Nije se tu imalo što puno misliti i premišljati. Ostati se ne može, kako god se okrenulo i koliko god se upiralo glavom da se smisli način za to. Kad država nešto odredi, onda ona to i napravi. A žaleći se, samo sebe u još veću muku možeš natjerati, jer opet se državi trebaš žaliti za ono što ti je sama dosudila. Iseliti i gotovo! Kad je tako, onda je lakše ne bunit se puno već što se prije pomiriš s time, lakše će ti biti i prije će te proći.
Razmišljalo se tako u kući Stipana Filipovića iz Rame početkom šezdesetih godina, tek kojih petnaestak godina poslije Drugog svjetskog rata. Što nije uspio rat i sve države koje su u njemu bile, odradit će sad ova država. Što je naroda uspjelo preživjeti rat i ostalo na svojim ognjištima, sad će, u miru, biti raseljeno. Pa kud tko, snalaziti se nekako treba. A da nije tog umjetnog jezera o kojem se već par godina naveliko priča, i da ga ne namjeravaju baš ovdje praviti, ne bi se trebalo nikuda seliti. Govorilo se o tom jezeru i prije skoro pedeset godina, pa opet prije tridesetak, ali sve se završavalo na priči. Sad, izgleda, na priču su odlučili nakalemiti i nekakvu rabotu, pa situacija postaje ozbiljna.
Relativno se, u to doba, dobro živjelo u Stipanovoj kući jer Stipan je bio seoski doktor, a doktori uvijek malo bolje žive od ostalih, kakav god život bio. Njegovo „doktorstvo“ se sastojalo od više usluga koje su bile poprilično deficitarne na ovim prostorima, konkurencija slaba ili nikakva, pa je samim tim bio na glasu kao vrstan doktor. Taj životni zanat nije nigdje posebno učio, nego je kroz život pokupio malo znanja i više vještine u rukama. Kad bi netko uganuo ili slomio nogu, prvo gdje ga se vodilo bila je Stipanova kuća. Ili se po Stipana išlo, ako nesretnik nije mogao nikako na nogu. Zub kad bi zabolio, aj kod Stipana. Konje, goveda i ostalu živinčad uštrojio je gdje su ga god zvali. I već se lista usluga koju je doktor pružao lijepo oformila. U takvim životnim prilikama tim seoskim doktorima se prikačilo da znaju raditi i ono što ne znaju, pa su ga vukli za rukav skoro pa za sve. I koliko god su ga vukli, toliko su i donosili pa u kući nije manjkalo ničeg: žita, mesa, sira i jaja je bilo u solidnim količinama za ono doba. Izobilje je bilo daleko, ali gladno se nije bilo. Sad ne samo da će bez kuće ostati, ostat će i bez sigurnih izvora prihoda. Ne zna još ni gdje će povesti obitelj, a i gdje god ode, boji se da će ove njegove usluge nekom više trebati. Kako god, seliti se mora i bez svega osim zdravlja ostati.
Stipan je imao tri sina. Već su dvojica napustila rodnu kuću kad se počelo o jezeru šuškati, i pošli u svijet. Najmlađi sin Jozo, zbog toga što dvojica starije braće odoše rano u svijet, dobi zabranu napuštanja roditeljskog doma. Ako i on ode, tko će u kući ostati? Tko će imanje sačuvati? Ugasit će im se, Bože oslobodi, kuća, sramota je i tuga to. I četiri razreda škole bit će Jozi sasvim dovoljna, a ako ode gdje dalje u školu neće se vratiti. I tako je Jozo s jedanaest godina završio sve svoje školovanje kako bi ostao na rodnom pragu. A sad je sve to šuplja priča jer svi moraju seliti, pa je prekid školovanja izgleda bila kriva odluka. Stariji Stipanov sin se prije koju godinu zaredio za svećenika te je službovao u Mandaljeni baš tih godina kad se odigravala priča oko jezera. Tako malo po malo, vidjevši na vrijeme kud je to sve okrenulo, odlučiše Filipovići kupiti što zemlje u Župi i kakvu-takvu kuću sazidati. Jer jezero će uskoro preplaviti sve ono što su imali i od čega su živjeli. Jozo se već bio oženio, iako je tek načeo dvadesete. Kaže Jozo, priroda je to, nema govora. Gonilo ga je nešto na to, nije rekao što. Nemiran, kakav je bio, Jozo nakon dolaska u Župu, odluči poći u Njemačku. Još odlasci u Njemačku nisu uzeli velikog maha, pa je trebalo malo muke ne bi li se svaki papir potreban za to izganjao. Nakon povuci-potegni situacija oko vađenja pasoša i radne dozvole, koja je tih ranih šezdesetih trebala za Njemačku, zaputi se on iz tuđeg svijeta u još tuđiji. Nije bilo lako otići tamo jer ni jedne riječi tuđeg jezika nije znao, a ni neke kvalifikacije nije imao. Teško je to, drugi ljudi, drugi običaji, a pokoritise moraš. Ili se vratiti tamo otkud si pošao.,,Jer“, priča Jozo, ,,svaki svijet osim onog gdje si rođen je tuđ. I nikakav, vjeruj ti meni. Tuđa zemlja – tuga pregolema. Ko god ti drugačije kaže, laže. Nema nigdje dobro ko tamo đe si rođen. Ja bih i sad više volio jednu onu moju livadu u Rami nego cijelu Župu. I cijelu Njemačku! Da se mi razumijemo, lijepo je ovdje u Župi, nema govora. Ali meni je ovo tuđe, jer najljepše sam godine u Rami proživio i gdje god odem, meni je Rama doma. I ovdje još mogu, ali u Njemačkoj ne bih mogao. Jok! A opet nemaš se pod starost razloga vraćati tamo jer nemaš ništa, ili skoro ništa“. Ostalo mu nije ništa, ali je u međuvremenu nešto ipak napravio, eto, nek se nađe kad se bude moglo otići. Kad je jezero preplavilo cijelo njihovo selo i njive, kad je voda narasla do crte koju su inžinjeri zamislili i odredili, ostala je jedna njihova njiva, kao otok, usred jezera. Njiva je inače bila na vrhu brda poviše njihove kuće, a sad je kopno, samica na sredini jezera. I nije se ni za najvećih vodostaja preko te njive voda prelijevala niti ju je ikad potopila. Kad je sve potonulo,nek bar ovo ima, pomislio je Jozo, pa je sagradio malu vikendicu na tom pustom otočiću. Sav materijal barkom je prebacio do otočića, a onda pomalo kuću stvorio. Nikad sanjao nije da će na toj njivi kuću graditi, ali život je čudo, donese ono i što ne sanjaš u najluđim snovima.Može tako Jozo pričati satima, ne treba ga samo prekidati. Zaore on u priču o Rami, a onda se preko Njemačke, Francuske i Australije svrati do Župe. I sve objedini u jednu finu cjelinu! A dok priča, neka se težina uvlači u prostoriju, ne zna čovjek je li to južina koja cijeli dan vrti ljude oko malog prsta, ili to priča sama od sebe prikiva ljude za tlo pa imaju taj osjećaj.
I nije izdržao puno u Njemačkoj, kaže. Samo tri godine, tako nekako, nije baš siguran. ,,Nema labavo kod Nijemca, mili moj. Zna se kad je šta. Ima tamo, kad se radi, pauza za marendu, oni to zovu brocajt (Brotzeit), nema daš i minut ostati duže. Čim zvoni-arbajt, goni Nijemac raditi, ko da si na normi. Nije to ko kod nas, nema niđe ko ovdje. Ja nikad nisam volio prešiti u životu, aj dobro, mlad sam se oženio, ali ni to na prešu nije bilo“. Tu Jozo malo staje, traži kutiju sa škijom i skoro ritualno vrši kretnje koje označavaju motanje nove cigarete. Najprije kutiju s duhanom lagano prebacuje iz desne u lijevu ruku i smješta je između malog prsta i prstenjaka, palac desne ruke prinosi jeziku i vlaži ga. Tako vlažnim palcem prelazi preko pakiranja ćata i zalijepljenog najgornjeg odnosi na oblikovanje među prste i punjenje duhanom. Slijedi završno vlaženje cigarete i pripaljivanje. Nakon dva prva dima značajno pita:“Đesmono stali“?
Jozo se, za divno čudo, propušio tek u Njemačkoj, kad je već bio oženjen i formiran čovjek. Rijetki su takvi, malo okasnio, ali poslije nije puštao cigar iz usta. Pa ni sada, a prije pet godina je doživio moždani udar. Škija je na jelovniku svaki dan. Kud god, kutiju škije u džep pa onda morešđe hoćeš. Redovite pošiljke svježe rezanog hercegovačkog duhana stižu na ustaljenu adresu. Prije je on sam išao po njeg, ali sad mu je teško. Nema više ni duhana ko nekad, sve je slabiji, ali dobar je i ovaj, bolji od onog otrova u kutijama. Kad ga netko upita kako je, kaže da nije dobro. Od moždanog mu je oslabila desna ruka pa sve teže mota škiju. Evo, vidiš, pokazuje ruku, dok pomalo mrda prstima. Problemi su to.
Nakon tog kratkog, ali prosvjetljujućeg izleta u Njemačku, Jozo se vratio u Župu. Dovezao kamion iz Njemačke. „Još su tri taka bila u Dubrovniku. I moj. I niko više !“Posla je bilo koliko je htio, ali nije puno trčao za njim. Pomalo, pa polako. I pokojni Stipan, ćaća mu, bio je kaže, isti. Valjda im je to u krvi, nije siguran.,,Dvije stvari su bitne u životu“ , nastavlja Jozo, ,, ne treba puno raditi niti treba puno znati. Od obojeg te glava boli. Ako puno radiš, sebe uništavaš i nemaš puno vremena za ostalo. Na kraju od tog silnog posla oboliš pa one pare što si zaradio ubijajući sebe tad trošiš da sebe izliječiš. Ako puno znaš, opet te glava zaboli. Kad puno toga ne znaš, lakše ti je. Šta će ti to što puno znaš? Ne možeš noću spavati,a ako ne spavaš- oboliš. Ako puno znaš, svi te nešto pitaju, a to brate, dosadi svima pa ide na živce pa malo lud postaneš. Kad malo znaš, malo te ili nimalo pitaju i ništa ne očekuju od tebe. Ni ti sam ne očekuješ nešto puno, dobro ti je tako. Treba raditi i znati samo toliko koliko je potrebno da pomalo živiš. Sve ostalo je nepotrebno. A najbolji lijek za sve ovo je da mlad umreš. Jer, kad mlad umreš, onda se nisi naradio niti si puno toga naučio. Evo, ja sam star, imam osamdeset, i prošo malo, kakva je korist što sam star. Ja mislim da je sve preko pedeset previše.“ Monolog traje malo duže jer govor se prekida zbog pušenja škije i upitnih pogleda koji još više podižu dramaturgiju kao u najboljim psihološkim dramama. Malo je godinama i oglušio pa priča glasnije, kao i svi gluhi i nagluhi, tako da i susjedi dobivaju poduku iz filozofsko egzistencijalnih razmatranja. Ne pita ih nitko hoće li, kad su blizu nek čuju!
Jozo živi sam. Živi kao što i priča da živi. Skromno i tiho. Supruga mu je umrla prošle godine, sinovi već od prije rata žive u Francuskoj. Duže tamo nego ovamo. Ostao Jozo sam kod kuće. Ko da sad nadoknađuje ono što je započeo u mladosti, a nije završio na vrijeme. Ima renola četvorku, ali skoro da ga i ne vozi. Ne može više. Teško i hoda, kako bi tek vozio!? Ne žali se zbog toga, žali što već pet-šest godina nije bio u Rami. A volio bi nekad poći, samo malo da poviri na one brežuljke, pogotovo sad u proljeće kad se sve zazeleni i procvjeta. Lijepo je tamo uvijek, ali sad je najljepše.
Prošlu zimu, kad skoro i nije bilo kiša, presušilo je Ramsko jezero. Ono što je prekrilo sve kuće i sela njegova djetinjstva, svu njegovu mladost. Najedanput su se ukazala groblja i kuće, putovi i kule pored njih. Sve je bilo isto kao i kad se Jozo zamomčio i kad je shvatio kako mu je lijepa rodna gruda. Cijela jedna povijest isplivala je na svjetlo dana, samo živih ljudi nije bilo u toj povijesti. Trajalo je to i mjesec dana. Sad je njegova kućica visila negdje gore u zraku, na vrh brežuljka i bilo je nemoguće doći do nje jer je voda godinama razrovala zemlju. Da je tad bilo otići, makar se ni u kuću ne moglo ući, ali eto, nije se otišlo…Šta ćeš…
Otkad je imao moždani udar, sve se nekako preokrenulo. Ne zna, veli, šta više radi ovdje. Trebao je odavno odseliti na drugi svijet, ne bi se previše bunio. Ali Bog nije tako odredio. Bog je valjda kao i ona država s početka priče, kad oni odrede, seliš, nema razgovora. Dok oni ne odrede, ostaješ gdje jesi. Zamotaj škiju pa pomalo!
