Piše : Maro Zec
Optimisti (!), bez gaća na gu*ici i s glavom u torbi.
Po naslovu ove priče sigurno ćete promisliti da su Župljani u strahu od Korone pobjegli na Lokrum u karantenu, igrati se sa zečevima i paunovima.
Naprotiv, dva su razloga, slična ili međusobno povezana, zašto ću napisati ovu priču.
Prvi je: da mladima vratim vjeru da će biti bolje sutra i pružim utjehu u vremenima izolacije i napravim usporedbu kako je to bilo u ratu. Stalno su izloženi raznim informacijama preko medija, nekakvim čestim usporedbama rata i korone, kao i korištenjima vojničkih termina – ”prva crta obrane”, ”napadnuti smo” i ”u ratu smo”.
Ja ne mogu govoriti kakve će zdravstvene i financijske probleme ostavit Korona na sve nas i na cjelokupno društvo. Možda zaista bude gore od rata ( iskreno se nadajmo da neće), ali za sada što se tiče Hrvatske, Dubrovnika i okolice, daleko je to od usporedbe s ratom i ratnim razaranjem Grada.
Župljani su došli u Grad, a ostavili su sve što su generacije radile i gradile. Većini je sve bilo popaljeno i pokradeno od barbara modernog doba, ali cijelo vrijeme je bio prisutan neki optimizam iako smo doslovno bili bez gaća na guzici i s glavom u torbi, jer ljudi su pogibali, i mladi i stari.
Drugi je: da vas upoznam s tim tko su bili branitelji, koji su za vrijeme okupacije Grada bili na Lokrumu od 01/1992.g. do 05/1992.g. Od njih 12, devetorica su bili mladići iz Župe.
1.Ivica Matijaš, pod Brašina, 2. Vlaho Radičević, Montovjerna, 3. Vlaho Srijemsi, Kuparsko polje, 4. Kristo Vukašin, Mljet, 5. Mato Čorić, pod Brašinom, 6. Teo Haičman Rijeka, 7. Štefi Kojaković Lazine, 8. Teo Peković Kupari, 9. Vlaho Butrica Rijeka, 10. Mato Barišić, Kupari, 11. Renato Lučić, Montovjerna, 12. Maro Zec, Rijeka.
Oni su samo na Lokrumu proveli četiri mjeseca u izolaciji: bez struje, mobitela, TV-a, interneta i svih komfora današnjeg vremena koje imamo u izolaciji.
Znam da će neki promisliti kako mogu uspoređivati Koronu s bilo čime. U pravu su, jer ovo je za sada jedna potpuna nepoznanica koja se ne može usporediti s ničim. Najveći je problem što se ne vidi i ne zna kraj svega ovoga, ali i u ratu je bila neizvjesnost velika.
Zato sam namjerno napisao da ću usporediti trenutno stanje izolacije s ratom. Na to me potakla neki dan emisija na TV-u koja je trajala dvije ure, gostuju razni stručnjaci i objašnjavaju kako ovih dvadesetak dana izolacije ostavlja velike posljedice, pazi ti, na kućne ljubimce. Isto tako čujem, vidim i slušam komentare mladih, a i starijih, da je ovo stanje u izolaciji neizdrživo te ako potraje još desetak dana da će svi puknut glavom, izaći vanka pa tko osta’… osta’.
Razumijem ljude koji su ostali bez posla pa se brinu za egzistenciju i budućnost, ma nije nikome lako. A ljude što im smeta isključivo stanje doma u izolaciji, a to je navodno jedini način kako možemo pomoć, ne mogu shvatiti.
Da bih vas malo utješio kako je u ratu bilo gore i teže nego je ovo danas, ja ću vam opisati kako je meni bilo jako teško i stresno provesti više od sto dana u komadu na otoku u ratnoj izolaciji. Naravno da nisam bio sam ja, bilo nas je 12. S razlogom ću pisati u prvom licu za sebe, jer ja ne mogu znati kako su oni to doživljavali i proživljavali (iako znam iz razgovora da ni njima nije bilo lako, kao i svim braniteljima i ljudima u gradu). Za mene je to bilo jedno jako grubo životno iskustvo koje mi je ukralo mladost i kojega se nerado sjećam. Možda je razlog i što sam bio mlad – tek napunio 19 godina.
Svi znamo kako je Lokrum lijep, „ raj na zemlji“, a isto tako znamo i za priče kako je Lokrum ukleti otok. Osobno nikad nisam vjerovao u tu priču o ukletosti, ali moram priznati da je posebno mističan kad ga zagrli noć, a ti moraš ostati i živjeti na njemu dok svugdje okolo bjesni rat.
To vam često spominju i Lokrumski vatrogasci kojima je u opisu posla da moraju spavati na otoku. Možda se sjećate prije par godina kad je jedan vatrogasac objavio snimku na kojoj je vidio duha. Ne vjerujem baš da je vidio duha, ali da ga je nešto prepalo vjerujem, jer i ja sam se u sličnoj situaciji našao dosta puta (znam da vam je smiješno). Meni nije, na sam spomen Lokrum, paunovi, more, noć, šuma i vjetar ja se i sad naježim.
U početku priče sam nabrojio sve mladiće koji su bili u toj jedinici koja je pripadala HRM, zapovjednik nam je bio Ivica Matijaš. Stacionirani smo bili u uvali Lapad, do kraja dvanestog mjeseca 1991.g. kad nas šalju na otok Jakljan.
Tamo ostajemo sve do sredine prvog mjeseca 1992.g. kad dobivamo zapovijed o premještaju na otok Lokrum na kojemu do tada nema Hrvatske vojske – samo povremene dnevne patrole oko otoka sa borbenim gliserima. Najjužnija točka slobodnoga Hrvatskog teritorija u to vrijeme je bio položaj iza Belvedera na putu od Orsule kod spomenika Domobranima.
Dana 14.01.1992.g. dolazimo u hotel Commodor gdje nas dodatno opremaju. Svaki od nas dobiva po dva nova okvira metaka za kalašnjikov tako da svatko ima najmanje 4 okvira i po 2 ručne bombe, plus jedan zajednički sanduk bombi, zajednički neki veliki mitraljez s kojim smo već vježbali na Jakljanu i 4 zolje. U sumrak nas dovode u Pile, gdje ćemo se kad padne noć ukrcat u malo veću drvenu barku koja će nas prevesti na otok.
Dok čekamo barku u Pilama pričamo s nekim nepoznatim gardistima koji su išli u te dnevne patrole. Objašnjavaju oni nama kako ćemo se iskrcat s vanjske strane otoka na mulu od Italije da nas ne vide sa Žarkovice, a da ćemo spavat u samostanu. Oni su jučer bili u izviđanju otoka i kažu da je sve u redu, dok ovaj jedan govori sasvim normalno, kao usput, kako ima jedno mrtvo tijelo na stijenama prema Bobari u vojničkoj robi od JNA. Da je vjerojatno neki što je poginuo u Župi ili Konavlima pa ga more donijelo ili možda ročni vojnik koji je pokušao bježat s njihove topovnjače pa se utopio, ali da ga oni nisu dirali.
Što da vam rečem kakve su mi sve misli prolazile kroz glavu, najradije bih pobjegao ili nestao, ali nemam gdje ni pobjeći ni nestat – grad je opkoljen. Mogu se jedino sakrit u hotel Excelsior kod babe i čaće jer oni su tamo, a što ako to napravim, kako će me prijatelji gledati i hoće li mi govoriti da sam kukavica.
Ima i jedna poslovica o životinjama: „ Nije Zec kukavica, nego misli na sebe“.
Nakon uru vremena došla je brodica. Ukrcali se mi u nju i zaputili. Nevrijeme, južina, valovi veći od brodice, a za timunom neki stari Brko od pedesetak godina. Promatram ja njega i u njemu pokušavam naći bilo kakvu sigurnost, a on usran više od mene. Ostali se pokušavaju šalit na neke glupe fore ne bi li razbili tmurnu atmosferu, ali ne ide im za rukom.
Ne vidi jadni Brko ništa od mraka i nevremena, a ja u sebi molim Boga da ne promaši Lokrum i da ne finemo u Župi ili Cavtatu. Nakon čitave vječnosti plovljenja i valjanja govori netko: ,,Evo nas stigli smo“. Nastaju novi problemi. Kako je veliko nevrijeme nema šanse da pristanemo mulu, a u Portoč ne smijemo jer je blizu Žarkovica – pucat će po nama odozgo. Vraćamo se uz kraj od otoka i nekako uspijemo pristati i iskrcati se na onaj dio otoka što gleda na Grad.
Kad smo stali na tvrdo svima je bilo puno lakše. Sad nam je slijedio novi izazov. Treba doći do samostana koji je skroz na drugom kraju otoka. Noć je, ne vidi se prst pred okom, ne smiješ paliti baterije, a većina nas nikada u životu nije bila na Lokrumu.
Ulogu vodiča preuzima Vlaho Radičević s Montovjerne koji je nekad prije dolazio na Lokrum s barkom kupati se. Sva sreća oko cijeloga Lokruma ima put-staza koja je u to vrijeme na više mjesta bila zavaljena slomljenim stablima i granama od borova pa se trebalo provlačiti.
Napokon kad smo stigli do samostana zaključili smo da tu nema ni minimalnih uvjeta za smještaj, tako da smo tražili nešto drugo i odlučili se smjestit u kuću gdje je živio čovjek koji je održavao botanički vrt koja se isto nalazila u krugu đardina samostana.
Tu večer smo se dogovorili da ćemo postaviti straže na dva mjesta s jedne i druge strane samostana, a sutra ćemo nakon razgledanja otoka donijeti odluku na kojim strateškim mjestima treba napraviti stražarske bunkere. Mislim da tu večer nitko nije oka sklopio i da smo svi jedva čekali kad će svanuti i da vidimo gdje smo to došli.
Pogađate li o čemu je većina razmišljala cijelu noć? Ja sam o onome tijelu mrtvoga vojnika. S prvim zrakama zore odmah smo krenuli u potragu. Nakon kratkog vremena Teo viče da dođemo na stijene gdje se sada održava predstava „Ekvinocijo“ – našao je nešto zanimljivo. Na sreću samo uniformu JNA vojnika: gaće, vindjaku, džemper i neki stari ruksak sive boje u kojemu nije bilo ništa. Zajednički smo zaključili da je to netko uspio pobjeći iz Župe ili Konavala, preplivat na otok, a od tamo uhvatio se Grada.
Isti taj dan smo se dogovorili da napravimo dva stražarska mjesta na kojima će uvijek biti netko i promatrati je li se tko približava otoku i u slučaju nekoga napada preko poljskog telefona alarmirati druge da istrče po unaprijed dogovorenim mjestima i rasporedu.
1. na ponti od Lokruma što gleda prema Dupcu poviše one špilje, u biti poviše nudističke plaže. Poslije su uspostavilo da je to bilo najodgovornije stražarsko mjesto jer je najisturenije u odnosu prema Dupcu i Žarkovici. Često su s tih položaja pucali po nama.
2. na ponti od Bobare poviše mrtvoga mora s pregledom cijele zapadne strane otoka.
Kako nas je bilo svega 12. dogovorili smo se da ćemo stražu držati u krug svaki sljedeći put na drugo stražarsko mjesto, a mijenjati se svako 4. sata. Što znači dvije ure si na straži a četri slobodan tako po noći, a po danu četri/šest. Tako da je po noći bilo neizvedivo uhvatit tri ure sna u komadu i tako mjesecima, a poslije i godinama. Napomenuo bih da se nikad nije dogodilo da je netko nekomu zakasnio na smjenu. Zato nikada neću shvatiti ljude kojima je „normalna stvar“, ako su se s nekim dogovorili u 5 da dođu u 6 i što se događa u njihovim glavama.
Dolazi noć. Uspjeli smo se smjestiti u dvije prostorije za spavanje – u jednoj nas je spavalo 8, u drugoj 4. Spavali smo u vrećama na podu, a neki sretnici su imali i ležaljke od plaže. Ubrzo se uspostavilo da to nije dobro rješenje jer bi pucali oni federi na ležaljkama kako su vjerojatno puno stare i dosta bile na suncu. Moram naglasiti iako nas je spavalo osam u jednoj maloj prostoriji da se nikad nismo svađali i prepirali oko bilo čega.
Ujutro započinjemo sa građenjem bunkera što je išlo relativno brzo, kako je bilo dosta pržine i dasaka jer je uoči rata bila započeta obnova samostana, a imali smo i traktor tako da bi vozili vreće na bunkere koje smo završili za dva dana.
Dani su bili kratki, jer bio je prvi mjesec, a i sve nam je bilo zanimljivo i novo tako da bi brzo proletjelo. Noć je dolazila odmah oko pet ura, ja postajem nervozan pa ću vam ispričati i zašto, ako uspijem dočarati kako sam to proživljavao.
Noć je, vratio si se sa smjene oko 22/00h, nešto pojedeš i ideš leći, a znaš da se trebaš budit za 3 ure. Tek što si se utoplio u vreći i malo zaspao, bude te jer ti je smjena. Vanka je neopisiva zima, obučeš po dva para gaća i opet se smrzneš. Za mene je uvijek bilo stresno kad bi me zapala smjena na stražarskom mjestu ponta od Dubca od 2 do 4 ujutro.
Meni je najveći problem bio doći do tamo, razlog tome je što bi bila noć da se ne vidi dva metra ispred sebe, šuma je tako gusta da ima predjela puta i kad je mjesečina da se ništa ne vidi. Tako ideš sam kroz tu šumu i srce ti je u petama, a mozak radi sto na sat. Razmišljaš o svemu i svačemu, a ono dva metra od tebe zakriješti paun. To je takav vrisak da ti se zaledi krv u žilama ( mislim da je to nemoguće opisat nekome tko to nije doživio ). Nije on jadan kriv i on se prepao mene zato je i zakriještao da upozori druge na opasnost .
U to vrijeme su bila samo četiri pauna na cijelom otoku i uvijek su se kretali skupa. Šetali su po cijelom otoku. Tako bi znali poći i na onaj dio otoka prema Gradu pa nas tad ne bi prepadali. Kad smo ih prvi put uočili bili su nekakvi jadni i očerupani, a poslije kad je došlo proljeće i kad su presvukli perušine počeli su pokazivati svu ljepotu svoga repa.
Pauni su bili samo jedan od problema što bi strašili. Šuma je sama od sebe mistična, uvijek neke životinje šuškaju, pretrčavaju, grane pucaju, kad je vjetar veliki borovi puštaju čudne zvukove, more nabija jeku u špilju ispod bunkera.
Znam da je to sad možda smiješno, ali treba znati da je bio rat, a da su „ONI“ bili svugdje oko nas: na Dupcu, na Trapitu, poviše Orsule, sve do Žarkovice i Bosanke, a da morem patroliraju svaku večer od Kupara prema Bobari, a kad nije mjesečina približavaju se i prema Lokrumu, jer i oni paze na svoje položaje. Nikad ne znaš što im može pasti na pamet, na kraju krajeva neko nas je i postavio tu da čuvamo od neželjene posjete.
Gruba su to vremena bila, noć, zima, puše vjetar, uši smrznute jer ih ne smiješ pokrit moraš osluškivat i tako stojiš na stijenama i imaš osjećaj da si sam na svijetu. Gledaš u pravcu Orsule, Dubca i Kupara i razmišljaš, što bi sad da ugledam vojni čamac da mi se približava, bi li pucao odmah pa da se predomisle kad vide da netko ima, bi li ih pustio da se počnu iskrcavati pa tek onda zapucao ili bi trčao u bazu da im postavimo zasjedu na otoku.
Ovo je samo jedan posto od onih misli što su mi prolazile kroz glavu, a bilo je vremena u izobilju. Kako su nas kroz osnovnu školu na izlete uvijek vodili po nekakvim spomenicima. Pod tim dojmom razmišljaš i o crnom scenariju: ,,Pa što i ako ne daj Bože pogineš. Imat ćeš čast da ti u prirodnoj veličini podignu spomenik na nudističkoj plaži. Vremena će prolazit, turisti će se mijenjati, a ti ćeš uvijek stajati „USPRAVNO“ k’o da ti je 19 godina.“
Pričao mi jednom dundo Niko kako se govorilo u JNA da se vojsci stavlja Brom u čaj, da im se umanji želja za ženama. Na to on govori: ,,Možda su i meni stavljali broma, ali mi je počelo djelovati tek sad kad sam napunio 60 godina.“
Ispričat ću vam i još jednu grubu noć pa ćemo se u drugom dijelu priče vratit na ljepše događaje.
Jednu noć sam bio na straži od 4 do 6 i negdje oko pet ujutro učini mi se da sam nešto vidio u daljini na moru u pravcu Orsule. Inače, ta noć je bila nešto posebno tiha i mirna tako da se cijelo vrijeme moglo čut rad motora njihovih brodova koji su patrolirali ispred Kupara i Trapita. Uvijek smo pričali i o tim nekakvim „ ljudima-žabama“ koji se neprimjetno primaknu obali, (nisu sve paunovi krivi – nešto su i žabe). Tako da su mi i ljudi-žabe dodatno radili pritisak na misli, kad bi iz mora došao kakav čudan zvuk ili ako val lupne od kraj odmah bi promislio evo ih, treba ih dočekat i iznenadit dok su još u perajama.
Da nastavim s onim što sam vidio u daljini. Usmjerio ja svu pažnju u tom pravcu, kad stvarno svako malo nešto vidim pa ne vidim. Postaje sve zanimljivije i počinje se približavati. Sad ga već stalno vidim i to na način da jedno vrijeme miruje pa onda ubrza prema meni nekih 30 metara pa stane, pa tako opet. Srce lupa, krv nadire u mozak i već sam obavio sve vojničke predradnje za obranu i zauzeo položaj.
Kad je došao na nekih pedesetak metara od obale nudističke i on kao da je vidio mene, pa odluči promijenit smjer i okrene prema Portoču. To vam je bilo veličine nekih pola metra, a izgledalo je kao da vidim glavu ronioca koji gura nešto ispred sebe.
Ja moram mijenjati položaj i tako zaboravim sav strah koji sam imao od šume i polako se krećem kroz nju i pratim njega prema Portoču . Počinje pomalo i svanjivat, a obično u samu zoru skoro uvijek se podigne i malo vjetra tako da ima i malo valova. Uspio sam doći do Portoča i uskočio u jedan škrip gdje je sad tuš i spremno čekam njegov izlazak na kraj. On je doplivao odmah ispod mene i više ga ne vidim od stijene iza koje sam se sakrio.
To traje čitavu vječnost, možete zamislit što mi sve prolazi kroz glavu, mislim se nema druge nego čekat još petnaestak minuta da svane i onda počet vikat da se preda. Tako je i bilo kad se potpuno razdanilo ja iskočim i vičem: ,,Predaj se!“, a on me gleda i šuti.
Znate li što je bilo? Lutka od prve pomoći na napuhavanje, netko je napuhao i vezao za neku dasku i pustio da pliva. Vjetar i kurenat je nju nosio prema otoku, vrijeme i situacija nisu bili na mojoj strani. Znam da je vama sad to smiješno – i meni je, ali ja tu noć neću nikad zaboraviti.
Sada ću završiti s prvim dijelom Lokrumske priče, a u drugom dijelu ću više pisati o ljepšim stvarima koje su nam se događale na otoku i više vas upoznati s ostalim sudionicima.
Znam da nije vrijeme pravit se pametan i poručivati da ostanete doma. Osobno stojim doma, a nekad i prošećem. Ovo sam napisao radi male usporedbe kako ni u ratu nije bilo lako.
Svjestan sam da mi stariji nekad dosadimo mladima s ratnim pričama, ali tako vam je i meni bilo. Cijelo djetinjstvo sam slušao priče od starijih o onoj „ famoznoj feti kruha namazanoj masti i posutoj cukarom “.
Možda i vi nekad budete pričali, a mladi vam ne budu vjerovali kako ste mjesecima stali doma i niste smjeli izlaziti iz kuće.
Do sljedeće priče,
Pozdrav!
Maro
.



