bi se ubrala od bambusa nekih 3 do 4 metra dužine dobro bi se osušila na taraci da bude što dritrija, na nju bi se privezala pandivijera iste duljine na kojoj bi bile dvije udice jedna manja druga malo veća,a malo više udica bi se vezo đogulin.
Za ješku bi se koristile Iskre koje bi se dan ranije brale u Platu na Smokovijencu gdje se ulijeva rječica u more i čuvale u broki s morem pokrivene vrećom od patata.
Iskra je račić u kućici od puža.
Glava račića bi se stavljala na veću udicu a zadak na manju.
Ribe koje bi se najčešće hvatale na tu ješku bile su : Knajac. Lombrak. Smokva, Vladika, Glavoć i ponekad Sarak ili Šparmić.
- Ribanje trstikom na bijelu ribu (ukjate ,sarci ,crnoguze) po danu, čekalo bi se da u ljetne dane učine veliko jugo i da dobro pijeni u kraju. Način je sličan kao i za ribu od kamena samo bi se sad stavilo i pluto poviše udica ,za ješku se koristila pastela koja se pravila od sredine freškoga kruha koji bi se izvadio i mjesio u rukama i dodalo bi se malo maslinova ulja i sira Zdenka da dobije kompaktnost, bilo je još potrebno napravit abrum. U broki bi se pokišale kore staroga kruha slanih sarđela i fangla paja od kokoši. Tražilo bi se mjesto gdje najviše pjeni tu bi se abrumavalo i ribalo, trebalo se sakrit iza stijene jer ukjata vidi i boji se.
- Noćno ribanje na ukjate.
- Ribanje na Murine koje nam je opisao gospar Mato.
- Matanje na hobotnice.
- Noćno bacanje tunja na tabinje,grujeve i murine.
Sad ću vam napisat i nekoliko zanimljivih događaja vezanih za ribanje i odlazak pod Trapit.
*Svaki put kad bi se u ranu zoru spuštali na Uskočke skale ćaća bi mi ispričao ovu priču.
Kako se na ribanje išlo u ranu zoru prije svitanja, tako je jedan naš Župljanin pod ranio na Uskočke skale da zauzme svoju postu, došavši tamo malo se razočarao jer na njegovu kamenu već je neko sijedo, kako je još bio mrak nije ga pozno, ali isto mu se htio javiti pa mu reče „uranio ti kumašine“ kako je to izgovorio ovaj se baci u more i nestane, naš ga je Župljanin neko vrijeme čeko oče li isplivat, kako je svanulo a njega još nema, on se prepadne i pobjegne doma. Poslije se doznalo kako je to bila sredozemna medvjedica koja se odmarala na stijeni i kad je čula čovjekov glas pobjegla u more. Često su je viđali gradski ribari iz barke.
*Istočno od Uskočkih skala prema Kuparima na kosim stijenama prema moru nastanila se i jedna kolonija galeba Klaukovca koji živi na Mrkanu i Bobari, jer tamo je došlo do zasićenja staništa.
*Pod Dubcom gdje je bila rampa niz koju se iskrcavalo smeće koje bi upadalo u more stvorile su se dvije male plaže,jedna se zvala staklena bila je stotinjak metara udaljena od mjesta gdje je smeće upadalo u more ,nastala je od stakla koje bi se nalazilo u smeću kako je staklo lakše od kamena bilo bi na površini plaže gdje bi ga more i valovi oblikovalo u razne oblike, ova plaža se još zvala „ plaža ljubavi“. Danas poviše plaže piše natpis zabranjeno kupanje i vijeranje, zbog opasnosti od radova na groblju Dubac.
*Na ovoj prvoj plaži ispod rampe nastanio se neki nepoznati čovjek koji je nosio masku i po plićaku ronio tražeći pretpostavljali smo zlato, nikad ga nismo upoznali i saznali tko je?. Bio je plašljiv uvijek kad bi nas vidio da smo došli on bi pobjegao i sakrio se iza stijena.
Nakon nekog vremena bi počeo provirivat iza kamena i kad bi shvatio da mu ne donosimo opasnost vratio bi se svom poslu. Bio je star nekih pedesetak godina imao je veliku crnu bradu, a mi smo ga zvali Bradarić, gdje bi spavao i kako bi preživio zimu ne znamo ali odlaskom smeća sa Dubca nestao je i naš Bradarić.
* Danas kad pođete pod Trapit gdje se bacalo smeće stavite masku i zaronite, bez obzira što se tamo iskretalo smeće više od četrdeset godina u moru se to ne vidi, osim što ponegdje još ima komada željeza što su zapeli u kakvom škripu. Iako se radi o moru dala bi se iskoristi uzrečica
„Voda opere sve osim crna obraza“
*Sad kad sam spomenuo vodu želio bi reći da se ispod Dubca nalazi i izvor pitke vode u samome kraju od mora, i kad je velika oseka može se napit vode. Prije desetak godina netko je na stijeni bio napisao bijelim sprejom VODA , izbrisalo se.
* Jedan dan kad smo se vračali s mora taman kad smo montali na sami vrh Trapita primijetili smo da se nešto čudno događa jer sve ptičice po stablima su se pomamile i davale uzbunu da je neka opasnost u blizini.
Kad sam malo bolje pogledao na puteljku ispred mene vidio sam najveću zmiju u životu, bila je duža od dva metra a debljine ruke iza pesti. Kako bi uvijek uza se nosio tojagu , okorađo sam se i pošao prema njoj da je udarim, ona se prepala mene a ja nje uspio sam je par puta lupnut po tijelu a ona je bila toliko debela i jaka da sam imao osjećaj koda je nisam ni dirnuo ,na kraju mi je pobjegla i zavukla se u talijanski bunker.
To je bila zmija Kraušac ili kako ga službeno nazivaju Neretvanski udav,
Tojaga-Batina-debeli štap. „ Sila Boga ne moli, Bog silu ne voli“.
nije otrovnica.
* Na Uskočkim skalama ima jedna špilja u kojoj i danas žive golubovi jamari ,manje jato. Znam da se prije govorilo da tunel od te špilje vodi sve do jame Mirišina koja se nalazi u Lazinama u Kojakovića i Rašice više kuća. Sad u tu priču ne vjerujem, ali ko dijete sam vjerovao babi Peri kad bi pričala da je tele upalo u jamu Mirišinu i da je izašlo iza Trapita.
Kako se te priče uvijek prepričavaju djeci tako sam i ja svojoj. Jednom prije par godina, mladi sin me uspio nagovorit da uđemo u špilju i vidimo koliko daleko se može ići, ali nakon nekih desetak metara nelagoda je pobijedila znatiželju .
Morali smo odustati , bilo nas je strah ići dalje, iako smo imali bateriju, mrak i jeka koja je odzvanjala od morskih valova činila je nelagodu kao i osjećaj da se sve više sužava kako idemo naprijed.
* Svi ste čuli za priču o divljim kučkima što lutaju po Trapitu, tako se sjećam da bi i prije rata kad bi išli na ribanje znali sresti gospara Miljenka kako se zapjeho i u panici traži ovce i koze da su mu se razbježale od divljih kučaka.
Da bi i ova priča dobila malo na zanimljivosti, napisat ću vam jedan istiniti događaj vezan za Mišićeve koze.
Tamo negdje iza rata,nekolicina Župljana entuzijasta, došla na ideju da bi se mogli odvojit od grada i osnovat svoju Općinu. Raspisali oni po Župi obavijest da će se u hotelu Astarea održat ne znam točno kako se to zvalo „inicijativni sastanak“ ili možda prezentacija, u biti bila je neka tribina gdje se govorilo o osnivanju općine i odcjepljenju od grada.
Ko sad se sjećam da je odaziv bio jako mali u vrh glave nekih tridedesetak ljudi, para mi se da bi ih i sad mogao poimenično sve nabrojit ,“ i ovo je dokaz da se ljudi boje promjena“, ali sad to nije naša tema pa ću se vratit na Mišićeve koze.
Sastanku je bio prisutan i jedan gospar iz Kupara kojemu iz poštovanja neću napisat ime. Od cijele ozbiljnosti toga sastanka ja sam uspio zapamti kako je taj gospar tri puta prekidao sastanak i javljao se za riječ.
Prvi put se diže i govori kako Župa nije spremna još da ima svoju općinu ,sve dok se ne riješi problem Mišićevih koza, koje su puštene po cijelom Trapitu i dolaze do Kupara i čine mu štetu.
Odmah su reagirali organizatori sastanka ljudi što su malo uzdignutiji od nas,sjedali su ko na nekoj balaturi ,sučeljavaju se s prvim problemima . Pokušavaju umirit gospara iz Kupara i objasniti mu da sad to nije tema, da se raspravlja o mogućnostima osnivanja samostalne općine Župa, gospar se urazumio i sjeo.
Drugi put ,na čuđenje svih prisutnih opet se gospar iz Kupara javlja za riječ, ovaj put predlaže da bi nova općina trebala pregradit Trapit bodljikavom žicom i onemogućit Mišićevim kozama da napreduju prema Kuparima ,jer u suprotnom on će morati poduzet neke druge mjere pa čak predlaže i smrtnu kaznu za koze koje pređu tu zamišljenu granicu, tako da je s tim prijedlogom nasmijao sve prisutne.
Treći put se javlja za riječ, sad već vidljivo poprilično uzrujan, i daje ultimatum budućoj općini da će imat njegovu ruku samo ako mu obećaju da će se riješit problem Mišićevih koza.
Svaki početak je težak!
Završio bi ovu današnju priču , kako bi bilo lijepo kad bi se pronašlo načina da se iza Trapita napravi „Župsko kupalište“ i šetnica gdje bi se mogli kupat i šetat svi stanovnici Župe .
Do sljedeće priče,
Pozdrav!
Maro Zec
