Aktualno Župske priče - Maro Zec

Župska priča – Župljani na Himalajima

 

Piše:Maro Zec

 

U današnjoj priči ću pisati kako su naši Župljani bili na Himalajima. Za sugovornika sam se odlučio na Damira Zovka 07.11.1974.g, znam da će mnogi promislit kako u mojim pričama prioritet imaju ljudi iz mog sela. Ovaj put razlog  je opravdan činjenicom kako se puno ljudi nikad nije popelo ni na Malašticu ili Vlašticu, zato smatram da su Himalaje hvale vrijedan pothvat.

Nije Damir tamo išao sam. S njim su bila još dva Župljanina: Tomislav Krmek i Erih Kolak, a iz grada je išao Mario Crnčević.

Za Damira sam se odlučio zato što ga najbolje poznam, to je onaj Damir iz priče djetinjstvo na Rijeci što je sa mnom hvatao zmije. Iako mi je Damir u razgovoru više puta naglasio da što manje spominjem njega, a više pišem o Himalajima, moja procjena je da to ne bi bilo zanimljivo jer o Himalajima je manje-više sve napisano i rečeno, a koga zanima lako će potražit i pročitat.

Kako je njihova odluka da idu tamo u najmanju ruku zanimljiva. Ja sam pokušao sebi to objasnit na način da postoje ljudi uspješni i neuspješni u određenim trenucima života.

Roditelji znaju za svoju djecu reći ako su uspješni da je to plod njihove upornosti, a ako su neuspješni onda ih okarakteriziraju kao tvrdoglave, pa traže usporedbu i krivca do trećega koljena na koga su se umetnuli tako tvrdoglavi.

Kako Damir nije dijete, a uspješno se vratio s Himalaja, mišljenja sam da je to dobar  razlog da opišemo njega i njegove prijatelje kako su bili uporni i odlučni da ostvare takav uspjeh.

U početku razgovora sam pitao Damira, kako su došli na ideju da idu na Himalaje i najvažniju stvar koliko je sve to skupa koštalo.

Na ideju o odlasku na Himalaje došli su nakon prijedloga prijatelja Marija Crnčevića koji je već tri puta bio tamo.

Na drugo pitanje koliko to košta Damir je odgovorio malo neodređeno, rekao je da je relativna stvar što je skupo što jeftino, kaže  kad se to usporedi s noćnim izlascima da nije skupo, govori mi kako on ne izlazi u noćne provode i da je uspio to sebi priuštit.

Kako ni ja ne izlazim u noćne provode, opet nisam mogao doći do zaključka koliko je to koštalo. Želja mi je bila doznat neku okvirnu cijenu. Rekao sam mu kako sam čitao ispovijest nekoga Zagrepčanina kako ga je put na Himelaje koštao oko 45 tisuća kuna. Sad je Damir reagirao da nije toliko da je to možda cijena ako se želi ići na sami vrh MOUNT EVEREST, pa govori da je njih sve skupa koštalo nešto manje od 2.000.E. po osobi u tu cijenu je sve uključeno.

Sama ulaznica na Himalaje je 1.000 € u što je uključeno sve hrana noćenje i vodič, a put i sve ostalo još oko 1.000 € Kako se radi o putovanju od 20 dana sami procijenite jeli skupo ili nije.

Na pitanje jesu li se nešto posebno pripremali za to putovanje, govori mi da su već u 12. Mjesecu kad su odlučili ići, lagano počeli s pripremama tako Damir govori da bi znao dnevno pješačiti po brdima Župe i Konavala po dvadesetak kilometara.

Polazak je bio 09.03.2018.g. iz Dubrovnika preko Tivata i Beograda do Dubaia, zatim je Damir nabrajao gradove i mjesta kroz koji su sve prolazili kako se radi o čudnim imenima nisam uspio ništa zapamti, nego da je prvi grad iz kojeg su krenuli bio KATHMANDU iz njega su krenuli prema BESISAHAR koji se nalazi na visini od 820 m tako su u prosjeku svaki dan pješačili oko 15 km ,a penjali se nadmorske visine oko 700 m da bi 19.03. došli do najvišeg vrha PREVOJ  5416 m .

Ja sam uspio shvatiti da se radi o planini na koju se penje u nekom polukrugu dok se dođe do vrha, zatim se spušta na drugu stranu.

Cijelo putovanje je trajalo 20. dana od čega je 7. dana bilo u putu a 13. dana u planinarenju, za to vrijeme su prešli 211. Km. U tom vremenu su prošli kroz pedeset sela i tridesetak visećih mostova, sreli dosta ljudi i divljih životinja.

Pito sam Damira da mi nekim redoslijedom opiše što ga je najviše dojmilo. Počinje razgovor kad su sletjeli u Kathmandu da mu je prvi dojam bio kao da su u cirkusu. „Ludi grad, ljudi voze bez ikakvih pravila tako da smo prvi dan mislili da ćemo poginut u autu, isto se prisjetio jednoga putovanja  autobusom kojem je pukla letva volana i proklizali su nekih desetak metara dok su se zaustavili na rubu neke provalije.

Prisjeća se kad je pogledao prema doli da ga je posjetilo koda je na Orsuli i gleda doli prema moru gdje se vide krovovi nekih kuća.  Najviše ga je impresioniralo što je autobus bio pun ljudi koji se nisu ni najmanje uzrujali zbog toga, nastavili su pričati i žamoriti koda se ništa ne događa. Vozač je izvadio neki veliki čekić i lupao ugrađivao neki klin u letvu da bi nakon pola sata rekao da je sve u redu da nastavljaju putovanje, 8 sati su putovali 100 km makadama.

Ulicama je nered , ima i jako puno pasa koji spavaju po ulicama. A bude i jedan dan koji je posvećen psima kada ih okite cvijećem i slave.

Kad ih je vodič upoznao s njihovim nosačima koji će im nositi stvari malo su se začudili jer su bili slabe građe i visine kao da su djeca, a imali su po 25.g.

Drugi dan je započelo penjanje. Najniži pojas Himalaje ima 700 do 1000, a srednji 3000 do 4000 metara visine. Svaki dan bi se popeli za nekih 700 metara i spavali u drugom selu. Damira su dojmili ljudi koji žive u tim selima kako su ljubazni i veseli.

Kuće su im drvene i skromne, kaže da mu se para da svaka kuća ima i svoju butigu ali da mu nije jasno kome prodaju,  jer koliko je on uspio vidjet tu niko ništa ne kupuje. Sjetio se kako je njegov prijatelj kupio neke bombone kojim je istekao rok trajanja prije tri godine. Inače u tim trgovinama je sve skupo voda je 6 € piva 9 €. Vjerojatno idu logikom ako se neko zaleti dobro je. Damiru je to bilo zanimljivo jer njihovim nosačima dnevnica je nekoliko Eura a piva 9, to su te životne nerealnosti kojih i kod nas ima.

Na neizbježno muško pitanje jesu li im žene lijepe, odgovor je bio diplomatski da su male i lijepe ali da su sve u njihovim tradicionalnim nošnjama pa da se ne može stječi potpuni dojam, da za to treba poći na Tajland.

Za razliku od žena kaže da su ga djeca posebno dojmila. Da su draga i umiljata i na prvi dojam vrlo odgojena s tolikim se respektom javljaju i pozdravljaju prolaznike da je to milina za vidjet, u više navrata se Damir zaustavljao i sliko s djecom.

 

Kako su svaki dan spavali u drugom selu, a smještaj nije unaprijed rezerviran. Dolaskom u selo njihov vodič ide u potragu za smještajem on dogovara i pregovara gdje će se spavat, sve je to uračunato u kartu ulaznice.

Kuće su male i drvene, smještaj je skroman, ali kako su naši Župljani kroz ratne godine naučili spavat pod takvim uvjetima njima to nije predstavljalo nikakav problem . Jedino što bi po noći znalo biti hladno vanka bi bilo po minus 20, a u kući se grije samo prostor gdje se jede i to vrlo malo jer je oskudica drva na tim visinama , kaže Damir da bi u sobi znala temperatura biti oko nule. U dvadeset dana prošli su kroz različite klimatske prilike pa tako govori da su znali bit u kratkim rukavima a sutra dan u pet rukava.

Domaćini su jako dragi, skuhali bi im ručak većinom bi to bila neka riža spravljena na njihove načine, ali kaže da su oni nosili i dosta svoje hrane pa se smije kako su najviše jeli naše pancete. Svi su smršavili, neko 3 kg neko 7 kg.

U jednom selu je bio jedan kafić koji je za te prilike predobro uređen služi se zapadna hrana, a zapamtio je i da nude i 6 vrsta kave.

Na pitanje jeli istina da se na tim visinama ostane bez kisika i da ljudi odustaju, odgovara da osobno on to nije doživio da je bilo trenutaka kad te umor  uzima da ti noge počinju biti lagane pa osjećaš koda hodaš po mjesecu. Nije uvijek stvar fizičke pripremljenosti, tako kaže kako su sreli neku curu i mladića iz Hrvatske koji su sportaši i fizički u kondiciji, a morali su odustati jer jednostavno tijelo se nije moglo prilagodit  na visinske uvijete.

Damir govori u svoje ime da u niti jednom trenutku nije promislio “što mi je ovo trebalo mogao sam sjedat doma i pit kavu u Srebrenom.”

Nešto slično ko kad mi pođemo s barkom po buri na lignje smrzneš se do kosti i promisliš što mi je ovo trebalo, a opet za par dana na ribanje.

Velika su to prostranstva pa se sjeća kako im je vodič govorio da u tim planinama ima : puma, krokodila, vukova i divljih zvijeri, na sreću nikoga od nabrojenih nisu sreli. Jednu noć kad su hodali na glavi su imali svijetla slična rudarskim kad se okrenuo mimo staze u jednom zavoju je ugledao krdo divokoza kako mirno spavaju i ne sluteći da su im ljudi u neposrednoj blizini. Posjetili su oni i grad majmuna.

Sastav stanovništva je 80% Hidusi, 11% Budisti a ostatak od 9% pripada drugim vjerama pa tako Damir govori da je u nekim selima znao vidjeti i crkve na kojima je križ.

Za kraj priče Damir govori da je pun dojmova i da bi mu bila želja za par godina opet poći, a da bi volio da im se još Župljana priključi da bude prava Župska ekspedicija. Ja bi mu preporučio ako već to voli da se u župi osnuje „ Planinarsko društvo Malaštica“  pa da se pomalo počinje s pripremama i organizira penjanje Nedjeljom na Malašticu i mlado i staro.

Nije mi bilo lako sve zapamtit i opisat što mi je Damir ispričao trebalo bi mi danima pisat nadam se da sam vam donekle dočarao što su vidjeli i prošli, a u fotogaleriji ćemo vam objavit slike što nam je Damir ustupio, a vi procijenite kako im je bilo.

 

Do sljedeće priče,

Pozdrav!

Maro Zec

 

 

 

 

Anketa

Podržavate li ideju portala Županet da se pokrene humanitarna akcija prikupljanja novca za kupnju ŽUPSKE KUĆE u Zagrebu?

View Results

Loading ... Loading ...