Aktualno Povijest Župske priče - Maro Zec

ŽUPSKA PRIČA „ORLANDO“ – BETONSKA  ŠKATULA

Piše: Maro Zec

 

U današnjoj priči, pokušat ću vam opisat kako je hotel Orlando Župljanima značio više od obične betonske škatule kako su ga neki nazivali.

Neću vas zamarat statistikom i brojevima koliko je Župljana tamo radilo, ali ću napisat – koliko se mogu sjetit, para mi se da je skoro iz svake kuće u Župi neko bio zaposlen u Orlandu, Mlinima i Platu. I bez obzira što je trebalo zadovoljit apetite podobnih u to doba, nekako se uvijek našlo načina da se zaposli čeljade iz Župe ako je pokaz’o  interes za to.

I ova današnja priča, bit će nastavak prve dvije s istim likovima i imenima iz prošlih.

Nastojat ću kroz priču opisati kako su se u Orlandu  mnogim Župljanima dogodile prve stvari u životu. Kao što je prvi: pos’o, plaća, ljubavi, raskidi, prijateljstva, poljupci, svađe, maškare, balovi, strankinje, disko, izlasci, zabave, vjenčanja.

Nije lako sve nabrojit, a komodno bi se moglo reć’ da se sve tamo odvijalo osim sprovoda.

 

Miškova dva sina Luko i Tonči  su radili u Orlandu, kao i njihov dundo koji je bio direktor hotela.

Luko je radio u Orlandu  kao kućni meštar, a po zanimanju je bio vodoinstalater. Uvijek se on hvalio kako ima dobar pos’o da se nikad nije puno umorio, da stigne i fuša radit. U hotelu dobra zafrkancija i najbolje marende. Volio bi Luko preko posla poć i do mula malo zaribat na cipole. Uvijek bi ga obiš’o dundo Nino da ga pita kakav je ulov bio? Kad bi mu ovaj reko da nije baš zadovoljan ulovom, dundo Nino bi ga utješio poslovicom.

„U ribara mokre gače za večeru ne zna što će“

Gospara Nina se sigurno sjeća svako dijete koje bi prošlo kroz Srebreno, on bi mu regalo bombon.

Luko se nikako nije mirio što Luce s poslom putuje naokolo po svijetu, uvijek bi  joj  govorio da se i ona zaposli u Orlanda, jer da bi to bilo najbolje za dijete. Zn’o bi joj reći sve to što dobiješ više na plaći izgubit ćemo na odgoju djeteta. Nema ništa bolje nego kad su roditelji uz djecu kad uzrastaju.

Njihov je mali krenuo u školu. Nakon zimskih praznika nikako mu nije bilo drago, kad bi se djece iz Srebrenog i Mlina hvalila da su bili na snijegu  na nekim Ublima.

Nisu znali malome to objasnit, jer njemu je mati zimi radila na skijalištima, a njega bi ostavili s đedom koji bi mu napravio praćku i posl’o ga u Sabovinu da hita kosoviće.

Još jedna stvar što malomu nije bila jasna kako ova djeca iz razreda stalno govore o nekim kolačima „krempite i šampite“ i da piju Pepsi, a njemu je najbolji kolač bio kad bi mu baba „pohovala simulatu“. Nekad bi simulata bila sa nagratanim limunom a nekad s kakaom, sok se pio od zovine ili ljutih šipaka.

Tonći je radio u kuhinji i na neki način bio dundu čovjek od povjerenja. Kako je dundo nastojao da se u hotel naručuje voće i povrće od  Župljana vodio je računa da se od svakoga iz Župe podjednako uzme da niko ne bude zakinut.

Pročuo se glas da neki Konavljanin dovozi više robe od Župljana. Iza toga reče dundo Tonćiju da se jedan dan prikrije u skladištu i da pokuša prisluškivat ekonoma i šefa kuhinje kako to oni naručuju. Napravio on kako mu je zapoviđeno, a kad su počele narudžbe ništa mu nije bilo kjaro. Ovako je išlo: reci onome s plavim renolom da ujutro doveze pomadore, žuti reno neka doveze tikvice i kukumare, fićo bijeli iz Čibaće patate, zovi Salatića iz Konavala za blitvu i praske.

Nije se Tonćiju  sviđela uloga špijuna, pa je tražio da ga se premjesti u Pivnicu na roštilj. Uvijek se hvalio kako je jednu večer ispek’o  tisuću pljeskavica, bilo je to večer kad je u „Bašti“ (Đardin-Botafogo) pjevala Tereza Kesovija.

 

Luce mala je i ovu zimu radila na Kopaoniku, sprijateljila se ona s jednom Jelenom što je radila na recepciji. Obećala ona Jeleni da će je  na sezonu zaposlit u Orlanda. Da joj je dundo direktor i da neće bit nikakvih problema, a da može živjet u njezina svekra jer  je kuća velika, a skoro prazna.

Jelena je bila crna, zgodna, izazovna žena svojih trideset godina, a držala se koda joj je dvadeset. Inače bi se za zgodnu ženu uvijek govorilo u usporedbi s godinama suprotno, ako bi joj bilo dvadeset godina reklo bi se Uf ! Dobra je! Drži se koda joj je trideset godina.

Brzo je Jelena u hotelu dobila i nadimak.

„Pikova dama“ – crna žena koja ima sposobnost zaluditi muškarca da stalno razmišlja o njoj a ona ga ne obada ni za suhu šljivu“

Pa tako je i naša Jelena zamutila pamet svima po hotelu  i oženjenim i slobodnim i mladim i starim. Svi su oni razmišljali o Jeleni i tražili načina kako da dođu u priliku. Nisu ni Luko i Tonči ostali ravnodušni kao ni dundo direktor.

Sve je to snimio Mato iz Plata koji je radio s Jelenom na recepciji, a za kojega se govorilo da je pobjegao vragu s udice. Bio je Mato čovjek od škerca.

Palo njemu na pamet kako će napravit škerac s direktorom i braćom. Objasni on Jeleni da pokuša sa svom trojicom dogovorit izlazak na večeru u tavernu Plat u Subotu u isto vrijeme.

Nije to njome bio veliki problem jer svi su oni pili kavu na aperitiv baru i koristili priliku pofermat malo do Jelene na recepciji. Sva trojica su prihvatili  prijedlog i požurili nazvat kuhara Draga za rezervirat stol.

Došla je Subota i sva trojica se u 8 pojavila u taverni, niko nikome ništa ne govori i svako sjeda za svoj stol. Nakon dvije ure čekanja sve im je bilo jasno što se dogodilo, a nije bilo ni mobitela ni fejsa da se zove, nisu se smjeli jedan drugome ni požalit. Jedino su bili sigurni da će jedan od drugoga čuvat tajnu.

Najveći  gubitnik je na kraju bila Jelena koja je sutra dan dobila otkaz, obično tako bude sa zgodnim ženama kad zloupotrebe svoj šarm i igraju se s tuđim osjećajima. Mato iz Plata lišo bez ponta.

Student servis:

Mnogo je cura i mladića  iz Župe preko ljeta radilo preko student servisa u Orlandu, skoro na svim poslovima od konobara do kuhara koji bi radili praksu pa tako i onih drugih poslova.

Tako je mali Đuro iz Žitkovića ove godine poč’o  radit na čišćenju plaže na Banjama bio njemu kolega neki Ljudina iz Klobuka.

Govorilo se o tome Ljudini kako je bio zanimljiv čovjek, pa kaže priča kako ga je jednom prilikom  direktor gled’o  kako nešto kopa iza hotela, a on se okrene prema direktoru i ni pet ni šest  mu govori: “E moj direktore, gledaj, gledaj, a da su moji  pobijedili ti  bi  kop’o, a ja bi  gled’o.”

Tako je mali Đuro jedno jutro čisteći plažu naš’o  jedan zlatni prsten, logično je bilo da to prijavi starijem kolegi Ljudini koji se potrudio u hotelu naći koje izgubio taj prsten. Ubrzo se javio i vlasnik prstena. Neki stari Nijemac koji je im’o želju zahvalit se na poštenju. Da on Ljudini  200 D.M. naravno da ih je on samo proslijedio do Đura. Ugodno iznenađen visinom nagrade Đuro je odlučio kupit mali motor Automatik.

Poslije se znalo po selu pričat  kako bi Đuro kad bi mu nestalo  benzine za motor, zn’o po’ć u štetu po baštinama, ako bi ko ostavio benzine kala traktora „Agrie“.

Priča Luko kako je jedno popodne  iš’o u Marovinu škopit pipune kad čuje neku veliku galamu koda je deset ljudi iza trstika. Ne vidi ko je, ali mu se para poznat glas od punca, kako viče: “neće on mene za’ebavat, bacit ću ja njega u puč”, onda čuje puničin glas: “smiri se Mato”, a on njome: “šuti Ane da ne bi i tebe i njega skupa bacio u puč”.

Luko prvo što je promislio da su uhvatili maloga Đura da im pretače benzinu u svoj bidon, požurio  tamo da spasi što se spasit može.

Ali kad je provirio iza trstika odma’  mu je bilo lakše nema tamo maloga  Đura, nego se Mato svađa s motorom od polijevanja nakon puno pokušaja uspio je motor upalit, ali nije potego vodu iz puča nego falsi zrak. To je onaj motor TOMOS. A kako mu ne zabiještimat.

Ima još jedna priča vezana za maloga Đura kako je jedan dan kad se vrać’o iz škole iz praćke od Doma sve do igrališta u Čibaći razbio svaku bumbetu od  javne rasvjete, bole mu oči.

Podigla se tolika prašina oko toga, tako da se i najstariji ne sjećaju kad je auto od Milicije bilo u Žitkovićima, a ovaj put je doš’o  Đura  tražit poznati župski  milicajac Ferdinald  Bojanović.

Jesen u Postranju:

Došla je i jesen Miško je obavio sve  jesenske posle. Nije on imo vele loze  nekih dvjesta loza u Bjelopoju, ali se znalo kako je to loza u suncu i da bude preko dvaesti sladora i uvijek se govorilo da se u Miška pije misno vino.

Ispeko’ je Miško i rakiju, obično bi uvijek prva dva kotla ostavio čistu lozu a u ostale bi stavio trava jer ta bi se bolje i prodala.

Imo je Miško i dva šipka koji su bili ispod pojate u zavjetrini, a u suncu rodili ove godine da su se sve grane objesile. Valjalo ih je podupirat. Sva su djeca iz sela dolazila i brala, pa na skalinima  golubala  šipke, nije mu bilo krivo što su brali šipke, samo da nisu bacali koru po skalinima pa bi  poslije kiše sve požućelo.

Nije Miško imo puno maslina ove godine , ubr’o je jedva za natuč.

Kako je iznenada zahladilo ozebo Miško u drvima i zalego’  u postelju. Ubrzo navalile posjete, zno’ bi on reč’ od silnih vizita činila se procesija kroz kamaru.

Sad mu je stalno padalo na pamet kad bi stariji govorili „ da treba poštovat roditelje dok su živi“,  a poslije im neće premat.

Još nešto čega bi se Miško u starosti stalno prisjećao, kako mu je jednom njegov đedo još kad je on bio dijete reko,

„E moj sinko, ja ti se sjećam kako je i meni moj đedo govorio, ništa mi u životu nije pošlo onako  kako sam  planir’o“.

 

Zaključio bi ovu današnju priču uzrečicom…

„kako nije bleso lud“

Pa tako ni ja da ne znam da se sve promijenilo, pa čak i država… kao i sistem, da je sve društveno postalo  privatno.

Ne bi želio da  me se  „ne daj Bože“ krivo  protumači da sam nostalgičan prema bivšem sistemu, jer na to nemam pravo ni po godinama, odgoju i uvjerenju.  Što ne znači da ne smijem sebi priznat da je prije bilo puno bolje, barem što se tiče  Orlanda.

Bez obzira što nam sad prizentavaju da je sve lijepo i krasno (možda vizualno), činjenice govore drukčije. Jako mali broj Župljana znam ili poznam što rade u Ex Orlandu i da su kontenti  poslom.

A puno ih poznam što su predali molbu za pos’o, a nije im se ni odgovorilo. Pa bi završio citatom  jedne  pjesme:

„uzalud vam trud svirači, za drugog su mrkatunje žute“

Uz  ispriku, da je ovo  samo moje mišljenje!

 

Do sljedeće priče, Pozdrav!

Maro Zec