O autoru
Nije valjda bilo ni najsiromašnije kuće u više sela uokolo, a da nije imala kofer. Jedan svakako, a možda i dva. Moglo se za kofer reći jedna od najosnovnijih stvari u kući iako se relativno rijetko koristio. Ali kad je zatrebao, sigurno se o važnoj stvari radilo. Nitko se ne sjeća otkud taj i takav kofer u kući, tko ga je donio, kupio ili možda napravio, zna se samo da ga svi pamte otkad su tu. A u tim kućama su redovito živjele tri i više generacija pa je kofer predstavljao još veći misterij. Postajao je kao raspelo u kući, nešto što je oduvijek tu i nije se postavljalo previše pitanja oko toga. Uglavnom su ti koferi bili napravljeni od tankih jelovih daščica, skovani zapravo, s jednostavnim mehanizmom za zatvaranje. Rjeđe, bili su izrađeni od neke vrste tvrdog kartona, modernija, ali manje otpornija verzija. Na rubovima stranica bili su postavljeni malo metalni štitnici, kako bi kofer duže preživio sve udarce kojima je bio izložen za vrijeme korištenja. A važne prilike u kojima se koristio bile su odlasci u vojsku kad bi neki od sinova prispio u tu dob, odlasci u Ameriku na dugogodišnji rad, što je bilo često dvadesetih godina dvadesetog stoljeća, ili situacije kad su cijele obitelji morale bježati iz kuće kako bi se živa glava sačuvala. Ova zadnja situacija događala se negdje u zimu na prelasku 1941. u 1942. u zabačenim selima istočno-južne Hercegovine. Miho Šutalo ubacio je nešto robe što su imali u kući u kofer, uprtio ga na leđa, pričvrstivši ga za sebe užetom, pa na nj posjeo sina Vicka. Ostalo sedmero braće i sestara i majka potjerali su par grla stoke i u žurbi su krenuli prema Metkoviću. Nije to bila rijetka kolona tih mjeseci koju se moglo sresti na tim prostorima. Mnoge obitelji su napuštale svoja ognjišta pred redovitom opasnošću koja je prijetila od istočnohercegovačkih četnika koji su svako malo upadali u hrvatska sela. A u takvim situacijama ni glava sigurna nije bila. Nije bilo puno vremena za razmišljanje, odluka je donesena u svega dan-dva, druge nije bilo. A sve je počelo prije dvadesetak dana kad je kod njih na Svetog Nikolu došao stari obiteljski prijatelj Rade. Taj Rade je svake godine dolazio na slavu kod Šutala, a istom mjerom bi mu Šutali uzvraćali koja dva tjedna poslije također na Dan svetog Nikole. Onaj prvi sveti Nikola bio je katolički, a ovaj drugi pravoslavni blagdan. Šutali su bili Hrvati i katolici, a Rade, kućni prijatelj, bio je Srbin i pravoslavac. Miho i Rade veliki prijatelji. Svaki je imao svog svetog Nikolu, svaki ga je slavio po svom kalendaru i običaju. Znali su se od rane mladosti, a i prije njih, njihove su se obitelji lijepo gledale. Kao i svakih par desetljeće, na ovim prostorima izbio još jedan rat. Gadna vremena, rat se zametnuo, prijateljstva i kumstva došla na kušnju. Izvrsna prilika za pokazati koliki si nečovjek, ako imaš toga u sebi. Dobra prilika za biti čovjek, ali malo teža od ove prve. Na Svetog Nikolu, onog prvog koji dolazi po redu, u kući Šutala se utiho odvijao razgovor:
-Trebo bi bježati, Miho, – veli Rade – i to što dalje prema zapadu
-Od koga da bježim i zašto, moj Rade?
-Od mojih, gadne se stvari spremaju, Miho.
-Pa prijatelji smo, ne bi ti valjdana me, Rade?
-Ne bih ja, ali moji hoće.
Nazdraviše domaćom rakijom, i nastaviše o drugim stvarima. Sličan razgovor se ponovio i dva tjedna poslije, na pravoslavni blagdan Svetog Nikole, kod Rade u kući. Ponovio Rade ono što mu na srcu bilo, pa još i podvukao- Nemoj dugo čekati! Vidje Miho da je vrag šalu odnio, ne može se više olako shvaćati ovo što Rade priča. I, evo, sad su na tom putu koji bi im glave trebao sačuvati. Nije bilo lako ostaviti kuću i ostale ukućane, ali drugog izlaza nije bilo. U to vrijeme Šutala je bilo pedesetak u obitelji, ali pošto su imali tri imanja, tako su živjeli na tri odvojena mjesta. Nisu bili odvojeni strogo po najbližem srodstvu, već po poslovima koje su obavljali. Na jednom mjestu se više bavilo stočarstvom, na drugom se uglavnom zemlja obrađivala. Tako je u svakoj kući bilo i braće i rođaka, zajednički djedovi i strine, već prema tome gdje je tko bio raspoređen. Sad je to sve krenulo prema rasulu, ali ako nema žive glave, nema ni obitelji, glavu spašavati treba. Ostali dio obitelji koji je s njima živio, odlučio je ne bježati, što će se poslije pokazati kao kobna greška.
Već idućeg dana otkad su pošli na put, prodali su stoku u Metkoviću, koja ih je zapala u toj brzoj djelidbi, i dobili koliko-toliko novaca, iako je ta prodaja bila ispod svake cijene. Računali su da će biti dovoljno za put koji je pred njima i za prve dane u nekom novom svijetu. Nisu ni slutili da će idućih mjesec dana provesti na putovanju u teretnom vagonu vlaka koji pokušava doći do Bošnjaka u Slavoniji. Nisu ustvari pomišljali skoro ništa osim kako preživjeti. A to je u ovim uvjetima bio podvig i za iskusnije od njih. Vlak je krenuo iz Metkovića pa preko Bosne k Slavoniji. Kako se rat zahuktavao, komunikacije su bile otežane pa je tako vlak često stajao po dva-tri dana na jednom mjestu jer se zbog borbi koje su se događale uz prugu dalje nije moglo. Vlak bi jednostavno stao i nije se micao sve dok detonacije i pucnjevi u daljini ne bi prestali. Teretni vagoni koji propuštaju oštru zimu sa svih strana bili su jedini zaklon svima koji su pokušali otići negdje daleko od rata, a to im je teško polazilo za rukom. A bilo je svijeta, i mlada i stara, i zdravog i bolesnog u tim vagonima. Natrpalo se svakolikog svijeta u te vagone, narednih mjesec dana jedini dom za sve njih. Strojovođe bi ih znali obilaziti s vremena na vrijeme s porukom kako neće ni mrdnuti s ovog mjesta naredna tri dana. U tim danima, djeca bi, uz odobrenje i blagoslov odraslih, silazila iz vagona i odlazila u okolna sela prositi hranu. Ako bi se i dobio koji zalogaj kruha, o ostalom nije trebalo ni pomišljati, nikad nije bilo dovoljno hrane. Djeca bi plakala od gladi, kad se umore od plakanja, zaspala bi, a kad bi se probudili, nastavili bi plakati. I tako danima. Odrasli sjede nemoćno pored njih, plakali bi i oni, ali niti koristi niti sreće od toga. Samo sramota i nevolja pred djecom plakati. Tek bi tada bilo još gore. Iako je imao samo četiri godine, Vicko je dobro upamtio te trenutke i taj osjećaj bespomoćnosti. Najstariji brat je imao dvadeset i dvije godine, a najmlađa sestra tek jednu. Svi u istom vagonu, rekli bi i na istom kazanu, samo da ga je bilo. Nakon mjesec dana dođoše u te Bošnjake, iako su često pomišljali da nikad živi do njih neće doći. Miran kraj, ravnica, zemlje u izobilju, sve drugačije od onog otkud su pošli. Dobili su napuštenu kuću u kojoj su živjeli ljudi slične sudbine. I oni su negdje bježali, od neke vojske, od rata koji nije bio njihov, ali ih je dočekao na kućnom pragu, a svoje su kuće ostavili ovim koji bježe od istog. Nevolja ista samo se malo drugačije zove mjesto početka i kraj puta. Svede se na isto, kako god se okrene.
Miho je bio vrstan krovopokrivač te se lako i brzo snašao u tuđem svijetu. Još odavna je dobro izučio zanat i mnoge je kuće pokrio. Govorilo se za njega da rukom može istesati i konajbolji stroj. Posla je bilo dovoljno da prehrani veliku obitelj, pa čak i više. Moglo se živjeti puno bolje nego za najboljih dana u Hercegovini. Bio je mršav, ali žilav čovjek. Na takvom tijelu posebno su se isticali snažni brkovi koje je njegovao od rane mladosti. Ali ono po čemu se izdvajao od većine bila je njegova svijetla put, što je bila rijetkost između Stoca i Neuma gdje su ljudi uglavnom tamnije puti. Izgleda da je u toj obitelji od pamtivijeka bio po jedan takav, bijel, rekli bi ljudi, pa su s pravom dobili nadimak Bijelići. A pošto je Šutala bilo mnogo, ovaj nadimak je bliže opisivao o kome se radi kad se pričalo o nekom od njihovih. Na Vicka je pala kocka da opravda taj obiteljski nadimak, jer je i on, kao i otac, a za razliku od ostale braće i sestara, naslijedio tu svijetlu put. I krhku tjelesnu građu koja je bila dobra ulaznica za tifus koji je harao poratnih godina. Tek što je krenuo u osnovnu školu, i to s deset godina, Vicko je obolio od tifusa. Ionako slabe građe, u bolesti je još više smršavio. Dva starija Vickova brata, koji su otišli u vojsku odmah po dolasku u Bošnjake, nestali su u ratu, a sad je i on poprilično obolio. Velik je to bio uteg za obitelj. Iako su imali dobre uvjete za život u Slavoniji, već pomalo zaboravljali Hercegovinu i sve tuge što ih je nosila sa sobom, morali su seliti natrag. Po savjetu liječnika, Vicko je hitno morao promijeniti klimu, podneblje, zrak, nisu više ni znali kako se sve to zove, želi li ostati živ. Opet su došli u situaciju da ne mogu birati ako opstati žele. Sad je onaj drveni kofer opet dobio na značenju, opet su se stvari spremale u njega, ali i u još neke nove kofere, i, isto kao što se na brzinu spremalo iz Hercegovine, tako se sad na brzinu spremalo natrag u nju. I opet da bi se glava sačuvala. Prijetila je velika opasnost da obitelj od četiri sina spadne na samo jednog, a to nikako ne bi dobro bilo. Već za deset dana bili su u svom selu, u Zaušju,u zaleđu Neuma. I ravno dva vagona pšenice i kukuruza dovezli sa sobom. Toliko cijelo selo nije trošilo za godinu dana. Da su tamo ostali, ovoga bi bilo u izobilju. Ali život je bitniji. A taj život se često nastavlja tamo gdje stane, makar često i u nekom drugom obliku. Vratio se onaj nekadašnji život, ista brda i običaji, isti poslovi. Opet su se vratile slave svetog Nikole, i katoličke i pravoslavne, jer tu se oduvijek tako slavilo, opet su se sastali Rade i Miho. Nakon skoro deset godina neznanja o onom drugom. I dobri opet bili. Jedan drugom opet na slave išli. A oni što nisu poslušali savjet da bježe….možda bi i oni bili na ovim slavama da su preživjeli. Stiglo ih je ono što je Rade prorokovao. Ma nije prorokovao, čuo je što će biti pa samo upozoravao. No, ponekad je bezrezervna vjera u ljudsko poštenje zadnja stvar koja se dogodi čovjeku. Nakon toga biva kasno za sve ostalo.
Nakon dvije godine situacije hoće pa neće, Vicko je ipak ozdravio i pošao u školu. Svaka dva razreda u drugu školu, jer drugačije nije bilo na tom prostoru u to doba. Nakon šest razreda-dosta. Roditelji mu nisu mogli omogućiti da nastavi školu u Čapljini, a on drugačije nije želio. Radije će raditi oko stoke, nego na silu u školu koja mu se ne sviđa. Kako od života na selu nije bilo sreće, zaputi se Vicko nakon par godina u Dubrovnik, čuo je da tamo ima posla. Bila je to 1962. i upravo se gradila Jadranska magistrala. Prvo zaposlenje u Platu, prvi dodir sa Župom, na pravljenju magistrale. Posao kuhara nije bio loš, ali kako nikad nije mogao biti tamo gdje mu se baš previše ne sviđa, brzo napusti posao i pređe u Lapad. Isti posao- kuhar za bauštelce. Ni tamo se nije previše naradio, pa je našao posao kuhara u jednom restoranu u Gružu. Razlika je ipak kuhati za goste i za radnike, ovo je bio već malo veći nivo. Ali da sve ne bi bilo tiho i mirno, uskoro je završio za konobara u Sarajevu, veli da bliže nije bilo nigdje, i postao šef nekog restorana u Stonu. Pa šef restorana na Šipanu. I u Slanom je imao isti posao, odmah poslije Šipana, pa restoran Tenis u Lapadu. Dosadilo i tu, pa opet za šefa restorana u Gruž, ali nekog drugog, da bi uskoro došao u motel Župa pa u Astareu za šefa sale, a onda i barmena. Na kraju se ipak skrasio kao barmen u hotelu Croatia sve do mirovine, pred sami rat. Već je odavno živio na Babinu kuku kad mu je sinula ideja da napravi kuću u Župi. Para je bilo, volje također, a zemlja jeftina. I negdje sredinom sedamdesetih odradi Vicko i tu priču. Pred sami rat otišao je u mirovinu. Kad je zapucalo devedeset i prve, sjetio se Vicko onog Rade, kućnog prijatelja što je na slave kod njegovih dolazio. Onog što je njegovom pokojnom ćaći savjetovao da bježi jer se gadno vrijeme sprema. I opet su došla ta gadna vremena, ali ne nađe se nijedan Rade da savjetuje. A bilo ih je, i Vicko ih je znao, i znali su da će doći takvo vrijeme. I sjedili su i pili s Vickom, ne samo s njime, samo o tome nisu pričali. Ali su zato oni na vrijeme otišli. Nisu ni ljudi što su nekad bili, pomišljao je Vicko. Iako su vremena uvijek ista, samo se ponavljaju i daju ljudima šansu da izbace iz sebe ono što je u njima. Ili ljudsko ili neljudsko, ovisi što tko nosi.
Vicko živi u Župi. Sam! Udovac je, a djeca našla svoje živote, spakirala stvari u neke svoje kofere i otišla u svijet. Onu bijelu kosu zamijenile sijede vlasi, ali isto izgleda kao pravi Bijelić. Samo nema brkove, a njegovi su ih svi imali. Onaj kofer s početka priče, vjerovali ili ne, još je negdje živ, iako prilično bolestan. Vrijeme i pokoji crv napravili su svoje. Negdje je u nekoj kući u Hercegovini. Odmara u nekom sobičku. Ne misle na put više ni Vicko ni kofer. Dosta je bilo. Sjedi gdje jesi i miruj!
