Piše:Maro Zec
„baci bombu, goni bandu preko pučeva, u nas nema rijeka izvora“
Za one koji nisu pročitali prvi dio Lokrumske priče preporučio bih da to urade da bi im drugi dio bio zanimljiviji.
Lokrumska priča: ŽUPLJANI NA OTOKU LOKRUMU
Kako sam i obećao da ću u drugom djelu Lokrumske priče više pisati o našemu životu na otoku mimo vojničkih obaveza, započet ću s pjesmom. To je bilo vrijeme kada je upravo izašla pjesma „Čavoglave“ od Thompsona. Znam da sada mnogi ne vole toga pjevača, ali ja pišem kako ja tada bilo i kako smo mi to doživljavali. Uvijek se treba staviti u vrijeme i okolnosti kad se nešto događalo.
Nama je ta pjesma bila i budnica i uspavanka, jer doslovno smo je slušali i pjevali po cijele dane. Bio je jedan kazetofon u prostoriji gdje nam je bila kuhinja, gdje bi se po cijele dane vrtjela ta kazeta. Vlaho Srijemsi je malo i obradio pjesmu pa umjesto goni bandu preko izvora, znao bi pjevati „goni bandu preko pučeva“ jer u Župi nema rijeka i izvora.
Za one koji su zaboravili ili nisu bili u gradu, mala napomena koje je to vrijeme bilo. Negdje u drugom mjesecu 92.g. banda na Žarkovici je donijela tri velika zvučnika kao da je koncert i okrenula ih prema gradu. Dvogledom smo ih promatrali. Bio je sunčan dan, njih desetak se skinulo goli do pasa i napravilo dernek. Maksimalno su pojačali i puštali neke njihove pjesme, nama nepoznate, od kojih se ledila krv u žilama. Prizor se ne zaboravlja lako.
Nakon izgradnje bunkera za stražu slobodno vrijeme smo koristili za čišćenje staza i puteva po otoku. Kako je otok bio granatiran posvuda su bila izlomljena stabla i grane. Većina nas su seoska djeca pa nam to nije predstavljalo neki problem da s pilama i kosijerima u nekoliko dana sve to raščistimo.
Svakim danom smo otkrivali nešto novo na otoku. Jedan dan je Mato šećući pored kapelice vidio da u kučici od kučka ima nešto živo. Kad je došao bliže unutra je vidio kučka vučjaka koji je bio mjesecima bez hrane i vode a na lancu. Toliko je bio iznemogao da nije mogao ni hodati ni lajati. Počeli smo ga hraniti te nakon desetak dana počeo je stajati na nogama i oporavljati se. Ime smo mu dali „Bistro“, po kučici u koju smo ga bili smjestili, a na kojoj je pisalo bistro-bufet. Nakon dvadesetak dana potpuno se oporavio i počeo s nama šetati. Nekad bi znao s nekim poći i na stražu, ali se uspostavilo da to nije dobro jer bi lajao na svaki zvuk koji bi čuo.
Nakon nekog vremena s njim se počelo nešto čudno događati. Svako malo bi se dogodilo da bi ugrizao nekoga od nas, očito strah od granata i traume od gladi i žeđi na njega su ostavile posljedice.
Sljedeće životinje koje smo vidjeli na otoku bile su dvije koze. Netko je bio rekao kako na otoku žive srne. Mi što volimo lov odmah smo krenuli u potragu nakon nekog vremena naišli smo na brabonjke, što je bio znak da možda naiđemo i na srne. Prvih par dana potraga je bila neuspješna, tek kad smo se uputili na zapadni dio otoka, mislim da se zovu Galija, na samim liticama prema moru ugledali smo dvije koze koje su se bile sakrile od granata, a možda i od ljudi.
Na otoku je bilo i dosta divljih golubova grinaca koji bi spavali u visokim borovima, a preko dana bi letjeli prema Bosanci, Trapitu možda i Župi jer oni nisu znali da je rat.
Naši pokušaji ribanja bi završavali dosta neuspješno, što zbog loše opreme što zbog detonacija koje su rastjerale ribu. Jedini ulov vrijedan spomena je bio kad je Vlaho Bjelov jednu večer uhvatio na tunju veliku Tabinju.
Svi ti ribarski neuspjesi su potakli Štefija i mene da pokušamo na nelegalan način doći do ulova. Plan je bio da u mrtvom moru abrumavamo dok se riba ne skupi, a onda bacimo ručnu bombu. Kada smo vidjeli da se skupilo nešto cipola i crnoguza, ja sam bacio bombu, a riba se razbježala prije nego je bomba ispalila. Nakon par sekundi zanimljiv prizor: more se podiglo kao da je „gejzir“, sve se zamutilo, a nigdje ni ribice. Sutra dan je netko našao jednu hobotnicu koja je isplivala.
Sreća naša je bila što nismo ovisili od ulova. Moram pohvaliti organiziranost vojske u to vrijeme jer je hrane uvijek bilo. Svježi kruh nam je dolazio svaki drugi dan s barkom koju je vozio Dominko Radić, čovjek kojeg smo upoznali u desetom mjesecu 91.g. kad smo bili u Postranju na stražama. Znali bi dobiti i voća, najviše naranče, a nekad bi nas iznenadili i keksima „fanfare“.
Imali smo mi dogovor da nam hranu spravlja Kogo, koji je za uslugu bio oslobođen noćnih straža. Kako je bio rat naši kulinarski prohtjevi nisu bili veliki, ali nakon dva mjeseca istoga menija došlo je malo do zasićenja. Svaki dan za ručak smo imali komad pečene svinjetine. To je bila zaleđena lonza, koju bi Kogo stavio u neki pleh s jedne bande grana lovorike, a s druge grana ružmarina i to bi bilo sve. Molili mi njega da barem promijeni začine, ali nije nas shvatio ozbiljno. Znao sam da je nemoguće popilati svu lovoriku oko kuće, zato sam jedan dan uzeo pilu i pošeg’o sve ružmarine oko kuće.
Kada smo očistili sve staze oko otoka dolazile su nam nove ideje na pamet. Tako smo jedan dan na traktor vezali veliku vodovodnu cijev, a cijeli traktor pokrili i kamuflirali zelenim granama. Vozili se tako po otoku, sve su to vidjeli ovi s brda i za nekoliko dana dolazi obavijest i zapovjedništva grada da se Unprofor žalio na naoružavanje otoka s dugim cijevima.
Sjetio sam se i jednog događaja kad je na dnevnoj straži na ponti od Italije bio Renato zvani Domobran jer uvijek je na glavi nosio neku zelenu baretu k’o da je domobranska. Prolazio u blizini otoka brod Aurora koji je vozio ljude u Cavtat. On je uspio poznati nekoga na brodu, popeo se na stijenu i pozdravljao: „Lazareee… ooo! Lazareee…“, poslije smo ga kritizirali da to nije vojnički odgovoran čin, a njemu je to bilo smiješno.
Još jedna njegova dječja neodgovornost je bila, kad bi bio na noćnoj straži, on bi zaspao. Kada bi ga zvali preko poljskog telefona da mu dolazi smjena, on se ne bi javljao i nikako mu objasniti da to može biti opasno. On bi se pravdao kad pokrije uši kapom i kad se utopli u bunkeru da se njemu prispi, da stavi „puščicu“ pod glavu i da zadrijema.
Koliko je domobran bio neozbiljan, toliko je Mato Čorić bio ozbiljan. On bi uvijek stražu shvaćao maksimalno ozbiljno i profesionalno, tako da bi dolaskom na stražu ispred položaja rastegnuo konop za koju bi vezao bombu i tako se zaštitio od neželjene posjete. Iz šale smo ga prozvali „Miners-Bum“ na što se uvijek ljutio, nadam se da sad neće ako ovo pročita.
Imali smo i drugoga, Mata Barišića, koji je uvijek nosio ručnu bombu osiguračem vezanu za lančić oko vrata. Mene je uvijek toga bilo strah da ne zakači negdje s njome i da ne odletimo svi u zrak.
Još jedna napomena kakvo je to vrijeme bilo.
U 4. mjesecu na otok dolazi i jedna jedinica protuzračne obrane s pet vojnika koji su imali položaj sa svojim topom protuavioncem na tvrđavi Royal. Oni su spavali s nama u istoj kući, samo što su stražu držali na tvrđavi. Nažalost jednom prilikom kad im je granatiran položaj poginuo je mladić Lukša Tomić koji je imao samo 22 godine.
Sjećam se i jednoga mladića iz te grupe koji je spavao s nama u prostoriji za spavanje. Uvijek bi u snu pričao, tako je jednu noć vikao skloni se s filadendrona, pa smo ga zvali filadendron.
Oni su imali i smjene svako 7 dana. Jedan put je bilo toliko nevrijeme jugo da su valovi bacali more skroz do đardina samostana. Gledamo mi tako prema moru i valovima i pitam ja njega: „Hoćeš li ići u Grad?“, a on meni odgovara: „Ne bi Zeko da Liburnija dođe po mene!“.
Pored tvrđave Royal ima još jedna zanimljivost na otoku. Znao sam da je zvonik iznad zemlje. Ovaj na Lokrumu je interesantan zato što je koliko u visinu, toliko je i u zemlju ukopan. Spuštaš se skalinima u krug na dubinu od neka tri kata. Doli se nalazila knjižnica i knjiga dojmova posjetitelja otoka. Kad su oni posjećivali Lokrum, bilo je struje pa im je bilo i zanimljivo, ali kad sam se ja spuštao u podrum s baterijom nije mi bilo baš ugodno.
Na otoku ima i nekoliko pučeva (bunara) sa živom vodom. Mi smo koristili gustijernu koja se nalazila u dvorištu samostana gdje voda nije bila baš ukusna za piće jer se vjerojatno miješala s morskom pa je bila bljutava.
Velika zanimljivost je i botanički vrt koji se nalazi na otoku, nastao je tako da su pomorci iz svih krajeva svijeta donosili razne vrste bilja i tamo ih sadili. Pričalo se da tamo ima i neka biljka iz Amerike koja je toliko jaki opijat da bi je Indijanci koristili samo jedan put godišnje u seansama opuštanja. Mi je nismo nikad našli.
Znao sam ja nekada sjesti u botanički vrt i razmišljati kako je Lokrum stvoren kao jedna mala država. Sjetio bih se zemljopisa i Kambera ( koji je isto bio veliki zaljubljenik Lokruma) kad bi nam govorio da bogatstvo jedne države ovisi i o razvijenosti prirodnih bogatstava kao što su: voda, šuma, polja i planine. Upravo sve to ima Lokrum, doduše umanjeno.
Razumijem fratre kad su se naljutili što su ih protjerali s otoka. Doslovno na otoku bi se mogao organizirati život bez kontakata sa ostatkom svijeta.
Objasnit ću vam i kako. Najbitnije za život je voda koju Lokrum ima na više mjesta kroz par gustijerna i nekoliko pučeva (bunara). Dio otoka je u livadi koja bi mogla biti obradiva zemlja, ima voćaka i maslina, a vrhovi otoka su idealni za stočarstvo. More je za ribarstvo i tako sam nabrojio dovoljno resursa za siguran život na otoku i bez turizma.
Prvi moj povratak na Lokrum dogodio se još za vrijeme rata u ljeto ’93.g. kad me Štefi zvao da odvedemo neke prijateljice na razgledanje otoka Lokruma i da im pokažemo sve ljepote otoka. U tome momentu nije bilo boljih vodiča od nas dvojice, jer smo u nepunih pola godine života na otoku istražili svaki kutak otoka.
Nisam vam ovo napisao da bi se pohvalio kako sam bio turistički vodič. Želja mi je bila ukazati kako sam već u ljeto ’93.g. imao barku koju sam držao vezanu u Srebrenom. To ljeto je u Srebrenskoj vali bilo vezano svega pet ili šest baraka: moja barka, pok. Domančića, pok. Dragana Pape i još par, a mogao si je zavezati gdje si poželio.
Ja sam radio u kafiću Galeb od proljeća ’93.g. do 2006.g. tako da sam svo vrijeme bio svjedok poslijeratnog oživljavanja Srebrenog.
Tako se sjećam da se u ljeto ’94.g. broj baraka povećao na dvadesetak, a ’95.g. na tridesetak. Kad je rat formalno završio i život se počeo normalizirati ljudi koji su se bili malo sklonili od rata počeli su se vraćati u Župu. Neki od njih su imali i svoje barke tako da vezova uz kraj više nije bilo.
Uvijek ti neko dođe i reče tu sam ja vezivo pomakni se, ja se pomaknem. Zatim dođe neko drugi pa mi reče meni je rekao taj i taj da ja vežem na njegovo mjesto, ja se opet pomaknem, pa ti opet dođe neko treći da je i on tu prije rata vezivao, ja se opet pomaknem. Dodijalo mi to i ja odlučim napravit sebi vez malo dalje od kraja, mislim se mlad sam i nije mi problem otplivat do bove.
Moram naglasit da se ja nisam njima micao što me bilo strah ili što sam ih se bojao. Jedini razlog je bio, što za sebe mogu odgovorno reći da sam odgojen. Da mi nikad nije palo na pamet s nekim se svađat ili ulazit u raspravu oko veza za barku kao i bilo čega drugoga u životu. Iako sam svjestan i onoga „kad pametniji popusti da budala misli da je pobijedio“.
Tako su prolazile godine, a baraka je svake godine bilo sve više, zadnjih godina možda i preko 100. Prije dvije godine napravljena je rekonstrukcija Srebrenske rive gdje se izgradilo nekih tridesetak vezova za barku uz kraj.
Raspisala općina obavijest da se jave svi zainteresirani za vez uz rivu. Ne znam zašto sam ja promislio da imam moralno pravo da se pojavim na tome sastanku i zatražim vez, možda sam se vodio onom narodnom poslovicom „ ne da mater sise ako dijete ne pita“, (sad s vremenskim odmakom vidim kako sam bio naivan).
Sastanak se održao u velikoj vijećnici. Ne znam razlog (?) zašto sam brojio, ali sam izbrojio sve prisutne,p bilo nas je 106. Općinske vlasti u dogovoru s pomorskim osmislile su po meni jedan vrlo korektan sistem dodjele 30 vezova uz rivu. Oni su počeli od broja jedan, tako da bi se javio čovjek koji bi tu vezivao zatim bi trebala dva svjedoka koji će potvrditi da je tako bilo, a onda bi ga upisali kao budućeg korisnika veza.
Tako su čitali sve do broja 28 gdje sam ja vezivao barku, ja se podignem i rečem da je tu bio moj vez, pogledom tražim po dvorani između 106 ljudi da mi dvojica potvrde da je tako i bilo. Nažalost od toliko ljudi ne uspijevam se s nikim sresti pogledom da netko digne ruku za mene, nastala je tišina svi gledaju negdje, ali nitko u mene, osjećam se neugodno kao u školi kad ništa ne znaš, sjedi jedan.
Taj dan sam bio malo ljut, a ne znam točno ni na koga, sutra dan kad sam se probudio shvatio sam da je to „realnost i da je to život“, a sve ostalo je samo priča. Zato(!),
Do sljedeće priče,
Pozdrav!
Maro
