DOBRI STARI „KARLOVAC“
Mlađi čitatelji Županeta teško mogu zamisliti Župu dubrovačku čija se prometna povezanost sa Gradom i Cavtatom temeljila na – željezničkim i brodskim vezama. Međutim, nije tome baš tako davno, u vremenima prije izgradnje Jadranske magistrale 1965.godine, kada je glavna dnevna atrakcija u Srebrenom i Mlinima bio dolazak Jadrolinijinih putničkih brodova na redovnoj dnevnoj pruzi iz Dubrovnika prema Boki kotorskoj a na Brgatu dolazak legendarnog „Ćire“. U vrijeme makadamskih putova, vožnja brodom je bila najbrži i najsigurniji način putovanja, čak i na ovako kratkim lokalnim relacijama. Naravno, uz pomoć „Ćire“, vlaka uskog kolosijeka, kojeg su stanovnici Gornje Župe i Konavala često koristili na njegovom proputovanju iz Gruža prema Herceg Novom i Zelenici kao svom konačnom odredištu. Nerijetko se u Grad na placu putovalo pješice ili na „ćuši“, magarcu na kojeg bi se natovarila roba pripremljena za prodaju. Doduše, vozili su i autobusi ( stariji će se prisjetiti pokojnog vozača Krista koji bi po pričanju ponekad znao „nagaziti gas do daske pa niz Dubac i Mišiće voziti brzinom od preko 50 km/h, kada bi se kameni barakani u nizu vizualno zbog brzine spojili u jedan – zid!“).
Iako svaki od ovih vidova transporta zaslužuje posebnu pozornost, ovaj ćemo se put zadržati na brodu KARLOVAC koji je uz TAKOVO u to vrijeme najčešće svraćao u župske luke Srebreno i Mlini.
Nedugo po završetku Drugog svjetskog rata, državni brodar Jadrolinija je započela svoj ambiciozni projekt izgradnje nekoliko serija putničkih brodova za lokalne pruge. Tako je početkom pedesetih godina zaplovilo šest “pjesnika“ ( VLADIMIR NAZOR, NJEGOŠ, ALEKSA ŠANTIĆ, IVAN CANKAR, VUK KARADŽIĆ i KOSTA RACIN ) a 1955. prva serija „gradova“ ( OSIJEK, MARIBOR, MOSTAR i NOVI SAD ) te iste godine i druga serija „gradova“ ( OHRID, KARLOVAC i VALJEVO ). Slijedeće dvije serije „gradova“ se dovršavaju 1957. brodovima TAKOVO, TROGIR i TUZLA a 1963. PERAST, POROZINA, PUNAT i POSTIRA.
KARLOVAC je kao novogradnja 126 porinut 15.rujna 1954. sa navoza splitskog brodogradilišta i bio je prvi u nizu od tri istovjetna broda. Dovršen je i predat Jadroliniji u lipnju slijedeće godine. Iste su godine zaplovili blizanci OHRID i VALJEVO. Bili su to motorni brodovi male obalne plovidbe od 191 BRT koji su pored 300 putnika mogli prevoziti i 15 tona raznog tereta. Bili su dugi 37 metara i široki 7 metara. Glavni pogonski strojevi Sulzer snage 331 kW proizvedeni u švicarskom Winterthuru omogućavali su im sigurnu plovidbu brzinom od 12,5 čvorova.
KARLOVAC je uspješno održavao brojne lokalne putničke pruge po Jadranu a prvih se godina najviše zadržao baš u našem akvatoriju. Raspremljen je 1995. da bi potom pune četiri godine proveo na mrtvim vezovima u Cresu i Malome Lošinju nakon čega je prodan u staro željezo rezalištu Domis u Splitu. Ipak, sreća mu se osmjehnula nakon što ga je otkupio Božo Rakuljić iz Krila Jesenice koji ga je ponovo prisilno vezao u Splitu i Bajnicama.
Obnova KARLOVCA u luksuzni brod za lokalna kružna putovanja započela je 2003. u turskoj luci Oren-Milas, ali je nakon stečaja brodogradilišta dotegljen u Split gdje je dovršen 2005.godine. Potpuno obnovljen i vizualno gotovo neprepoznatljiv brod dobio je novi Volvo Penta diesel glavni pogonski stroj snage 404 kW ali i novo ime – EMANUEL. Njegov novi vlasnik Ante Rakuljić redovito ljeti na svojim krstarenjima svaki tjedan s njim uplovljava u grušku luku, a kako je potpuno promijenio identitet, rijetki Župljani u njemu danas mogu prepoznati svoje nekadašnje osnovno prijevozno sredstvo.
Zanimljivo je da danas, 55 godina nakon njihovog dovršenja, u Jadrolinijinoj floti još uvijek plove i ostala dva broda blizanca, OHRID pod novim imenom TIJAT a VALJEVO kao OZALJ i FRANEŠA, što samo potvrđuje kvalitetu njihove izgradnje po kojoj su naša domaća brodogradilišta i stvorila svoju kasniju svjetsku slavu. A koja po svoj prilici neće biti dovoljna svojim tvorcima da izvuku živu glavu iz današnjih problema u koje je nesretno upala cjelokupna hrvatska brodogradnja.
Neven Jerković
