Piše: Maro Zec
Da bi ova današnja priča opravdala naslov, odmah na početku ću napisat, kako je gospar Nikola prošli mjesec napunio devedeset godina, i da svakodnevno sjeda u auto i odlazi u spenzu. Koliko je još uvijek dobar vozač i kako se snalazi za volanom usporedit ću ga sa sobom. Imam godina točno upola manje nego gospar Nikola, a danas sam se jedva uspio okrenut i parkirat na njegovom strmom parkingu gdje se on bez problema okreće i parkira svaki dan. Vozački ispit je položio 1955.g. i kaže da ne može zamislit život bez auta i televizije.
NIKOLA SAMBRAILO 17.12.1927,g.
Gospar Nikola je rođeni Župljanin, od oca Iva iz Buića i majke Ane rođene Turčinović. Otac je došao u domazetstvo na Petraču.
U braku su imali sedmero djece: kćeri Marija i Nike, sinovi Nikola i Marin ,pok. Đuro s Petrače i Miše koji je živio i umro u Americi, sin Luko je umro kao dijete.
Gospar Nikola se oženio za gospođu Zdenku 1960.g. s kojom ima dvije kćeri Lota i Nela i troje unučadi.
Gospar Nikola započinje svoju priču:
Potječem iz brojne a posebno siromašne seoske obitelji, koja se na malom imanju obradive zemlje razvijala i podizala sedmero djece u doba velike svjetske krize. Koja je natjerala mog oca da za obitelj potraži pomoćnu zaradu ,tako da ga je potraga za boljim životom 1936.g. odvela u Peru gdje je imao brata. Međutim njegovu pomoć ubrzo je zaustavio drugi svjetski rat, kada smo nedovoljno odrasli trebali preuzet tešku odgovornost za svoje preživljavanje.
Osnovnu školu sam završio s odličnim uspjehom , i na nagovor učiteljice majka me je upisala u Građansku školu u Dubrovniku. Koju sam putujući polugladan bos i pješke završio 1943.g. Da ne bi išao bos škola mi je kupila i darovala prve cipele u životu.
***
Na trenutak sam prekinuo gospara Nikolu u priči, jer sam se sjetio jedne teorije što mi je prije par godina reko jedan prijatelj.
Da je život lijep i zanimljiv , samo ako ga gledaš momentalno i u budućnost, ali da se čovjek u životu može sjetit najviše desetak lijepih i desetak grubih trenutaka.
Ovo mi je bila dobra prilika da to pitam gospara Nikolu , čega bi se on mogao prisjetit zadnjih devedeset godina.
***
Gospar Nikola nastavlja priču:
Već 1942.g.organizacija antifašista uključuje nas grupicu Župljana u udruženi savez antifašističke omladine Hrvatske. Nakon što je par Župljana uhapšeno 1944.g.
Mladen Savinović i Ja priključujemo se Dubrovačko partizanskom odredu. Kraj rata sam dočekao u Trstu 1945.g. Gdje sam prisilno ostao uključen u Odred Jugoslavenske armije za Slovensko primorje Trst i Istru. Demobiliziran sam 4/1947.g.
Nakon rata bio sam 6. Mjeseci zaposlen u Mjesnoj zajednici Župa. Da bi zatim u naredne tri godine završio ekonomsku školu u Dubrovniku. Zatim sam upisao ekonomski fakultet u Beogradu kojeg sam završio u sljedeće 4 godine 1955.g.
Za vrijeme fakulteta radio sam razne poslove da bi preživio. Za ostvareni uspjeh u školovanju, fakultet me nagradio s 5.000Din.
Želeći upoznati Bosnu netom prije završetka fakulteta prihvatio sam polugodišnju stipendiju tvornice sode iz Lukavca kraj Tuzle.
Kako je meni odgovarao bosanski mentalitet, a njima moja razvojna usmjerenost tako sam se tamo zadržao punih 19. Godina. (U ovom dijelu se gospođa Zdenka uključila u razgovor i rekla da napišem zato što se zaljubio u nju).
Radio sam i u Republičkoj privrednoj komori od kojih sam za svoj uspješni rad bio i nagrađen „Ordenom sa zlatnim vijencem“, a omogućili su mi i dopunsko dvogodišnje doškolovanje na ekonomskom fakultetu u Sarajevu, koji je prihvatio moj naučni rad i dao mi zvanje magistra ekonomije.
Zdravstveno opasan Sarajevski smog primorao me da potražim posao u rodnom Dubrovniku gdje sam ga i dobio. Tako da sam prvih 9. Godina vršio funkciju rukovodioca Službe društvenog knjigovodstva SDK. Da bi sljedećih 7. Godina do svog umirovljenja bio direktor „Dubrovačke banke“.
Na to vrijeme sam posebno ponosan jer sam imao zavidnu podršku u svom radu. Posebno mi je drago da smo uspjeli pronaći i ostvariti mogućnost izgradnje potrebne nove zgrade banke u vrijeme zabrane gradnje svih neprivrednih investicija. Želio bi istaknuti i nabavu u to vrijeme moćnog kompjutora kojim se unaprijedio rad banke.
Ni dan danas ne mogu prežalit što je ova i ovakva “ naša banka“ prodana strancima.
Naglasio bi da je ta naša banka samo u sedam godina moga upravljanja ,uspjela kreditirati izgradnju nove bolnice ,kao i izgradnju novih 5 tisuća turističkih kreveta osigurati svake godine pripremu turističke sezone. I sve to učiniti uz unos u svoje fondove od preko 38.milijuna dolara čiste dobiti.
Godine .1991. sam pošao u mirovinu ali se nisam umirovio, jer se aktivno bavim poljoprivredom njegujući stotinjak voćaka i isto toliko loza ,uzgajam i voljeno mi povrće. Zima 2016.g. odnijela mi je 38 godina star nasad artičoka i mimoza.
Član sam Poljoprivredne zadruge Marko Marojica
Za kraj bi vam poručio da čovjek može sa sela ali selo nikad iz njega.
To sam Vam ja ,vaš Nikola Sambrailo
Na kraju sam ga pito, jeli možda zna zašto je u župi uzrečica „Nije Bog Ilija Miletić“ nasmijao se i reko da je to bila uzrečica i kad je on bio mali ali da ne zna ni ko je Ilija ni zašto je to bila uzrečica.
Dogovorili smo se da se opet vidimo za desetak godina kad budu slavili 75. Godišnjicu braka.
Meni preostaje da završim ovu današnju priču,s mišlju. Da je možda onaj moj prijatelj i bio u pravu kad je reko:
„Da se čovjek od cijeloga života može prisjetit najviše, desetak lijepih i desetak grubih trenutaka“, a sve je ostalo samo život…
Do sljedeće priče,
Pozdrav!
Maro Zec
