Aktualno Župske priče - Maro Zec

Župska priča – TRADICIJA KOJA  NE IZUMIRE

 

Piše: Maro Zec

U današnjoj priči ću vas upoznati s jednim zanimljivim uskrsnim običajem koji je specifičan za moje mjesto Rijeku. Radi se o gađanju uskrsnih jaja kovanicama. Ova tradicija je stara nekoliko stotina godina i koliko znam, samo se na Rijeci održala.

Kako bi u svim dosadašnjim pričama pronašao nekog župskog sugovornika, za današnju temu sam se odlučio na  Tonka Grbića-Paja. Po mom mišljenju on je najbolji svjedok tog običaja, jer od kad se ja sjećam gađanja jaja, sjećam se da je Tonko uvijek bio galantan prema djeci i kad bi pogađao i kad bi promašivao.

TONKO GRBIĆ – PAJO 1956.G.

Živi na Rovanju sa ženom Ankom i imaju troje djece: Mato, Pero i Tina.

Tonkova sjećanja na Uskršnje običaje i gađanje jaja na Rijeci sežu unazad pedeset godina kad je on imao desetak. Tako se on sjeća da su njemu gađali jaja pa nabraja sve pokojnike: Nino Grbić, Ivan Katarić, Ivan Ban, dundo Nikola Grbić i Nino Bjelov.

U to vrijeme nije bilo puno jaja, dobilo se samo jedno jaje ko bi nosio pomicu i doma bi se dobilo koje jaje ovisno koliko je dijete bilo dobro i poslušno.

Djeca bi se iza objeda počela okupljat na Rijeci ispod palme i lovorike i čestitalo bi se Uskrs onima koje nisi vidio ujutro na misi.

Zatim počinje predstava, djeca napinju piturana jaja na neku udaljenost od 2 do 3 metra, a gore navedeni gađači zauzimaju svoje pozicije. Jaja su se gađala kovanicama. Kako je u to doba novac bio dinar, a kovanice dinara su bile lagane, oni su se koristili ŠEVAMA (tuđe pare)

Svaki promašaj jaja se plaćao djetetu pola dinara. Gađači su morali gađati jaje sve dok kovanica ne ostane u njemu zabodena. Tada bi oni osvojili jaje, a djetetu isplatili svaki promašaj. Često bi se u šali znalo čut kako su mogli kupit cijelu kokoš koliko ih je koštalo jaje.

Pogođena jaja su se skupljala u jedan košic i poslije bi se ogulila i spravila na salatu koja bi se jela igrajući boće ili karte.

Prisjetio se Tonko da bi nekad znali gađat jaja djetetu u ruci. To se plaćalo duplo više, a znalo je bit i bolno. Kaže da bi sve krv pištala iz članaka na ruci kad bi te kovanica pogodila. Ovakvih običaja više nigdje nema. Tonko govori da se prije užalo u Postranju gađat jaja, ali na većoj udaljenosti i da nije bilo potrebno da kovanica ostane u jaju, nego samo da mu slomije ljusku.

Kad sam već počeo pisati o Tonku nepošteno bi bilo ne spomenuti da je on najstariji Župljanin što ide na placu. Objasnio mi je kako je njihova obiteljska tradicija baština i placa. Nakon smrti mame Tine netko je morao nastavit ići na placu. Nedavno je pošao i u mirovinu tako da se više može posvetiti placi, a i uživati u lovu jer je strastveni lovac.

Kako se svaka žena voli pohvalit sa svojim mužem tako se Anka uključila u razgovor pa mi govori da napišem da je Tonko rođen za svega. Kako je to širok pojam, ja sam je pito što bi to značilo za svega? Na to ona kaže da je pravi domaćin, da drži baštinu, pravi za Božić Badnjak, da ga zovu u svatove da bude domaćin, da ga zovu kad se kolje prasac.

Anka nije rekla jednu stvar po kojoj ja Tonka najviše pamtim, a to je da je u mladosti bio „OTROV ZA ŽENE“ (Anka nemoj se jedit to je bilo prije rata).

Napisat ću još jedan detalj kojega ne može niko demantirat jer je istinit. Na moju inicijativu smo Tonko i ja osnovali ekipu „Žuti Pauci“. U početku je to bila boćarska ekipa; Tonko, Nikola Kojaković, pok. Stjepan Salamanić i ja. Pod istim imenom smo 89.g. napravili nogometnu ekipu i osvojili jaki nogometni turnir pred školom. Sjećam se da je za našu ekipu Žuti Pauci igro današnji trener malonogometne reprezentacije Mato Stanković.

Nadamo se da će u Nedjelju za Uskrs bit lijepo vrijeme pa prošećite sa svojom djecom na Rijeku, a doć će i Branimir sve to snimit pa ćemo objavit slike na portalu.

 

MOJE DJETINJSTVO NA RIJECI

Neki dan me na Rijeci srela Marina i pitala me kad ću napisat nešto o tome kako su se prije u Župi igrala djeca i da to usporedim s današnjim vremenom. Obećao sam joj ako budem pisao za Uskrs, o gađanju jaja na Rijeci, da ću i to napisat.

Kako nije svačije djetinjstvo u Župi bilo isto, tako i meni nije lako pisat kako su se igrala djeca u Platu, Mlinima, Postranju ili Brgatu.

Zato ću se ja prisjetit na igranje djece s Rijeke i pokušat okvirno opisat neke igre i doživljaje mene i mojih prijatelja s Rijeke i usporedit ih s današnjim vremenom.

U ovoj priči neću samo nostalgično pisati i idealizirati prošla vremena, nego ću pokušati činjenicama opisati kako se nekad živjelo prirodnije i povezanije nego danas.

Kako svako djetinjstvo započinje s rođenjem, ja ću napisati kako su nas naše mame rodile zdrave iako su do zadnjega dana išle na posao, u baštinu i na placu. Nerijetko im je cigar bio u ruci i kad bi u rodilište ulazile. Jele bi masnu hranu i popile bevandu iza objeda, pile aspirine kad bi ih glava boljela i nikad nisu bile na ultrazvuku ili testu za dijabetes.

Kad bi se rodili redovito bi u bolnici odležali devet dana, odbolovali žuticu i cijepili se. Izlaskom iz bolnice u autima nije bila sjedalica za djecu, ni zračnih jastuka, tako da sam ja prilikom prvog životnog putovanja iz grada prema Župi ispao iz auta, u usjeku na Dupcu kad se auto nagnulo u okuci, vrata se otvorila, ja isp’o. (preživio).

Poslije kad smo počeli vozit kariće, bicikle, rošule i gume od kamiona gurali niz uzbrdnicu i u njima se spuštali, nama zakon nije propisivao da moramo stavit kacigu na glavu.

Mi nismo pili destiliranu vodu iz plastičnih boca kupljenih po trgovačkim centrima, u školi bi pili s rubineta u zahodu, doma iz gume za polijevanje a kad bi se negdje zaigrali i ožednjeli često bi znali pit iz lokve po riječini gdje bi bilo i punoglavaca. Znali bi nas doma vikat zašto pijemo tu vodu jer ko zna što je sve iz Postranja pokupila dok je do nas došla. Ne sjećam se da se ikad itko otrovao, znalo bi se dogodit da bi djeca nekad dobila gliste, ali ni za to nije bilo puno uzrujavanja. Dali bi nam u par navrata picu česna da progutamo i za par dana i taj problem bi bio riješen.

Kada bi nekad neko slavio rođendan donio bi Pepsi u plastičnoj boci od 2 l. Svi bi pili iz iste boce i niko se nikad nije zarazio.

Tako bi pili sokove koji su bili puni cukara, mliječne sladolede, bijeli kruh, sendviče od pancete i martadele, a pašteta nije bila Argeta. Sad je to sve nezdrava hrana, a mi nikad nismo bili debeli, jer bi se igrali po cijele dane.

Iz kuća smo izlazili čim bi svanulo i igrali se sve do noći: nogometa, košarke, pravili logore po šumi i stablima igrali se kauboja i indijanaca, limuna i naranče, frnja, a uvečer kad se upali javna rasvijeta žmurice; kad su bili ljetni praznici sve do ponoća.

Ljeti bi na kupanje išli pješke u Srebreno ili Kupare i vraćali se pješke u pet ura po najvećoj žegi jer je trebalo polijevat po baštini.

Često bi u kuću ušli samo za objed, nešto pojeli s noga i nastavili se igrati. Doma su isto tako naučili da se djeca puno ne traže. Tako se sjećam da sam jednom pano s oraha i lupnuo glavom od kamen, para mi se da sam tu preležao cijeli dan dok nisam doš’o sebi i uputio se doma. Nije me tražila gorska služba, jer sam se doma pojavio do vijesti, a i vijesti su posebna priča, tad su djeca trebala bit tiha da se može čut muha u zraku.

U današnje vrijeme djeca drže daljinski u ruci i roditelji gledaju ono što djeca vole.

Nismo imali po sto programa na televiziji,ni satelitske ni kabelske. Mi u donjem djelu Župe samo prvi program pa kad bi se igrala srijedom neka utakmica lige prvaka valjalo je ići u dunda na Čibaću jer oni su mogli gledat i drugi program.

Mi nismo imali po par tisuća imaginarnih prijatelja koje bi skupili preko društvenih mreža. Imali smo 7-8 prijatelja s Rijeke , 5-6 iz Zakule, nekoliko iz razreda i vjeronauka koji nije bio u školi nego u crkvi dva puta na setemanu.

Nismo išli u vrtić svaki dan, nego isto dva puta na setemanu u putujući vrtić „zeleni autobus“ i to samo predškolci, a do šeste godine su nas čuvali tetke, babe i đedovi.

U prijatelja bi išli bez da bi se trebali unaprijed najavit, ulazili bi u njihove kuće kao i u svoje, nekad s njima i objedovali i marendali koda si doma. Isto bi tako bilo kad bi se u igri posvađali znala bi past i krv, nikad se roditelji ne bi u to miješali, a sutra dan sve po starom, koda se nikad ništa nije ni dogodilo.

U školi nismo imali problema s koncentracijom da bi nas slali u psihologa. U naše doba nije bilo hiperaktivne djece pa da su im se davale tablete za smirenje. Takvu djecu bi okarakterizirali kao raspuštenu i neodgojenu, a za njih bi se pobrinuli profesori Kamber i Anđelić, koji bi ih istukli ili iščupali za uši. Na vjeronauku dum Pero je držao red ne s prutom nego s trstikom, pa kad bi zamlatio i promašio te sve bi geleri od trstike letjeli uokolo. Mišljenja sam da danas to napravi neki profesor, da bi to bila udarna vijest u dnevniku, a da bi ministar prosvjete osobno sletio s helikopterom u dvorište škole.

U školi bi često bilo tučnjave, ponekad i masovne cijeli razred ”A” protiv razreda ”B” i muški i ženske gađali bi se cipelama, čizmama, torbama, potezali za kosu. Na sreću u to vrijeme nije bilo mobitela i objavljivanja na youtube, pa nitko za to ne bi ni znao.

Nama nisu preko odmora ispred i okolo škole prodavali drogu. Bio je samo jedan starac iz grada kojeg smo zvali Čiko, po liku koji je bio Zagorov prijatelj u romanu. Čiko bi se preko odmora pojavio u autobusnoj čekaonici i u košiću bi donio slatkiša, koje je on napravio i nama prodavao, pa se tako sjećam i cijena, zapečena crvena jabuka u cukaru =20 dinara, slatka lula od cukara 10 = dinara i paprika lizalica karamela na čačkalici = 5 dinara.

Nismo ni mi bili duše svete, znali bi roditeljima ukrasti škatulu cigara, pa poći u logor zapalit da nas niko ne vidi. Poslije bi čučali list lovorike da nam ne smrde cigarete na usta kad se doma vratimo.

Kad bi napravili kakvu dezgraciju, ili pošli u štetu u krađu šipaka ili kriješava, naši roditelji nisu uzimali odvjetnike da nas brane, nego bi pravdu uzeli u svoje ruke i dobro nas izmlatili. Nismo imali plavi telefon da ih optužimo za nasilje u obitelji, nego bi se pokrili po ušima i šutali jer smo znali da smo krivi.

Kad bi se prehladili i kašljali nije bilo sumameda i sirupa, popili bi acisal i vrućega čaja. Utopli se i to će proć’, a sirup za kašalj je bio zaprženi cukar na mlijeku.

Na proljeće ako bi se žalili da se ne osjećamo dobro i da ne možemo u baštinu, da nam se mantra, nisu nas vodili vadit krv da nije mononukleoza, samo bi nam rekli da će to proć’ da je proljeće i da se krv mijenja, da idemo u baštinu, a da se klin klinom izbija.

MI nismo imali playstation, nintendo, video igrice, internet, chat. Igrali smo čovječe ne ljuti se, šah, dominale i druge igre. U naše doba u razredu od 30 đaka jedan ili dva su nosili očale, a danas zahvaljujući mobitelima i igricama svako drugo dijete ima problema s vidom.

Danas kad se na televiziji pojavi slika zmija, brzo se prebaci program da se dijete ne prepadne pa da ne bi sanjalo zmiju. Jednoga ljeta mene i Damira zainteresirao jedan neobičan hobi tako da smo svaki dan lovili (ubijali) zmije, imali smo opremu štape, osti i broku i krenuli bi kroz riječinu lovit zmije. Nekad bi ih po 20 ulovili u danu, sve dok jednom nije mene jedna upekla u ruku. (preživio)

Svako od nas je imao doma nekoliko životinja: golubove, kunjeje, kučke, mačke, patke, kokoši, ptiće, od kojih bi izabrali svoje ljubimce s kojim bi se igrali. Tako je moj brat za mezimicu imao ovcu koja bi išla za njim u šetnju i igru, ko najvjerniji kučak.

Nedavno sam pročitao podatak da samo 20% osnovnoškolaca zna pravila igre šaha. U moje vrijeme je bilo nezamislivo da dijete u osnovnoj školi ne igra šah ili barem ne zna pravila igre.

Bez obzira što smo bili uskraćeni mnogih stvari što bi bilo nezamislivo u današnjem vremenu, svi smo mi završili nekakve škole, imamo svoje živote, poslove i obitelji.

Zaključio bi ovu današnju priču, kako ljudi teško priznaju da nešto ne znaju, a ja ću vam sad napisat nekoliko stvari o kojima ne znam ama baš ništa, a puno sam truda uložio, slušao i čitao ne bi li nešto naučio.

Nemam pojma, što je: kurikularna reforma, istambulska konvencija i kriza u Agrokoru.

Dolazi nam proljeće, žao mi je svakoga ko mu se ne veseli jer još i danas zamirišu kriješve, ko u proljeće davno prije . . .

 

Do sljedeće priče,

Pozdrav!  

Maro Zec

FOTOGALERIJA.