Aktualno Župljani u dijaspori

La Sangre No Es Agua – kolumna Marka Miloslavića

Krv nije voda

Procesija za Križem na otoku Hvaru, Paška čipka, Slavonski Bećarac, festa Sv. Vlaha i brojne druge tradicije upisane su u popis nematerijalne kulturne baštine UNESCO-a. Međutim, imamo mi i nekih drugih ne baš tako lijepih tradicija koje su se održale do današnjeg dana. Valjda od kad je svijeta i vijeka, Hrvati se sele svugdje po svijetu. Ne zato što je negdje plaža ljepša, što je more čišće a nije ni da sunce negdje bolje grije. Možda je krivo reć da sele, bolje reć da bježe ili kako bi naši stari rekli “idu iz potrebe”.

Bježali su naši stari od gladi, od bolesti, rata i siromaštva, bježi se i danas. Kad ne mogu doma, ljudi traže priliku negdje drugo. To je duga i bolna tradicija našega svijeta, naših sela i gradova. U Župi nema kuće a da barem jedan član obitelji u zadnjih stotinjak godina negdje nije pošo.

Za vrijeme Austrije, krajem 19. i početkom 20. stoljeća, Župljani su se masovno selili u Amerike, posebno u Južnu Ameriku. Ovom prilikom ćemo se zadržati konkretno na Argentini. Nije moguće u potpunosti točno odrediti broj Hrvata i njihovih potomaka koji danas žive u Argentini, najrealnija brojka koju sam uspio nać je oko 250 000 pripadnika naše zajednice. Točan broj Župljana i njihovih potomaka u toj zemlji još je teže definirati jer nisam uspio nać ni jedan znanstveni rad koji je obradio ovu temu.

Za potrebe ovoga članka obratio sam se jednoj Argentinki, koja nosi župsko prezime Miloslavić, a njeno ime Leylen dolazi iz domorodačkog naroda “Mapuches”. Leylen mi je s ponosom ispričala svoju obiteljsku priču. Inače Leylen živi i radi u Rosario, u pokrajini Santa Fe. Diplomirala je Biotehnologiju na Nacionalnom Sveučilištu u Rosariju a radi kao znanstvenik u Nacionalnom Vijeću za Znanost i Tehnologiju te se bavi istraživanjem kancerogenih tvari u plastici i u vinu.

Njezina priča počinje s njezinim pradjedom Nikolom Miloslavićem Kiprom (Kipre je obiteljski nadimak opa.) koji je 1882. rođen u Buićima od oca Boža Miloslavića i majke Mandalene Jakobušić. U mnogočlanoj obitelji od trinaestero braće i sestara, dvije sestre i dva brata su emigrirali u Argentinu. Nikola je sa sestrom Marijom u Argentinu stigao skrivajući se u brodu negdje oko 1900 godine.

U to vrijeme ekonomska situacija u Argentini nije bila bitno bolja od one u Dalmaciji, međutim pružala se kakva-takva prilika za preživljavanje. Po dolasku, Nikola je potražio posao u poljoprivredi i uglavnom je  radio na uzgoju žitarica u poljima. Uskoro je upoznao mladu Talijanku Luisu s kojom se vjenčao i zasnovao obitelj iz koje se rodio pradjed naše Leylen po imenu Mirko.
Kako mi Leylen priča, Mirko je krenuo očevim stopama pa je i on kao mladić radio u poljoprivredi, no nakon što je uštedio nešto novca, uspio je kupiti komad zemlje na kojemu je izgradio benzinsku pumpu u gradu Los Molinos. To je bila ujedno i prva benzinska pumpa u tom gradu. Ista i danas radi.

Pradjed Nikola nikad nije zaboravio rodni kraj pa je održavao kontakt sa svojom obitelji u Buićima, a Leylen mi prepričava kako u njegovim pismima piše svojoj obitelji i prijateljima koji su mu jako nedostajali.

Obzirom da je Leylen četvrta generacija naših iseljenika, mislio sam da neće puno znati o svojim župskim korijenima. Kako sam se samo prevario. Na moje pitanje koliko zna o Župi i Hrvatskoj ona odgovara:
” Još dok sam bila dijete, osobito sam  zainteresirana za moje hrvatsko podrijetlo, iako imam i španjolske i talijanske korijene nisam imala potrebu istražiti ih. Još nisam posjetila Župu, ali znam gdje je, imam fotografije kuće u kojoj se pradjed rodio. Ono što znam o župskoj kulturi prenijela mi je moja rodica Fani Perun, ona mi je čak pokazala  i predstavu “Župski Romeo i Julija”.

Pitao sam je zna li nešto reći na hrvatskom, a ona je odma ispalila “Da, krv nije voda!”. Kaže kako je nedavno prostudirala hrvatsku povijest, politiku, umjetnost, zemljopis, sport kao i hrvatski jezik kako bi mogla pristupiti ispitu za dobivanje hrvatskog državljanstva. Test je već položila a za koji mjesec će i službeno imati naše državljanstvo.

Kako Leylen igra nogomet, nisam mogao preskočit pitanje za koga će navijat 21.06. kad igraju Argentina i Hrvatska na Svjetskom Prvenstvu.

“Pratim nogomet, argentinski i europski. Doma navijam za najbolji klub a to je River Plate. Također sam i navijač Barcelone i ljubitelj Messija. Na Svjetskom Prvenstvu Argentina će igrati s Hrvatskom i bit će mi se jako teško odlučiti za jednu stranu. Hrvatska ima jako dobre igrače poput Modrića, Rakitića, Mandžukića, Perišića, Kovačića. Mislim da će Hrvatska i Argentinska reprezentacija biti dvije ekipe koje će proći grupnu fazu u našoj skupini. Nadam se da će jedna od njih biti svjetski prvaci. Slavit ću u oba slučaja!”

La sangre no es agua ili krv nije voda, cijela ova priča je potvrda naše baštine, našega naslijeđa; naše ljubavi prema domovini i prema svojim predcima. Ljubav prema domovini koju nije vidila, koju nije okusila i koju nije dotakla, ali ljubav koju su joj usadili njeni roditelji, njeni predci. 118 godina nakon što se jedan Župljanin otisnuo u svijet u potrazi za boljim životom, njegovo naslijeđe, njegov rad i život zadržali su plamen ljubavi prema svome rodu, prema ovom našem pitomom kraju, prema našim ljudima i običajima u njegovoj praunuci. 118 godina nakon odlaska Nikole, Leylen će dobiti hrvatsko državljanstvo. Kroz ovaj tekst, možda sam uspio tek malo zagrebati po površini ove lijepe obiteljske sage. Neka mi neko ne zamjeri, nisam ja neki pisac, niti sam učeni novinar ali se evo trudim prenijeti vama ove životne priče koje nas diraju duboko u srce, koje nam daju vjeru, koje se ne smiju zaboraviti i  koje nas čine ponosnim Župljanima!

Marko Miloslavić

         

Anketa

Podržavate li ideju portala Županet da se pokrene humanitarna akcija prikupljanja novca za kupnju ŽUPSKE KUĆE u Zagrebu?

View Results

Loading ... Loading ...