Aktualno Župske priče - Maro Zec

ŽUPSKA PRIČA – VRATIMO ĆIRA

 

Piše: Maro Zec

 

Kako sam do sada uvijek pisao o ozbiljnim temama, za promjenu bi dobro došla jedna šaljiva priča. U biti, jednu ozbiljnu temu opisao bih na šaljivi način.

Svjedoci smo velikih gužvi u prometu kao i nedostatka radne snage u svim poslovnim sektorima.

Kad mladi čovjek uđe u politiku i počne tražiti svoje mjesto pod suncem, a to je najlakše na način da otkrivaš probleme u životu građana, ubrzo ga starije kolege lupnu po prstima. „Sinko moj lako je detektirati problem, ali ga nije lako riješiti.“

Posljednjih dana kruže glasine kako je na dubrovačko područje došlo raditi preko tisuću Trebinjaca , kao i taksi prijevoznika iz cijele Hrvatske koji stvaraju gužve.

Ja imam jedan prijedlog rješenja kako bi se mogle izbjeći gužve, a „pomoći“ sezoncima. Na dubrovačkom području praksa je rješavanja prometnih gužvi izgradnjom kružnih tokova.

Moje rješenje navedenog problema nije izgradnja kružnog toka, ali jest nešto slično, povratak Ćira koji bi vozio u krug.

Ovako sam ja to zamislio – da vratimo Ćira koji bi ukrcavao sezonce i kupače u Trebinju, dolaskom na Brgat da ga se usmjeri preko Žarkovice na Bosanku, zatim da se spusti na magistralu, vozi magistralom preko Iline glavice na kolodvor, pa Lapadskom obalom na Babin kuk, povratak poviše Kompasa, Vojnovićem do Pila, iza grada na Ploče pa kontra smjerom prema Orsuli, na Dubac, Mišići, Kupari, Mlini, Plat.

A sad nudim jedno jako zanimljivo rješenje za povratak Ćira u Trebinje.

Uvijek se govorilo kad se zaustavi voda prilikom remonta u hidroelektrani Plat, da se autom kroz tunel može doći sve do Trebinja. Ovo bi bilo vrlo interesantno rješenje, jer bi se skratio put povratka kroz tunel, a samo putovanje kroz tunel za putnike bi bilo relaksirajuće. Iz više razloga – što je unutra hladno, a vanka su velike vrućine, a putovanje bi se moglo iskoristiti i za rješavanje poslovnog stresa. Svi se sjećamo ekskurzije i posjete spilji Postojno u Sloveniji, kad vas onaj vlakić vozi imate osjećaj da ćete lupnut glavom u kameni plafon, svi viču i kriješte, a to je najbolji način opuštanja i rješavanja stresa.

Druga prednost ovoga rješenja je pomoć Europske unije. Siguran sam da bi ovakav projekt bio prepoznat od strane Europske unije i bez problema bi se mogla povući velika sredstva. Naravno trebalo bi imati pametni mobitel s pravom aplikacijom da se projekt može aplicirati.

Povlačenjem velikih sredstava iz unije otvara se još jedna mogućnost da se pomogne braniteljima koji se nisu baš najbolje snašli iza rata. I sam sam taj. Imam jednog prijatelja Vlaha što je bio sa mnom u vojsci koji malo šuška kad govori, pa kad me sad sretne uvijek mi reče: „Zeko,ižgubio šam še ko ovčca“.

Pretpostavljam da bi se tunel na nekim mjestima trebao proširiti da Ćiro može nesmetano prolazit, a taj pos’o bi mogli odraditi branitelji po onoj poznatoj izreci Franja Josipa koju je rekao u Konavlima. Prilikom probijanja tunela naišli na tvrdi kamen, pa mu radnici govore da se ne može dalje, a on ih pita: „JELI MOŽE KILO KAMENA KILO ZLATA?“, a oni odgovore:„NARAVNO DA MOŽE“. Tako bi i u ovom slučaju trebalo pomoć braniteljima, jer bi novca bilo u izobilju. Naravno da će taj tunel morati neko i opiturati.

A što se tiče sezonaca vjerojatno svima nama prolazi kroz glavu tko koga iskorištava u ovom slučaju. Oni misle da iskorištavaju nas – dođu, odrade i pare odnesu, a mi mislimo da iskorištavamo njih. Nema tko radit, pa bolje da oni rade za male pare. Možda je to ona priča što smo učili k’o djeca iz biologije kako onaj račić s kućicom nosi spužvu na leđima. (simbioza – zajednički život dvaju organizama različitih vrsta, zbog koristi barem jednoga od njih. Od organizama koji žive u paru, veći je obično domaćin, a drugi je parazit ili mutalist).

A ja se moram sjetit ljeta ’91.g. kad su na Mandaljenu 22.07.1991.g. zapucali s Ivanice prema Župi koja je panika nastala. Sutra dan im je jedan visokopozicionirani političar iz Grada nešto poručio i tad su ga svi osudili.

Ovo im je poručio: „Ljudi dragi ne činite ludosti, bacite oružje, uzmite kupaće i dođite se kupati“, e’ da su ga Bog d’o poslušali.

 

Završio bih ovu današnju priču sa jednom istinitom zgodom prijatelja iz Mlina. Radio on k’o poštar prije par godina i dolazi na Bosanku ispred jedne kuće i zaustavio se na rašćelu jer iznutra laje kučak. Izlazi gazdarica i govori mu: „ajde uđi neće te, uškopljen je.“. On njoj odgovara: „Gospođa moja nije me strah da će me *ebat, ali se bojim da me ne ugrize“.

E’ ovu bi njegovu izjavu iskoristio akonto Trebinjaca, samo bi zamijenio čega me strah, a čega se bojim.

 

 

Pozdrav!

Maro Zec