Aktualno Povijest

ŽUPSKA PRIČA O ANTUNU MIŠIĆU STOLARU

 

     Piše:Maro Zec

Jučer sam  u Kuparima  sreo  gosp. Miljenka Mišića koji mi je u razgovoru predložio da bi mi iz  ŽupaNet.hr mogli doć’  jedan dan u njega doma da slikamo i objavio još jednu župsku priču o njegovom  pok. ocu Antunu Mišiću  koji je bio stolar i inovator, za koga su ljudi govorili da može napravit i izradit sve svojim rukama što okom vidi.  Kad sam ga pito bili mogli odma’  doći za njim, prihvatio je.

Vozeći se za njim prema Mišićima razmišljao sam kako čitateljima opisati ko je Miljenko Mišić,nešto se mislim nema starije osobe u Župi koja ne zna ili nije čula za gospara Miljenka.

A ovim mlađim ću pomoć pa ću napisat to je onaj šarmantni sedamdesetogodišnjak  koji svaki dan planinari njegovim Trapitom za živinama po pet do dvadeset kilometra dnevno.

Gosp. Miljenko Vam živi  na Mišičima iza autobusne stanice gdje je proširenje pa uz rampu ona velika kamena kuća,a iza kuće pa sve do mora ima svoju zemlju i imanje „u Trapitu“.

Kad smo ušli u kuću na kauču su nas dočekali Miljenkovi unuci gledali su crtani, mali Vlaho je bio malo ljut jer smo mu poremetili mir, pa je cijelo vrijeme pojačavao ton na tv-u.

Gospar Miljenko je na stol izvadio hrpu slika i dokumenata od pok. ćaće i započeo priču:

                                              Antun Mišić 1901.g. -1979.g.

Moj otac Antun rodio se 1901.g.  u Župi, sa 16.g. u Gružu završava zanat za kovača. Na završnom ispitu je iskovao  “aks”  to je osovina  na koju dođu rote od karetine.

Toliko  je to impresioniralo njegovog  profesora  koji ga je ucjenjivao sa diplomom  da će mu je dat u zamjenu za „aks“ a on mu je odgovorio da će mu radije od lima napravit  čovjeka, ali da  mu „aks“ ne može dat , jer  u njega je utrošio dosta vremena,truda i materijala .

Prisjeća se g.Miljenko i priče o  obitelj Kisić iz donje Čibače  za koju se govorilo da je najbogatija obitelj  u Župi, a trgovali su žitom s Turcima, priča kaže da se  njihov đed vozio u pozlaćenoj kočiji u kojoj je bio ugrađen „aks“ sličan onome što ga je Antun napravio sa 16.g.

Sjetio se g.Miljenko i priče kako se stari  Kisić vozio u jednoj kočiji on a u drugoj klobuk. Postojala je i priča kad bi se Kisiči vratili iz trgovanja da bi solde u vrećama istresali na postelju i da bi se sakrivali iza hrpice i jedno drugome vikali vidiš li me…

Ta je priča posjetila i mene na mladost kako je obitelj Kisić u Župi bila sinonim za bogatstvo, pa tako bi mi baba kad bi kupio malo bolji komad robe vazda prigovarala koda sam  Kisič.  Sad mi je još smješnije kad se sjetim kad bi ko dijete namazo’ malo deblje eurokreme na kruh odma’  bi  mi se prigovorilo da se ponašam  koda sam od Kisića.

Gospar Miljenko nastavlja priču kako je ćaća moro’ sa 16.godina ići u vojsku jer je započeo prvi svjetski rat. Ratne neprilike zatekle su ga na služenju u Kotoru 1917.g. radio je kao kurir jer je već tad posjedovao motor,DKV 250 kubika. Bio je svjedok  zanimljivom događaju kako je podmornica došla i odvela Kralja Aleksandra i cijelu njegovu svitu  za Englesku. Uvijek nam  je o tome pričao.

Povratkom  iz vojske nastavio je sa kovačkim poslom,a pomalo je počeo raditi i na stolariji. Jednom prilikom  ga je posjetio pop iz Mandaljene inače konavljanin don Antun Krilanović, iako je radio neđejom  nije mu zamjerio. Svidjelo se don Antunu kako on radi s drvom pohvalio ga i u razgovoru mu obećo’  financijski pomoć za kupnju strojeva za stolariju,na kraju je tako i bilo.

Preko prijatelja iz Grada je otišao u Njemačku i raspitivao se oko proizvodnje autobusa, kupio mašine stolarske,  i motor pokretač cjelokupne proizvodnje bio je DEUTZ  15 ks, kojim su putem remenica pokretani stolarski  strojevi.

Sam je izradio aparat za varenje koji je bio na garbit (kamen koji kad se stavi malo vode stvara plinove koji su gorili da bi se željezo moglo ugrijati i variti).

Sve što mu je trebalo dolazilo mu je iz Njemačke vlakom ili brodom.

Sa mašinama stigla  i 2 inženjera iz Njemačke koja su to trebali montirat i staviti u pogon ali nakon 3 dana nisu ništa napravili. Snervo se ćaća i  reko’ prevodiocu kako je bilo ljeto da reče on njima da se pođu kupat i da se vrate za tri dana, kada se vrate da će sve biti u pogonu.

Kad su se vratili sve je funkcioniralo oni nisu mogli vjerovat, rekli su mu da je on završio za inženjera jer da običan čovjek to ne može  montirat. ANTUN im je odgovorio da su obični ĆAPINI tj. da su sposobni nacrtat ali za napravit da nemaju pojma.

Dobio je šasiju, rote, amortizeri(federi) i getribe, volan, motore marke chervolate, mercedes ,svijetla, tastature itd. Sicevi, branici, oplate kostura, sve se radilo u Antuna Mišića. Koristio se jasen ili hrast i oblagao limom, Tapicirung  i bojanje je radio majstor Filičić iz Grada, a Tomo Kos iz Gruža ako je trebalo išta oko mehanike, jer mu je Antun regalo drebank ili glogalicu za žejezo. Staklo mu je pravio majstor Obradović ispod Pila.

U vremenskom periodu od 1920.g. do 1940.g. napravljeno je oko 7 minibuseva, jedan je završio u Crnoj Gori, dva kamioneta za prevoz materijala, jedan je dao bratu Bošku za posao.

Obitelj Mišić je u gradu posjedovala i kafetariju  imena Mišić kasnije nazvana Karaka u kojoj je osnovan Hdz-a.

Vlasnice kafetarije  su bile ćaćine sestre Kate živjela u Boškovićevom 4 i Cvijeta koja  je živjela u Župi . Treća sestra Marija je živjela na Mišićima a drugi brat Ivan Mišić je bio kapo na Atlanskoj plovidbi punih 50.g.

Suradnici gospara Antuna Mišića su bili: Petar Simatović susjed, Lujo Mišić(brat od žene), gospar Muhoberac iz Grada, Andrija Vlašić, Ivo Ivušić koji je živi svjedok tog vremena. i 20-ak drugih koji se izmijenili kroz godine.

Radili su kompletnu stolariju za Dom zdravlja. Posebnom metodom POLITIRANJA su se radile trpeze , stočići i izrazbareni ormari, škrinje. Politiranje je : tekućina koja sadrži 100% alkohol i “šerlah” tj. koji je izgledao kao zlatne, nepravilne  latice i to u omjeru 1/4- šerlah i 3/4 alkohola i mućalo se 10 min i imalo kafeno zlatnu boju. Nakapalo bi se na “TUFER” koji je bio od oprane vune zamotane u 3 sloja bijelog lincula i poliralo dok se ne dobije visoki sjaj.

Bračni  par  Antun  i  Danica Mišić i njihovi prijatelji  Čedo i Lenka Lukšić,dogovorili su se 1938.g. da skupa pođu na  bračno putovanje kroz bivšu Jugu 2 setemane sa svojim autom.

Ubrzo nakon povratka ,ubirali su plodove putovanja. Godine 1939. Rodila se moja prva sestra Katija Mišić Braut  koja je bila umjetnica, slikarica i spisateljica , a umrla je 2012. g.

1940.g. rodio se Nikola Mišić moj pokojni brat koji pao na rašćelatu i dobio tetanus i umro je sa 2.5 godina ,roditelji ga  za života nisu preboljeli. (raščelata je željezna šipka koja bi stala ispred ulaznih vrata od koju bi se čistile cipele).

1943.g. Rodila se Anka,udata Čačić u Ravnim kotarima – Stankovci

1945.g. Rodila se sestra Vesna, živi u staroj rodnoj kući na Mišićima 18.

08.01.1947.g. sam se rodio Ja, kršten kao Marin ali me nikada nisu zvali Marin nego Miljenko. Marin je bilo đedovo ime sa majčine strane.

Dolaskom partizana i komunista 1942.G. , moj pokojni otac na nagovor prijatelja i prvoborca Vlaha Goge koji mu je rekao da mora bježat jer se bore protiv kapitalista a moj je otac u to doba imao 2 auta i 2 motora te 20 zaposlenih ljudi i da nema veze što je pošten da mora bježat ,Vlaho mu je reko da bi ugrozio samog sebe ako bi se zauzeo za njega.

Otac je pobjegao  na Grudu u Konavle kod Cuce koji ga je skrivao 2.g. u podrumu. Napominje g.Miljenko  kako je Cuca  bio veliki čovjek jer je ugrozio sebe i svoju familiju skrivajući njegova  oca..

Dok sam slušao i ovaj dio priče nesvjesno sam razmišljao koliku je moć i ovlasti imo gospar  Goga , jer dok sam ja bio mali u kući se govorilo kako je Vlaho Goga đedu Marinu spasio život,,,gdje,kako i zašto?, ni danas nemam pojma a nisam se vele ni propitivo.

Krajem 1944.g. Goga  mu je javio da se može vratiti, vjerovao  je ćaća njemu i vratio se.

Dvije Godine su mu zabranili  pravo glasa a radionu nacionalizirali pod zadrugu Marko Marojica. I u svojoj bivšoj radioni nastavio raditi kao običan radnik da bi nakon 5 g. kad su vidjeli da to slabo ide vratili da radi kao poslovođa.

Evo i jednog primjera da nije baš sve prije bilo bolje nego sad, prije su predstavnici zadruge Marko Marojica došli da mu oduzmu imovinu , a mi smo danas došli iz zadruge Marko Marojica da napišemo jednu zanimljivu životnu priču.

Nakon toga Partizani su mu oduzeli 600 m2 klesanog kamena ogradili dom i mljekaru,kao i prijatelju Čedu Lukšiću 200m2  klesanog kamena.

Povijest se ponavlja : moj pokojni otac imao je 44.g. kad su mu digli sve što je stvorio u životu,a ja sam imao 44.g. kada je počeo rat i sve mi je spaljeno, pokradene i devastirano.

Moj otac je bio veliki vizionar kao u poslu tako i u životu,pa tako je za života želio svojoj djeci osigurat krov nad glavom.

Svakoj ćeri je napravio kuću, Katji i Anki u Lapadu Primorska 15,1938. u Pitarevića kupio zemljište i 1962 počeo graditi dvojnu kuću  sa đardinom.

Sestri Vesni ostavio staru kuću.

Meni prizemlje gdje sada živim  kat i potkrovlje smo 1977.podigli zena i ja.

Prije rata su generali počeli kupovat zemlju za gradit kuće po Mlinima, od Mišetice do Melka Popovića, u Mišića su radili stolariju i bili su loše platiše, majka Danica je uvijek spominjala kako ih nije sram , da ni drvo nisu ćaći platili.

Gospar Miljenko je završio razgovor da bi mu velika želja bila da se u Župi napravi muzej  gdje bi se mogli izložili motori i mašine koje su i danas žive i očuvane  a nisu na prodaju i puno bi značile za župsku i dubrovačku povijest.

Ja sam mu na kraju poželio puno sreće i uspjeha u životu kao i u Ljubavi… I bez obzira što je on puno stariji od mene, reko sam mu da bude oprezan… jer kažu…

„ ne vjeruje… srce pameti… , a kad se zaljubiš nisi svoj!“

 

Do sljedeće priče, Pozdrav!

Maro Zec