Piše: Maro Zec
Kako je prošli tjedan bio Dan Općine promislio sam kako bi zanimljiva tema za današnju priču bila priča o načelniku Općine Silviju koji je na toj funkciji od 2005. godine.
Poš’o sam do Općine i dogovorio termin za razgovor s načelnikom u Petak u 11 sati.
Kako je ovaj razgovor vrhunac moje po’ godine stare „karijere pisanja Župskih priča“ priznajem da mi sinoć nikako san na oči. Prisjetio sam se kad sam bio dijete, a ujutro bi iš’o za Trapit na ribanje pa uvečer nikako zaspat od uzbuđenja.
Kada sam došao u općinu Sandra me srdačno primila kao i uvijek, i uputila u ured Načelnika. Ušavši u ured trebao sam načelniku objasniti da ja nisam novinar i da ja ne znam pisati klasični intervju, nego da ću iz razgovora pokušati zapamtit i napisati najzanimljivije detalje, što će i čitateljima bit zanimljivo. Načelnik je rek’o da nikad nije imao takav intervju, ali da krenemo pa da vidimo što će ispasti. U startu smo se dogovorili uz svo poštovanje prema funkciji načelnika da ćemo bit na ti.
Silvio Nardelli rođen je 29. lipnja 1966. godine. Župljanin iz Plata.
Na moje pitanje da mi opiše jedan radni dan, on se nasmijao i kaže da nema razlike i da mu se para u zadnjih trinaest godina da mu je svaki dan isti, ali je isto naglasio kako je ponedjeljak jedan od težih. Prvih godina mandata nije odmarao ni ljeti, kad je inače obujam posla po općinama manji iz razloga što se koriste godišnji odmori u državnim institucijama, a najveći dio posla je suradnja i koordinacija sa istima. Kad se sretne s kolegama iz susjednih općina često im kaže kako im zavidi koliko manje posla imaju.
Ja sam mu napomenuo kako se ne sjećam sprovoda u Župi na kojem sam bio, a da nisam i njega sreo. Nasmijao se i govori kako sam u pravu jer da je u Župi tradicija i običaj poći na sprovod ako nekoga poznaš, a u njegovu slučaju se dogodilo da je kroz funkciju načelnika upoznao skoro 90% stanovnika da ih zna po imenu i prezimenu. Osim Župe često ide na sprovod u Konavle i Primorje, a nerijetko i preko državne granice pa kaže da se zna dogodit da u danu pođe i na tri sprovoda.
Na pitanje ima li neku zanimljivost iz mladosti da nam ispriča, sjetio se kad je k’o mladić navegavo i u Italiji završio kod doktora koji je nakon što je pročitao njegovo ime i prezime na osobnoj pitao kako to on Talijan, a ne zna tako dobro govorit talijanski.
Akonto imena i prezimena užaju mu reći da je bliži IDS-u, nego HDZ-u. Da ga ne poveziva samo ime i prezime s Italijom naveo je primjer od prije dvije godine, kada gosta u njegovoj kući nije mogao razuvjerit da nije Talijan.
Pitao sam ga kako provodi slobodno vrijeme i koji mu je hobi. Odgovor je bio da slobodnog vremena skoro i nema, da se njegova funkcija ne odnosi samo na uredovno radno vrijeme do tri ure. U to se ubrajaju i razni sastanci u popodnevnim satima kao i razni odbori i koordinacije poslova vezanih uz suradnju s općinom. A o mobitelu da i ne pričam.
“Što se tiče hobija možeš napisat da sam lovac i član lovačkog društva, a na radost ljubitelja životinja napiši da nikad nisam opalio iz puške prema životinji i nikad ništa ulovio. Ljeti volim poći s barkom na kupanje i amaterski zaribat. Dugi niz godina bio sam dio Župskog karnevala. A sa prijateljim sam pohodio i Samoborski fašnik, kao samuraj, balerina, indijanac….
Ako se pod hobi može navesti da u svom obiteljskom kampu imam osamdesetak maslina koje održavam i pokraj obiteljske kuće malo vrta po par struka svega za doma, napiši i to.
Uz kamp posjedujem i dva studio apartmana na dvije lokacije, jedan se nalazi u obiteljskoj kući, a drugi blizu mora Podmaslovom.”
Kad sam ga pitao je li se opušta u tome apartmanu na plaži, grubo je odgovorio: “vraga se odmaram, to iznajmljivam.”
Prijatelji ga opisuju kao čovjeka uvijek spremnog za šalu i škerac, pa sam ga pitao bili nam ispričao neki zanimljiv događaj u njegovoj režiji.
Kaže da je toga uvijek bilo, ali u zadnje vrijeme dosta manje, kako su ljudi opterećeni i nervozni i da su sve manje spremni za šalu, ali da će ispričati dva događaja iz prošlosti – jedan je vezan za politički život, a drugi za susjedstvo.
Počinje priču kako je 2009.g. na izborima za načelnika Općine trebalo birati i donačelnika. U to vrijeme predsjednik HDZ-a Župa vršio je pripremne radnje tko bi to mogao bit, raspitivao se po Župi i došao do spoznaje kako bi adekvatna osoba za to bio sadašnji donačelnik Mirko Maslać. Predsjednik HDZ-a u više navrata je tu ideju predlagao i Silviu, ali iz razgovora skonto Silvio da predsjednik ne zna tko je Mirko, nego samo po opisu drugih. Pošalje Silvio Lovorka Lučića da pođe ispred Mercatora i da pokuša naći nekoga velikoga jakoga mladića koji bi pristao doći u Općinu i predstavit se kao Mirko.
Našao Lovorko jednoga pomorca od dva metra i 120 kilograma, obrijane glave s bradom, tetoviranih ruka i naušnice na oba uha (k’o gusar). Doveo ga na upoznavanje s predsjednikom HDZ-a. Stisnuo mladić ruku predsjedniku i dobro ga prodrmo par minuta i predstavlja se Mirko Maslać, a on mu samo ponavlja “drago mi je, drago mi je”. Nakon par minuta neugodne situacije gleda ga pa mu kaže: “ako bi se slikali za plakat trebalo bi se drugačije obući.”, mladić odgovara: “naravno ovo sam sad samo u prolazu”. Nakon nekog vremena Silvio govori predsjedniku da je šala, da nije to Mirko, a on odgovara: “znao sam da je neka šala, a opet sam se zabrinuo što ako je pravi.”
Druga šala koje se Silvio sjetio je vezana za njegovog susjeda koji je vozio auto ali nije imao vozačke dozvole. Iz početka je vozio samo po danu i to po selu a vremenom se odvažio i počeo vozit po noći. Imao Silvio od maškara uniformu od rezervne policije, a drugi se prijatelj obuko u uniformu vojne policije s bijelim kaišom. Dočekali oni njega u ulici od sela, maškarani, sa brkovima, kapom na glavi i sunčanim naočalama. Zatražili vozačku dozvolu, tražio on nju po autu desetak minuta pa rekao da mu je ostala doma, zatim su mu napravili pretres gepeka u kojemu nisu našli ništa i pustili ga, a on im sve zahvaljuje što mu nisu kaznu naplatili.
Sad bi ti želio postavit nekoliko pitanja za koja pretpostavljam da bi čitatelji voljeli znat tvoj odgovor i razmišljanje o nekim temama.
Maro: Koliki je proračun Općine i na koji se način puni, tko je najviši uplatitelj, kolika je pomoć države, koji su rashodi i koliko ukupnog proračuna odlazi na zaposlenike?
Silvio: Proračun za ovu godinu iznosi 47 milijuna kuna. Ranijih godina je znao biti i 75 milijuna, ali gubitkom statusa općine od posebne državne skrbi proračun se smanjio za 10 milijuna, kao i zbog nedostatka kapitalnih investicija i uplate komunalnih doprinosa.
Najveći prihod dolazi na ime poreza na dohodak zaposlenika sa mjestom prebivališta na području Općine Župa dubrovačka, potom Porez na promet nekretninama, Komunalni doprinosi i naknade, Energetska renta (elektrana u Platu),Koncesije i zakupi javnih površina te pomoć države.
Kad govorimo o rashodima najviše se izdvaja na Komunalno gospodarstvo – 25 milijuna kuna, što obuhvaća sve općinske investicije, izgradnju komunalne infrastrukture kao i sva uređenja i održavanja. Za Dječji vrtić izdvajamo preko 5 milijuna kuna, Zdravstvo i socijalna skrb izdvajamo 2 milijuna kuna, za vatrogastvo 1.8 milijuna, za sport i rekreaciju 1.1 milijun, za kulturu 600 tisuća kuna.
Maro: U jednoj od mojih priča pisao sam o bivšem hotelu Orlando i njegovom značaju u životu Župljana, imam dojam da Shereton i nije stekao takav status. Nakon toga su me neki kritizirali u smislu što ja znam o globalnom biznisu.
Slažem se, veliki dio Župe prije rata gravitirao je u središte u Srebreno odnosno prema hotelu Orlando. I sam sam, kao mladić, preko student servisa 3 sezone radio u tom hotelu. Uz dužno poštovanje svim ostalim hotelskim kompleksima, zadnjih godina posebnu pažnju po pitanju ulaganja posvetili smo upravo tom naselju.
Ima li način ili uvid koliki su izravni prihodi Općni konkretno od Sheretona. Ne na onaj način “gost iz Sheretona popije kavu u Srebrenom, kupi pomadoru u butizi, pa netko od toga ima koristi”.Tu teoriju i ja donekle poznam. Zanima me ima li neki obračun na razini mjeseca ili godine kad Shereton uplati neki iznos Općini i kako se to zove? Mislim da će podatak zanimat stanovnike Župe.
Silvio: Razumio sam pitanje, ali je teško na njega odgovorit iz razloga što mi ne znamo gdje su prijavljeni zaposlenici poslovnog subjekta pa tako ne možemo znati koliki je porez na dohodak. Zato imamo točne pokazatelje prihoda od komunalne naknade, boravišne pristojbe, zakupa javnih površina i koncesija. Prihodi su nam svakako jako značajni.
Šetnica Srebreno?
Silvio: Nezadovoljan sam što šetnica nije u cijelosti završena u predviđenom roku isključivo greškom glavnog izvođača i njegovih dobavljača i kooperanata. Tako da je sad već očekivano da ćemo neke radove završit nakon ovogodišnje turističke sezone.
Maro: Kupari? Više puta sam čitao tvoje izjave o potpisanom ugovoru za Kupare, primijetio sam jedan zanimljiv podatak, kako si izjavio da će Općina imati 25% prihoda od naknade koju će investitor plaćati državi. Para mi se da je to veliki iznos, pa me zanima kakva je vrsta tog prihoda i od kojega će se prometa obračunavat?
Silvio: Kao prvo želim istaknut da sam sretan što će Kupari ostati u vlasništvu države. Od ukupne naknade koju će investitor plaćati za zakup državnog zemljišta , za zakup Hotela Grand 25 % te naknade pripast će Općini Župa dubrovačka. Povrh toga, 1/3 ukupne naknade za korištenje pomorskog dobra također će se slijevati u proračun naše Općine. Tako nešto je ovdje provedeno prvi put u RH.
Maro: Kakav je trenutni status obnove Kupara s obzirom da se priča da je investitor odustao o potpisivanja aneksa ugovora?
Silvio: To su samo glasine. Upravo je na svojoj posljednoj sjednici Vlada RH prihvatila Anex Ugovora, te će se vrlo skoro potpisati Ugovor sa investitorom. Nakon toga Općina Župa dubrovačka mora izvršiti svoju obvezu, a to je donošenje UPU Kupari I za što je potrebno između 8 do 12 mjeseci. Nakon donošenja UPU-a investitor počinje sa plaćanjem naknade.
Maro: U prošloj priči o Platu g. Duplica je spomenuo kako je jako mali postotak zaposlenih Župljana u Elektrani Plat, ja sam se složio s njegovom teorijom da bi trebao biti veći. Zanima me kakav je tvoj stav o tome? Je li nama Župljanima nedostaje neka jaka politička figura koja bi se izborila, a samim time ostala zapamćena među pukom da taj postotak bude malo veći. ( kao što su bili Drašković u Astarei i Čizmić u Kuparima). Naravno da nije za očekivat da postotak bude k’o Konavljana na aerodromu.
Silvio: Slažem se s vašom teorijom, mada to zna nekad bit složenije nego što izgleda na prvi pogled. Želio bih da postotak Župljana u Hidroelektrani bude veći, ali moramo priznati da se ipak radi o jednom specifičnom objektu.
Maro: Kažu kad zaposliš jednoga, dobiješ sto nezadovoljnika i jednog nezahvalnika.
Oduvijek su ljudi na ovim područjima voljeli bit zaposleni u državnim poduzećima. To im daje neku vrstu životne sigurnosti, pa bi se znalo reć’ da to nije pos’o nego namještenje.
Ima jedna istinita priča kad je jedan čovjek im’o kuma u Vodovoda na rukovodećoj funkciji i nado se on da će ga kum zaposlit. Više puta on iš’o u kuma pitat da ga zaposli, ovaj se uvijek nekako izvlačio, ali jednom mu govori: “ne mogu te kume zaposlit k’o zna što će i s nama biti ne stoji dobro firma!”, a on njemu odgovara:
„VEŽI KUME I MENE ZA DRŽAVNE JASLE PA DA KREPAM SKUPA S TOBOM“.
Maro: Kako se zadnjih petnaestak godina od kad si načelnik općine udvostručio broj stanovnika u Župi, kako si zadovoljan prilagodbom novih ljudi na život i životne običaje i tradiciju Župe.
Ovo te pitam iz razloga što se sve manje po Župi čuje župski govor, a ponekad imam osjećaj kad rečem „kenova“ da me čudno gledaju jer me ne razumiju.
Navest ću ti jedan banalan primjer , kad sam ja prije 23 godine iz Župe poš’o živjet u Zlatni Potok. Parkirao sam auto na jedno mjesto, nije to ni parking, niti je označeno, niti je privatno. Sutra dan mi susjeda govori da na to mjesto njezin muž voli parkirati. Nikada više u 23 godine nije mi palo na pamet tu parkirati kao ni drugim susjedima Zlatnog potoka, ne iz straha, nego poštovanja prema starijem, a i ja sam tu doš’o. Takav ili sličan primjer još nikad nisam doživio u Župi.
Silvio: Sama činjenica da je u Župi svakim danom sve više stanovnika, svjedoči o tome da je Župa poželjno mjesto za život. Razvijanje turizma na našem području iziskuje novu radnu snagu, koja nam dolazi ne samo iz susjednih općina nego iz svih dijelova Hrvatske kao i susjednih država. Jasno je da nam taj povećani broj stanovnika zahtjeva i veće kapacitete u školi i vrtiću, ali i po pitanju cjelokupne infrastrukture. Svima koji dolaze u Župu želim dobrodošlicu, ali isto tako od njih očekujem da poštuju običaje i kulturu življenja u Župi i pokažu određeni respekt prema domicilnom stanovništvu.
Maro: Neku večer me prijatelj Gabelica pita je li on Župljanin nakon 45 godina što živi u Župi, rek’o sam mu: “Naravno da jesi.” i u šali citirao refren jedne pjesme: „JER KO SAMO JEDNOM PROVA OTROV S TVOJIH USANA“. Shvatio je poruku pa mi je odgovorio: ,,ZAVIČAJNI NABOJ NE TREBA ZABORAVITI, ALI ON NE SMIJE BITI DOMINANTAN SPRAM ŽUPSKOGA”.
Danas si nakon 13 godina profesionalnog rada javna osoba. Smeta li ti kad ti ljudi prilaze, pitaju za svoje probleme?
Dapače. Ljudi me jako često zaustavljaju, u butizi, ispred crkve, na sprovodima, na cesti. Kad me vide, sjete se nekog svog problema u kojem bi im kako oni smatraju, mogao pomoći. Drago mi je uputiti ih, dat im savjet, pomoći. Ipak su to naši ljudi, a to je i moj posao.
Kroz svoje djelovanje mogao si puno toga dobroga učiniti. Ima li kroz posao teških trenutaka? Što je bilo najteže?
Svakodnevno postoje teški trenuci, međutim, najteže mi je bilo 2009. godine kad sam nepravedno vezan uz aferu oko Hotela Župe.
Kako se rasterećuješ od posla, pođeš li zaribat, okupaš li se?
Nađe se ljeti vremena. Okupam se s društvom, pođemo negdje s barkom na par dana, znam i zaroniti.
Kupaće ili šorc?
Kupaće
Maro: Da se sutra u Župi organizira gay parada da li bi stao na čelo povorke?
Silvio: Apsolutno NE! Svatko ima pravo na svoje mišljenje i opredjeljenje, to podržavam, ali sam protiv da se takva vrsta orijentacije prezentira javnim okupljanjem.
Maro: Da te neka mlada osoba pita za savjet da li da se upiše u neku političku stranku, što bi joj savjetovao?
Silvio: Apsolutno da, bez obzira na izbor stranačke pripadnosti, mišljenja sam da mladi mogu dosta doprinijeti u razvoju društva i zajednice.
Najveći strah?
Visina
Imaš li facebook?
Taj porok još uvijek nemam.
Ideš li u Trebinje ?
Ni slučajno !
Kažu za vino da je bijelo za smijeh, a crno za grijeh, koje ti je draže?
Oba dva! Još se nisam odlučio, tražim se.
Hajduk ili Dinamo ?
Hajduk.
Maro: Da li ćeš se kandidirati na sljedećim izborima?
Ne znam.
Zaključio bih ovu današnju priču kako sam zadovoljan brzinom i načinom odgovora na svako moje pitanje, pa bi se moglo reći: „kako je iskustvo najbolja škola“, a kad sam pogledao u sijedu glavu našega načelnika moram nadodati i ostatak poslovice „ali je skupo školovanje“.
Do sljedeće priče,
Pozdrav!
Maro Zec
.
