Aktualno Naseljavanje Župe

Nova kolumna Stanka Krnjića- KRALJ HERC!

 O autoru Stanku Krnjiću možete pročitati ovdje.

KRALJ HERC

Negdje na samom početku Evanđelja po Ivanu, u proslovu, stoji zapisano: ,,K svojima dođe, ali ga njegovi ne primiše“. Ne može se sa sigurnošću tvrditi je li  mlađahni Josip Škerlj znao za ovaj redak iz Evanđelja kad je te 1961. godine kročio na Likovnu akademiju u Ljubljani. A potegao je čak iz Dubrovnika kako bi se upisao na tu  akademiju. Još do prije godinu – dvije dana nije razmišljao ni slutio kako bi jednom mogao postati slikar, ali onda se umiješao prst sudbine i odigrao veliku ulogu u toj priči. Dva njegova prijatelja koji su se spremali za upis na likovnu akademiju, poznati dubrovački slikari, Josip Trostmann i Viktor Šerbu, pozvaše ga da im bude model za slikanje. Sjedeći tako i pozirajući prijateljima, pade mu na pamet kako bi i on mogao iskušati svoju ruku u slikarstvu i nije trebalo dugo čekati na prve radove. I sad, evo ga, stoji u nekom hodniku na toj akademiji čekajući da se birokratski dio oko predaje dokumenata za prijamni ispit završi. U jednom trenu netko ga upita zna li slovenski. To je, valjda, nešto što se podrazumijeva, ali red je upitati. Stoji tako Josip i ne zna što bi rekao. A najjednostavnije je reći kako ne zna taj alpski jezik i kako do sad nije imao potrebe naučiti bar osnovne elemente istog. A opet, ako tako izravno kaže, ne gine mu izlaznica s akademije u roku odmah. Kad su konačno nakon pola minute Slovenci „skontali“ da gospar ne zna na slovenskom ni osmijeh napraviti, ekspresno su mu vratili sve njegove dokumente i priča je neslavno završila. Po Škerlja, naravno. A onaj citat s početka priče ima svoj razlog za postojanje u činjenici da je Josipov djed, istoimeni Josip Škerlj, mladi Slovenac, negdje krajem devetnaestog stoljeća, tražeći sreću u bijelom svijetu, isto kao što je te 1961.godine tražio i njegov unuk, došao u Dubrovnik, ni manje ni više nego kao vozač karoce. Ili kočije! Brzo se snašao, oženio i stvorio obitelj. Dugo godina poslije rodio se Josip Škerlj mlađi. Ali u svemu tome se taj slovenski jezik izgubio. Kako god, Josip mlađi taj je dan raskrstio sa Slovencima i poslije nije puno petljao s njima. Skupio je svoje papire i ravno u Zagreb. Na likovnoj akademiji procedura ista, samo ga nitko ne pita zna li slovenski. Pita on, šaleći se na svoj račun, mora li se znati slovenski, oni ga u čudu gledaju. Par godina poslije, s diplomom zagrebačke akademije, vratio se u rodni Dubrovnik.

Po povratku u male sredine nakon diplome stvari se manje-više odvijaju po sličnom konceptu,  zaposliti se i početi jedan novi život bez nekih velikih turbulencija. Dubrovnik jest fizički mali grad pa se tako dogodilo i u ovom slučaju. Zaposlenje se dogodilo u osnovnoj školi, a usput je mukom dobiven i jedan mali prostor od Grada u kojem će se početi stvarati lijepe slike. I počele su se redati jedna za drugom pa je s puno uzbuđenja mladi slikar uspio organizirati svoju prvu samostalnu izložbu u Zagrebu 1969.godine. I pred samu izložbu, ili zbog treme ili zbog nekog samo njemu znanog hira, zaključi Škerlj da su sve slike toliko loše i da je sve ovo samo čisti promašaj pa odluči poskidati svoja platna i sve otkazati. No, onda se, kao u nekom holivudskom filmu, u sve umiješala njegova tadašnja djevojka, kasnije i supruga, i ipak ga uvjerila da je sve dobro i lijepo i da će se izložba održati. Popustio, kao i mnoga puta poslije, a danas tvrdi da je to bila jedna od  njegovih boljih izložbi. Dvije godine poslije eto ga opet u Zagreb s novim  slikama, nova izložba. Galerija na Gornjem gradu ,svega koju stotinu metara od tadašnjeg Trga Republike, današnjeg Trga bana Jelačića. I opet stvari krenu po zlu. Na otvaranje izložbe nitko, ali baš nitko nije došao jer su se baš u isto vrijeme događali studentski nemiri na spomenutom trgu. Bila je to ona čuvena 1971. godina, sve je bilo puno „milicije“, pendreka, oklopnih vozila…Ljudi su počeli provirivati u galeriju tek nakon tjedan dana.Uslijedilo je razdoblje bogatog umjetničkog stvaranja, mnoge izložbe. Sve više se, osim na likovnom, izražava i na književnom polju.

S nepunih četerdeset odlučio je napraviti kuću i opet je u izboru lokacije presudnu ulogu imala njegova žena. Zanimljivo je da se i jedna njegova knjiga, kaže on, njemu najdraža, upravo zove „Moja žena“. Izbor je, naravno, bio Župa. Uskoro je  kuća bila završena i uslijedila je migracija iz Grada preko Dupca u Župu. Nitko ga nije pitao zna li govoriti župski, valjda su bili malo drugačiji od Slovenaca. Nakon par godina idile, zbog rata, uslijedila je nova migracija, ali sad iz Župe. Kao i svim ostalim koji su na brzinu morali napustiti dom, i Škerlju je skoro sve ostalo u Župi. Svakako i jedan broj odličnih slika koje su ili uništene ili pokradene. U teškim životnim prilikama, bitno je da je punica u blizini, govorili su neki stari ljudi. Tako se to pravilo potvrdilo i u ovom slučaju jer je idućih godina adresa stanovanja bila upravo kod gospođe punice u Starom gradu. Ratno doba provodi u Gradu, a svoju knjigu „Dubrovački nokturno“ posvetio je onima koji su svojim dahom branili Grad. A onda opet pomalo natrag u Župu dok kuća nije postala useljiva. U tom periodu je, kako sam kaže, razmišljao crno-bijelo, a tako je i slikao. A onda se opet vratio boji i ona njemu, i to još žešće i agresivnije no prije. Pored mnogih tv priloga, o Škerlju su snimljena i dva dokumentarna filma, 2002. i 2007. godine. Za svoj cjelokupni umjetnički rad dobio je odlikovanje Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Dodjeljuje se za osobite zasluge u kulturi. Sa sigurnošću je odlikovanje sletjelo u prave ruke. Sad  razmišljam i vidim koliko je dobro da nije studirao u Ljubljani, možda bi tamo i ostao. Nemaju oni Marulića, ne znam čime bi ga odlikovali, a da bude tako vrijedno.

Za Škerlja bi se moglo reći da je jedan od najproduktivnijih dubrovačkih slikara. Napravio je preko stotinu, što samostalnih, što zajedničkih izložbi. Nitko toliko nije slikao Grad kao on, možda ga nitko nije doživio na tako specifičan način baš kao on. Grad je njegovo polazište, ali i egzistencija i ishodište, moglo bi se reći. Nakon slavnog terca dubrovačkih slikara, kojeg su činili Dulčić, Masle i Pulitika, Škerlja svrstavaju u drugi trojac s Pekom i Trostmannom. Možda je baš zbog ovakvih velikih imena Škerlj i odlučio napraviti kuću i doseliti u Župu, jer, kažu, „bolje je biti prvi u selu već drugi u gradu“. Iako Grad nikad nije napustio do kraja niti će ga ikad napustiti. Previše je poveznica istkanih među njima da bi se tako lako pokidale. A s druge strane, svakodnevno je u Župi.

Kad Bog želi dijeliti, onda zna biti široke ruke. Znakovito je to u Škerljevu  slučaju. Jer, osim što je slikar, a to mu sasvim lijepo ide od ruke, čak i prije nego je počeo slikati, Josip je počeo i pisati. Ne slova i rečenice kako bi mogao reći da je to svladao, već je počeo pisati i objavljivati najprije poeziju, a kasnije i druge književne forme.Danas iza sebe ima osamnaest knjiga poezije  za djecu i odrasle i proze u različitim oblicima. Upoznali smo se na jednom književno susretu, a poslije smo ih još puno potrošili. I nikad do kraja nisam spoznao što je više – slikar ili pjesnik. Čuo sam za njega kao slikara, a upoznao ga najprije kao pjesnika. Josip Škerlj, ili kako za njega kaže Antun Karaman – Kralj herc, jest oboje i to u onom svom najsuptilnijem  obliku. A, eno ga, piše još uvijek, između slikanja. Kaže, kad želi nešto reći, a nikako da mu krene slikom, napiše pjesmu. I onda se dogodi da ne može više pisati pa se uhvati kista i slikom jednostavno dočara ono što je htio reći. I slikar i pjesnik u jednom, oba zanata čuđenje su u svijetu, iako je Antun Branko Šimić to rekao samo za pjesnike. Nije on poznavao Škerlja. Da jest, vjerojatno bi malo prepravio taj svoj čuveni stih.

 

Anketa

Podržavate li ideju portala Županet da se pokrene humanitarna akcija prikupljanja novca za kupnju ŽUPSKE KUĆE u Zagrebu?

View Results

Loading ... Loading ...