Braneći iz pretjeranog opreza djeci trčanje, skakanje ili veranje po stablima onemogućavamo im pravilan razvoj mozga, no najveća opasnost su ipak videoigrice.
U nizu promjena koje digitalno doba nezaustavljivo munjevitom brzinom nosi u naš život, najdramatičnija je promjena u razvoju djece, odnosno u razvoju dječjeg mozga. Osim okruženja posvemašnje elektronizacije, raznih »touch screenova« i ekrana svake vrste i veličine, sve slabijim rezultatima novih generacija na polju motorike, općeg znanja, matematičko-logičkih i verbalnih sposobnosti uvelike kumuju i česte odgojne greške roditelja, a potom i kardinalno pogrešna metoda učenja na kojoj počiva naš odgojno-obrazovni sustav.
Uočivši ovaj ozbiljan problem današnjice specijalist interne medicine Ranko Rajović – UNICEF-ov suradnik na projektu ranog poticanja intelektualnog razvoja djece i član Odbora međunarodne Mense za darovitu djecu – kreirao je Program NTC učenja primijenivši nova otkrića iz neurofiziologije u pedagogiju. Stvorio je tako u suradnji s multidisciplinarnim timom stručnjaka program učenja koji kroz igru potiče razvoj i inteligenciju djece. NTC program, čiji je autor dr. Rajović, provodi se u 14 država Europe, a trenutno se verificira i u hrvatskim nadležnim institucijama. Za ilustraciju Rajevićeve popularnosti i njegovog zvjezdanog statusa na polju odgoja i obrazovanja, dovoljno je spomenuti broj gledatelja njegovih video-klipova na You Tubeu koji može parirati estradnjacima.
Na Forbsovoj listi deset najtraženijih zanimanja, većina nije postojala prije deset godina. Mi, dakle, ne znamo za što školujemo djecu. Informacija je danas svima dostupna. Djecu treba učiti kako da misle, kako da povezuju informacije, to je funkcionalno znanje kojem težimo i do kojeg dolazimo igrom.
Realnost je, međutim, daleko od tog ideala…
Okruženje koje utječe na razvoj mozga se mijenja i ako se ono mijenja, a mi ostavljamo iste metode doći će do problema. Prvi problem je da djeca danas imaju drugačiji kognitivni stil. Mi odrasli imamo duboku pažnju za neki problem i možemo ući u taj problem pola sata ili sat vremena. Nama to nije teško, ali naša djeca to ne mogu. To se zove hiperpažnja. To je zato što je okruženje drugačije, djeca danas primaju stotine informacija i kako stiže jedna, druga… peta… deseta informacija mozak mora to obraditi, a u toj obradi mozak nema vremena za dubinu obrade. Mijenja se anatomska struktura mozga, a to pokazuju i novija istraživanja.
Kašnjenje u govoru je sve češće. U školama više od 50 posto djece ima poremećaj govora, jednako toliko i ravna stopala, a u istom postotoku i poremećaj fine motorike, odnosno pokreti prstiju nisu dovoljno razvijeni. To su važni pokazatelji da velike regije mozga nisu razvijene, a ako to nije razvijeno, dolazi do problema s koncentracijom, čitanjem i pisanjem. Poremećaj govora je prvi znak da nešto s mozgom nije u redu. Mislim na ozbiljne poremećaje kada dijete priča mehanički, a ne kada ne zna izgovoriti č, ž, š. Ima puno vrsta poremećaja i situacija da djeca od tri ili četiri godine nisu još progovorila. Roditelji rade razne greške, nisu to samo videoigrice. Greške počinju već u trudnoći, od prehrane pa do konzumiranja alkohola ili pušenja. Sve to utječe na djetetov mozak. S rođenjem se greške nastavljaju pa imate roditelje koji sve do treće godine djetetu ne daju krutu hranu, a kruta hrana aktivira jezik i pokrete koji su važni za govor. Nema tvrde hrane, nema pokreta jezika i ulazimo u poremećaj govora. Ili još gore nema tvrde hrane, nema ni čišćenja zuba i dolazi do karijesa.
Stoga roditelji moraju biti educirani.
Puno kretanja aktivira velike regije mozga. Ako nema puno kretanja, nema ni aktivacije tih regija. Zato kažem da je najbolje kretanje ono prirodno. Neka se roditelji sjete što su radili kao djeca, penjali su se na drveće, trčali, skakali po lokvama vode… kroz te igre djeca su se spremala za život. Djetinjstvo služi da se spremimo za život i tako se mozak razvija.
Cijeli intervju možete pročitati ovdje.
