Aktualno

Nekadašnji spomendan Obrane sv. Vlaha (25. svibnja)

Osim blagdana sv. Vlaha u veljači i blagdana Ruke sv. Vlaha u srpnju koji se slave i danas, stari su Dubrovčani u čast svoga Parca imali još jedan svetački dan. Naime, sve do iza Drugoga svjetskoga rata na dan 25. svibnja u Dubrovniku se obilježavao spomendan pod nazivom Obrana Svetoga Vlaha (latinski: Patrocinium Sancti Blasii). Povod za uvođenje toga spomendana bio je požar stare crkve sv. Vlaha koja je bila izgrađena u 14. stoljeću na istome mjestu gdje se nalazi i današnja crkva.

Tim povodom rektor crkve sv. Vlaha u Dubrovniku don Hrvoje Katušić u utorak, 25. svibnja u 17 sati slavit će misu u zbornoj crkvi sv. Vlaha. (Pozivamo na pridržavanje epidemioloških mjera!)

Nakon katastrofalnoga potresa 6. travnja 1667. godine stara romaničko-gotička sv. Vlaha bila je popravljena 1670. godine, te je preuzela funkciju katedrale koja je u strašnome potresu bila srušena.

No, u noći između 24. i 25. svibnja 1706. (na drugi dan blagdana Duhova) u požaru izazvanom nepažnjom izgorjela je ta stara crkva Sv. Vlaha. Građevina je, osim sakristije, bila gotovo sasvim uništena, a od predmeta je od vatre sačuvan jedino srebreni pozlaćeni kip sv. Vlaha s detaljnim modelom grada u ruci (koji se u današnjoj crkvi nalazi na glavnome oltaru). U spomen na taj događaj, a iz zahvalnosti sv. Vlahu što se požar nije proširio na okolne kuće i ostatak grada, već 1707. ustanovljen je spomendan Obrane Sv. Vlaha. Običaj je bio da se osim svečane mise toga dana u crkvi izloži i Presveti Oltarski Sakrament kao i neka od relikvija sv. Vlaha.

Fascinantno je da je dubrovački Senat, usprkos žalosti za uništenom svetinjom, već drugoga dana nakon požara stare crkve donio odluku da se gradi nova, sadašnja barokna crkva gradskoga zaštitnika i to “na način da bude izrađena veličajnošću kao što to traži naša jedinstvena odanost i zahvalnost spram našega najvećeg dobročinitelja i zaštitnika.” Istodobno je određeno da funkciju katedralne crkve privremeno preuzme crkva Rozarijo preko puta dominikanskoga samostana, a da funkciju crkve sv. Vlaha preuzme crkva sv. Nikole na Prijekomu.

O tome događaju povjesničar i festanjuo Antun Vučetić (1845.-1931.) u svojoj knjizi „Sveti Vlaho u Dubrovniku“ objavljenoj 1924. godine to opisuje na sljedeći način: „Ova [stara] crkva sv. Vlaha bijaše u arhitekturi slična prijašnjoj stônoj crkvi Gospe Velike, koju poruši veliki potres 1667. godine, a naprotiv taj potres prištedi hram sv. Vlaha, iako ga nešto ošteti. Hram svečev bi u kratko vrijeme popravljen i zamjenjivaše Gospu sve do prvih godina XVIII. vijeka. Ali 24. maja 1706. godine u ponedjenik Rusalja (Duhova) obnoć nastade s nepažnje u gašenju svijeća strašan požar, koji sve uništi u crkvi i rastopi sve zlato i srebro. Pripovijedaju, da jedan hrabar i bogoljuban građanin, Kristo Dragi, usrnu tri puta u sred žestokih plamena, da bi spasio srebrni kip sv. Vlaha sa velikog otara, ali zaman; vatra ga svaki put prisili da bježi. Na svačije čudo ipak kip [nakon požara] ostade neozleđen. Tada Dubrovčani odlučiše zgraditi opet na istomu mjestu nov hram sv. Vlahu, ali prostraniji od prvoga, zato bi razvaljena Luža, a na njenu prostoru proširen novi hram. Godine 1707. arćibiskup Toma Skoti [Tommaso Antonio Scoti] postavi kamen temeljac u nazočnosti kneza i vijeća sjajnom svečanosti i pucanjem velikih pušaka. Gradnjom je upravljao Marino Gropelli [1662.-1728.] iz Mletaka, a bi dovršen 1715. i crkva [na blagdan Ruke sv. Vlaha 5. srpnja 1715.] otvorena službi Božjoj.“

I.V.

(Fotografije: Institut za povijest umjetnosti