Aktualno Župske priče - Maro Zec

ŽUPSKA PRIČA – ANKA DUPER

 

  

Piše: Maro Zec

U današnjoj priči ću vas upoznati s gospođom Ankom Duper. Povod današnjeg razgovora je taj, što sam imao želju upoznati gospođu koja je jako puno pisala i objavljivala o životu i običajima iz Župe. Čitajući njene priče svidio mi se njezin način pisanja, jednostavan i živopisan.

Kako sam čuo da ima zdravstvenih problema nazvao sam njezinog sina Nikolu i pitao ga da li bilo nezgodno da dođem s njegovom mamom napisati neku zanimljivu priču za čitatelje ŽupaNet.

Nakon par ura me zazvao i kazao mi da se čuo s mamom i da je rekla da bi joj bilo drago da dođem. Uputio sam se na Trgovište. Ulaskom u kuću gospođa Anka  i gospar Petar već su me čekali s puno papira na stolu.

ANKA DUPER 1939.G.

Za sebe kaže da je rođena Obojka, nije htjela da napišem da je iz Cavtata ili Konavala, a naglasila je da joj je mama Župka iz Čibaće i da se sjeća kad bi ko dijete odlazila u đeda i babe u posjetu u Čibaću. Iz razgovora sam shvatio da je to kuća gdje sad živi moj prijatelj Neko Miloslavić, a da joj  je dundo,mamin brat,  bio pok. Pero Kojaković, pjesnik i veliki borac za Hrvatsku.

Tako ona Godine 1960. postaje Župka kad se udala za svog muža Petra Dupera pok. Nikole, imaju sina Nikolu i kćer Anitu i troje unučadi. Uključio se gospar Petar u razgovor pa se našalio kako se nikad nije odrekla Obojskog državljanstva.

Svoju veliku ljubav prema pisanju je otkrila odlaskom u mirovinu, kaže da joj je bila želja da ostavi pisani trag za neke običaje koji pomalo izumiru. Najdraže teme su joj bile: sjećanja iz djetinjstva  na Obodu kao i život u Župi i Mlinima.

Kad mi je gospođa Anka rekla da je cijeli radni vijek provela u hotelskom Mlini, pitao sam je jeli se možda sjeća kad je izgrađena hotel Astarea. Tad mi je ispričala jednu zanimljivu priču vezanu za Astareu i Studenac. Kako sam ja, u Studencu proveo radeći od svoje 14.g. do 18.g., lijepe trenutke mladosti to mi je bilo jako zanimljivo. U moje vrijeme nije bilo lijepih Čehinja kao u nastavku priče.

U razgovor se uključio i gospar Petar, tako oni zajedno meni pričaju, kako je Studenac i dio zemlje gdje je izgrađena Astarea bilo u vlasništvu nekoga pomorca Benića, koji je iz nepoznatih razloga cijelo imanje prodao Ivanu Lučiću koji je imao sina Mata Lučića, kojeg  je poslao na studije u Prag. U Pragu je Mato upoznao i zaljubio se u lijepu Čehinju, svjedoci kažu da je bila toliko lijepa da joj nije mogao odoljet, a da je ne zaprosi i prije nego završi studije. Nakon završetka studije oženili su se i došli živjeti u Studenac. „Možemo samo pretpostavit koko im je bilo lijepo tamo živjeti“.

Kada je započeo II. svjetski rat Mato Lučić je iz straha da mu ne oduzmu imanje, sve prepisao na svoju ženu Čehinju, ali dogodilo se nešto neplanirano i neočekivano. Iza rata. Godine 1948.g. bivša Jugoslavija i Češka potpisuju sporazum da sva Češka imovina u Jugoslaviji postaje vlasništvo Jugoslavije, a tako i obratno. Tad su Česi izgubili i Kupare.

Tako je prvo na predjelu hotela bio izgrađen kamp „Mediterane“, a kasnije hotel Astarea i bungalovi.

Još jednu zanimljivost su mi ispričali, kako je puno kuća na njihovom području imalo problema s nastavkom muške loze. Tako su mi nabrojili desetak kuća gdje je izumrlo prezime.

Kako će ubrzo Uskrs gospođa Anka je predložila da napišemo običaj proslave Uskrsa u našem kraju, a ona se osvrnula na Obod i Cavtat.

Palmana nedjelja.

-je tjedan dana prije Uskrsa i tada počinju obredi za te dane.

Na taj dan rano u jutro bi se pripremili da s pomom i maslinom idemo u crkvu da bi to blagoslovili. Pomu su nosila samo djeca. One obitelji koje nisu imali djece ili su im djeca već odrasla, djeca iz susjedstva bi ih već prije pitali: „hoću li vam ja nositi pomu“? Djeci bi bilo drago imati što više poma, jer se na Uskrs djeci darivalo piturano jaje, o onome tko je nosio pomu dali bi dva.

U to doba i jaja su bila luksuz, jer su se kokoši hranile oko kuće bez nadodavanja hrane pa su malo jaja nosile.

Veliki Četvrtak.

Po danu se radilo, a u večer bi se u crkvi služila misa u spomen na Gospodinovu Zadnju večeru. Ovaj dan se pjevala Muka Gospodinova.

Veliki Petak

Veliki post sve do sutradan kada bi zazvonila Glorija. Kako je u to doba većina ljudi bila poljoprivrednici, u baštinu se išlo samo do podne, a popodne se nije kopala zemlja, na uspomenu na Isusa Krista kojim je taj dan umro na križu.

Velika Subota.

U jutro svečana misa u crkvi. Preko svete Mise zazvoni Glorija, i to na sva zvona-svečano. Do tada je trajao post. Najviše mi je ostalo u sjećanju kada sam s mojim đedom čekala kada će zazvoniti Glorija. Već bi oko kuće nabrali latica raznoga cvijeća, a moralo je biti rozoga i crvenoga. Latice bi stavili u kadin s vodom. Kad bi zazvonila Glorija umili bi se u cvijeću i ostavili da se osuši na licu, jer ćemo tako cijelu godinu biti zdravi i rumena lica.

USKRS

Ujutro bi se išlo u crkvu blagosloviti jaja i pinicu.

Za vrijeme Uskrsnog ručka na stolu u pinici gori uskrsna svijeća. Prije ručka se moli Očenaš, „za žive da im Bog da zdravlje i veselje, a mrtvima pokoj vječni“.

Poslije objeda djeca bi pošla čestitat Uskrs najprije u one kuće čiju bi nosili pomu jer bi tamo dobili dva jaja ,a ostala djeca jedno jaje.

Djeca su se s jajima zabavljali da bi se tucali,. Tko bi svojim jajem razbio onoga s kojim se tucaolo, dobio bi to slomljeno jaje. Tako bi onaj tko je imao jaje tvrđe ljuske zaradio bi dosta jaja, koja bi se u kući spremala idućih dana. Kako je Uskrs obiteljski blagdan taj se dan stoji doma , a sutra dan se ide čestitat domaćici se na dar nosi pinica a ostalima po jedno piturano jaje.

U nas na Rijeci je običaj da se jaja gađaju kovanicama.

Gospar Petar mi je ispričao da je u njih u Mlinima bio običaj za Uskrs gađanje mjendula.

Ta se igra zvala Gradac, što znači da bi se napravio mali grad od tri mjendula a četvrti bi se stavio na vrh ko kula, zatim bi se niz kupu (crijep) spuštao peti mjendul i onaj ko bi uspio s tim mjendulom obalit gradac, njegovi bi bili svi mjenduli.

Kada sam pitao gospođu Anku koji joj je trenutak iz života najviše ostao u sjećanju. Zastala je i dok je razmišljala primijetio sam joj suzu u oku. Kaže mi da je to bilo kad joj je sin s 26.g. odlučio avanturistički poći u svijet, pošao je u Italiju tamo se oženio i ostao živjeti.

To  je bilo za nju  teško prihvatljivo, a nitko je nije mogao razumjeti i shvatiti.  Kolika je majčina tuga i osjećaj udaljenosti. Isto tako na dodaje kako sada ona i muž po stare dane, ne bi mogli zamislit život bez sina koji im je od velike pomoći.

Ja sam joj rekao da je ja potpuno razumijem jer sam nešto slično proživljavao kad su mi djeca odrasla i odlučila poći u Zagreb na školovanje. Iako sam im dok su bili djeca pokušao ugraditi osjećaj kako bi bilo lijepo vratit se doma nakon školovanja. Pa sam im tako govorio da čovjeka (kao osobu,ono što jesi TI) čine tri bitne stvari, G.O.P. a to su ; Genetika, odgoj i podneblje gdje si odrastao, i ako se jedna od tih poremeti ti više nisi ono što bi trebao bit. Svoj.

Nešto slično ko kad se čovjek upiše u neku političku stranku, nebitno koju.

„on više nije svoj, nego njihov“.

Na kraju razgovora sam je pitao što bi mogla poručit mladima, nasmijala se pa govori, što god ja poručim oni će radit po svome što je nekako i za očekivat. Vremena su takva, da im savjetuješ da ne treba puno gledat televiziju, kompjutor ili mobitel. To znaju i oni sami, ali onda bi ih vrijeme pregazilo, tako da je teško dati pravi savjet. Možda bi samo ovo mogla poručit, da je i u mojoj mladosti bila neimaština, ali da smo uvijek nastojali veselje stavit na prvo mjesto, a zavist na zadnje.

Moram naglasiti još jednu stvar koja me posebno dojmila kod gospođe Anke. To  je njezin način slušanja i razgovora, pozorno i koncentrirano je cijelo vrijeme slušala i razgovarala sa mnom, što je u današnje vrijeme rijetkost.

Sigurno ste se svi vi, kao i ja, našli u situaciji da s nekim razgovarate, a on vas uopće ne sluša ili samo klima glavom i prekida vas u pola rečenice, a nerijetko nešto piše i gleda po mobitelu.

Sad ću vam na tu temu ispričat jedan istinit događaj. Kad je negdje 92.g. u ratu jedna gospođa Ane pošla iz hotela u Konavle vidjet što je ostalo od kuće. Vratila se ona u hotel, pa se žali prijateljici kako joj je sve spaljeno i uništeno pa nabraja: kuća ,štala, pojata i garaža, a ova je prekida pa joj govori ( pazi sad odgovora):

„Ane… moja! Ništa ti je to, od moje prijateljice unuka u školi sve jedinice s vrha do dna“.

E , tako vam je i danas niko nikoga ne obada i ne sluša, pa ću vam napisat još jednu uzrečicu akonto toga.

„Nikad ljudima ne govori o svojim problemima, jer 80% te uopće ne sluša, a onih 20% je drago što imaš problema.“

 

Do sljedeće priče,

Pozdrav!

Maro Zec