Piše: Maro Zec
„ Freško, sinoć ubrano i nije prskano“
Kako sam u mojim prošlim pričama često spominjao baštinu, nastavit ću s uzrečicom „Što ti vrijedi i dobra baština, ako ti nema tko odnijet’ na placu za prodat’? “.
Kao što su se zadnjih godina poslodavci svih djelatnosti našli u problemima da im nema tko raditi, tako se Župljani unazad tridesetak godina nose s problemom da mlađe generacije ne vole ići na placu.
Treba razumjeti i mlade što ne vole ići na placu, jer došli su neki novi trendovi i načini života. A treba razumjet i žal starijih koji su svjesni da roba koja se prodaje na placi može postići puno veću cijenu nego da je prodaješ negdje na-ujedno.
Davno je meni još u srednjoj školi govorio jedan prijatelj iz Konavala: „Vi ste se Župljani izvicijali s placom i turizmom.“ Pa mi je objasnio da nismo neki veliki radnici. „Posadite dva rasadnika salate i špinata, to lijepo okitite, odnesete na placu i dobro naplatite, više solada uzmete od dva rasadnika, nego mi od kvintala grožđa ili prasaka, a koliko više treba radit oko loze i prasaka.“ A tako se prije govorilo i za turizam da su laki soldi od afitavanja, da se ne naljute ovi današnji bukeri.
Kolika je važnost place-tržnice u životu svih stanovnika ne samo Župljana, govori nam i ova kriza. Nakon karantene prvo se počelo razmišljati kako će se otvoriti place-tržnice.
I ja imam nešto malo iskustva s placom na koju sam išao dva ljeta kad sam bio u 7. i 8. razredu osnovne škole. Žene koje bi me vodile sa sobom na placu bile su : tete Katica Bjelovka, tete Mare Ilina i tete Anka Banova, koja je jedina živa i koja će nam više ispričati o Župkama i placi.
Anka Savinović-Ban rođena Zec 13.08.1932.g. od oca Nikole i majke Stane rođene Marojica. Rodila se u Zakuli gdje i živi cijeli život, a 16.11.1958.g. udaje se za Ivana Savinovića (brata moje babe Pere) i imaju dvoje djece Lucu i Ivana-Braca, 6 unučadi i 8 praunučadi.
Osnovnu školu od 4 razreda je završila u Mandaljeni u kući Grbića. Sjeća se kako se preko odmora nisu smjeli družit ženske i muški. Ženske su išle u donju bandu ispod kuće, a muški s gornje strane kuće gdje su bile parkirane karetine.
Sjetila se i Nina Bengurića koji je bio s vragom pa bi uvijek došao među ženske, a isto tako je rekla kako je u školi bio loš đak i ništa ne bi znao. Nakon završene četiri godine osnovne škole, prešla je u Josipovac u „strukovnu školu“ gdje je učila za krojačicu, ali kad su došli partizani ukinuli su tu školu.
Dolaskom partizana u Župu organiziraju se SEREZE, Zadruge, koje oduzimaju zemlju seljacima i gdje svi moraju raditi besplatno, a za to dobivaju nekakve potvrde koje su zvali „TRUDODAN“. Robu koju je proizvodila zadruga po nalogu Župskih partizana prvo se vozila u hotele Excelsior, Argentina i Dubravka, a višak robe se prodavao u butizi zadruge koja se nalazila na ulazu u Puišku placu.
Kad sam je pitao je li ima još netko da je živ od njezine generacije pokušala se sjetit s tim da je naglasila da se iz Postranja slabo koga sjeća. Pa je nabrojila : Marija Đinova Butrica, njezin brat Antun, Nine rođ. Kolić, Marica Sambrailo-Kojaković, Marija rođ. Mišić, Made Kristović i Made Jakobušić.
Tete Anka na placu počinje ići već s 13 godina. Išla bi na kobili koju bi vezala u Taboru. Kao dijete se sjeća da se najbolje prodavala lijepa roba, pa mi je i objasnila kakva je to roba. Kad se ubere žučenica sa žilama i lijepo opere da se zabijeli da je to bilo najlakše prodat, kao i salatu koju bi na docu vezali žukom i tako ostavili petnaestak dana da raste i ostane bijela.
Pričala mi je kako se jedan dan vraćala s place ona na kobili, a Lucija Bendišica na mazgi. I kad su došle više Banja malo prije Excelsiora, naišao je Jelavić s autobusom. Njezina se kobila prepala, puknuo joj je oprug na samaru i pala je s kobile. Prvo što je pitala kad se digla je – je li joj se prosuo cukar, jer taj dan je od cijele prodaje uspjela zaradit za 2 kilograma cukara. Nije mogla ni zamisliti što bi joj doma rekli da nije donijela cukar. Sjećajući se ovoga događaja čak je i zaplakala nakon toliko godina, a u nastavku se i nasmijala pa mi govori napiši i ovo. Kad je Luciju pitala je li mi se proso cukar, ona joj govori „*ebi se se uz onu stvar, što pitaš za cukar dobro si ostala živa.“
Sjetila se i poslije kad bi ih vozio na placu s autom od zadruge, čača od pok. Frana Knega-Cara kako bi se uvijek natjecale s Blažom i Rusom tko će sjedat u kabini jer je tu manje treslo.
Nekad bi znala u grad nositi po 40 litara mlijeka kojeg bi prodavala po sv. Mariji, a poslije kad se naselila G.Čibača to bi mlijeko tamo prodala pa joj nije bilo potrebe nosit u grad.
Župsku nošnju je nosila sve dok se nije udala, bila je članica udruge „Društvo đevojaka“ i imali su svoj barjak u Mandaljeni.
U crkvenom zboru je pjevala od svoje devete godine pa sve dok se nije udala, jer u to vrijeme je bio običaj da udate žene ne pjevaju. Kako nije bilo dovoljno djevojaka za pjevanje, jednoga dana dun Pero i časna Amabilis su zamolili muža Ivana da je pusti da opet pjeva. Od tada je pjevala sve do 84.godine kad joj je umro muž Ivan, iz crnine se ne skida sve do 88.godine kad joj se ženio neput Nikola.
Kad sam je pitao koji joj je period života bio najteži, kaže da se sjeća i drugog svjetskog rata. Imali su sreću da nisu bili gladni jer u selu su partizani imali neki položaj na Mitarovoj gomili i da su im uvijek davali hrane. Kad bi se pucalo čača bi rastvorio kuću i njih djecu poslao u jedan kantun kuće gdje je bilo kao „tvrdo“, a da bi on sto na taraci i gledao.
Kaže da joj je najteže bilo u Domovinskom ratu kad su za sv. Luku pošli iz Župe u Grad. S najlonom slika Dubrovnika i u njemu malo zlata i nešto solada. Nije je bilo strah, koliko je bila tužna i uplakana.
Znajući da je mama tete Anke bila sestra od narodnog heroja Marka Marojice nisam izdržao a da je na kraju ne pitam zašto su ga ubili. Nije joj bilo mrsko što sam je to pitao, imala je želju da napišem i tko su bili ti ljudi. Naravno da sam joj rekao da to ne dolazi u obzir, ali da bi razlog možda bio razumljiv. Tako govori kako je njezin dundo Marko bio pošteni hrvatski Partizan i da su mu u 3. mjesecu ’43. godine zapovjedili da zapali talijansko skladište municije koje se nalazilo na Gorici u Grbićevoj kući. Kako je Grbić bio vjenčani kum njegovoj ženi, a i na osiguranju skladišta je bilo i Župljana koji bi prilikom detonacije vjerojatno izginuli, on je tu zapovijed odbio.
Nakon par dana on se razbolio od gripe i zalegao u krevet. Uvečer su došli i kucaju mu na vrata, žena je otvorila i kaže da je bolestan da se ne može dići. Oni govore neka siđe da ga imaju samo nešto pitati. Kad je došao, uzeli su ga pod ruku i odveli na izvor Vrelo gdje je voda jako šumila da se ne može čuti zapomaganje i tamo ga ubili. Njezin čača Nikola je sutra dan išao tamo ga vidjeti i kaže da su ga uboli sedam puta nožem koliko je njih i bilo, tako da jedan drugoga ne izdaju.
Nakon što nam je tete Anka ispričala svoja životna iskustva i običaje s place, sad ću se i ja malo osvrnuti na svoje doživljaje s place.
Moje prvo iskustvo je bilo pri kraju 7. razreda, rodile smokve Petrovače, sve se grane objesile. Baba mi govori: „’Ajde lijepo oberi smokve i pođi s košicom u Srebreno i stani negdje u hlad i prodaj strancima.“ Svidjela se meni ta ideja, a u to vrijeme ’83. ili ’84.g. se otvorila mala placa u Kuparima, iza sadašnje Župke. Nabrao ja pun košić smokava, lijepo ih složio – red smokava, red lista. Bit će bilo i 20 kg i odveli mene na placu. Da će me ostavit oko 8 i doći po mene pred podne. Bila je neka tete do mene na banku, ne sjećam se imena, kojoj su rekli da me pripazi.
Brzo me je pogledala početnička sreća. Naišla je iz vojnoga Kupara neka velika grupa Beograđana kojima su se svidjele smokve ili možda iz sažaljenja prema „detetu“, stali oni u red. Netko kilo, netko dva i u deset minuta prod’o ja sve smokve. Kilo sam cijenio 20 dinara ljubičasti brod, to je ko’ sad 20 kn. Lijepi su to soldi bili.
Pogustalo to mene i odma’ sam doma pitao kad ću opet. Obećali mi kad završi škola i prispiju višnje i šljive da ću ići s tete Katicom u Grad na placu.
Prije nego nastavim s mojim doživljajima s place moram se malo osvrnuti na nedavno vrijeme izolacije. Sjetite se prvih dana karantene kad su nam rekli da stojimo doma i nigdje ne izlazimo. U par dana je nastala takva pomama oko domaćih proizvoda, kao da nema sutra. To je bilo jako smiješno, za ne povjerovati. Imam osjećaj da su se ljudi koji nisu zadnjih dvadeset godina pojeli nešto domaće i freško, odjednom zaželjeli domaćega špinata (ja ga zadnji put vidio u špinat raketi od Popaja).
U jednom danu su se upalile društvene mreže kako se može doći do ljudi i njihovih domaćih proizvoda. Analiziralo se kako do Župe, kako do Konavala. Neki su donosili na kućnu adresu. Ne pita se više ni za cijenu, tako da su i sami proizvođači bili iznenađeni tolikom potražnjom. Jedan im je čak bio i objavio: „Što me sad svi zovete, eto vam vaših trgovačkih centara pa njih zovite.“
Kako sam već bio napisao meni je to bilo jako smiješno, jer iskreno ne razumijem one ljude kad kažu „sad bi do gu*ice“ za komad slatka“, pogotovo u izvanrednim situacijama.
Pričao mi jednom ženin đedo Pero-Konavljanin, bio je vrlo mudar i pametan starac, za nekoga čovjeka kako je dobar, ali(!) da je „bokunaš“. Kad sam ga pitao što to znači bokunaš objasnio mi je ovako. Čovjek je lovac, dođe doma, pusti kučka i uzme pušku, pođe u lov i izdangubi cijelo jutro da ubije goluba. Dođe doma, veže kučka, operuša goluba, upali vatru, spravi goluba, pojede goluba i sve to da bi mog’o popit čašu vina. „Eto, vidiš, proš’o mu cijeli dan, a koliko je mog’o posla učinit.“. Zato ga je opisao da je dobar „ali“.
Još jedna od đeda pa ćemo se vratit na placu. Bio neki objed i sjedao ja do njega. Došla juha i ja uzmem solaricu i solim. On mi govori: „Maro, reć ću ti nešto, ali nemoj se naljutit. Gledam te kako soliš juhu, a nisi je još ni prov’o.“ U pravu je bio, a što mi je htio reći s time, ne znam, ali nešto jest čim mi je naglasio da se ne ljutim.
Moj prvi odlazak u Grad na placu pamtim kao neugodno iskustvo. Nije mi bio problem ujutro se rano dići prije zore, jer na to sam naviko kad bi išao hvatat ‘tiće. Problem nastaje dolaskom na placu. Puno ljudi, gužva, svatko se bori za bolju poziciju banka, a one žene što su se maloprije na Pločama lijepo pričale sad su k’o da se nikad nisu vidjele. Kako sam po prirodi sramežljiv, a mlad i neiskusan, sve to promatram u čudu i nevjerici.
Zatim slijedi vađenje robe iz gajba i sepeta i slaganje na banak, dobar izlog robu prodaje, a dobar trgovac još bolje (dobra ambalaža najbolja kamuflaža). Nisam ja imao neke velike pripreme, izvadi košić s višnjama i okreni ga prema kupcima i Bože pomozi!
U to vrijeme nije bilo puno višanja na placi tako da bi ja svoje dosta brzo prodao, pa bi mi ostalo puno vremena za promatranje. Tako se sjećam kako bi Župke šarmirale kupce s onim pričama, mlado je, freško je, sinoć ubrano, nije prskano, k’o za tebe ako kupiš ovo dat ću ti gratis ono, a znate i sami kako to ide ako ste ikad bili na placi s ove ili s one strane banka.
Najsmiješnije bi mi bilo kad se pojave one gospođe što vole malo više pažnje, one vole da se njihova roba čuva ispod banka samo za njih i njima nije problem što je cijena takve robe i duplo skuplja. Kako je ljeto, one obično dođu s klobukom, primaknu se banku i nešto šapnu Župki, onda ona u strahu pogleda malo okolo i reče kako ne, sad ću ja tebi dat što sam za tebe donijela, sagne se ispod banka i da joj tu robu koja je ko-fol bolja i skuplja od one na banku, a ja znam da je ista.
Na placi se već kao dijete susrećete i s bahatosti ljudi. Jako mi je smetalo kad bi mi s visoka rekli: „Mali, može li upola cijene ili ti neću kupit.“ Ili kad ti pojede dvije šake višanja pa reče da neće kupit jer su ljute. A da kakve će biti višnje nego ljute, pa nisu kriješve. Ili kad sve ispipaju, isprevrću i okrenu se, a ne kažu ni „adio“. Kao promatrač vidiš kako i prodavačice otimaju mušterije jedna drugoj, vuču ih za rukav, nude više i bolje za manju cijenu. Često padnu i grube riječi, ali to sam shvatio kao legalnu borbu za mušteriju.
Često mi padne na pamet pok. Tonći Filičić kad bi mi pričao kako je prije rata u Zagrebu na placi prodavao cvijeće skupa s Todorićem, „a vidiš sad njega – ima pola Hrvatske.“.
Kako sam bio veliki ljubitelj životinja i golubova, odlazak na placu bi iskoristio i za uhvatit goluba kojeg bi nosio doma u Župu. To bi radio tako da bih ga namamio kruhom ispod banka. Kad dođe poklopio bih ga gajbom od pomadora i ubacio u košić. Sve bih to napravio da nitko ne bi ni vidio što radim.
To su bile godine kad se osim ljubavi prema životinjama počela javljat i ljubav prema curama. Još jedan razlog zbog kojeg sam poslije volio ići na placu. Bila jedna mala crnka koja bi svaki put prošla s mamom preko place. Nisu one nikad ništa u mene kupile, ali ja sam umislio da su nam se jednom sreli pogledi i to je bio dovoljan razlog da ja jedva čekam kad ću opet u grad.
Kad sam već spomenuo cure i golubove napomenut ću da se golubove smatra kao romantične životinje. Sjedim neki dan na trgu oružja i starim kruhom hranim golubove i skupilo se oko mene njih bit’ će pedesetak. Svi su plavi osim jednoga koji je bijeli. Kako se malo razumijem u golubove, vidim da je ovaj bijeli muški. Proljeće je i njemu, pa ga promatram kako se udvara svim redom golubicama, ali bez uspjeha. Naravno da razmišljam je li njemu prednost što je bijel i lijep, što nije kao drugi ili mu je to samo mana u očima golubica. Da čovjeku rečeš ‘ajde izaberi jednoga goluba od svih ovih, svi bi rekli ja ću onoga bijeloga.
Nakon što je završilo i ljeto 8. razreda, na jesen u srednjoj školi sretnem ja opet onu lijepu malu. Kako sam prvi put kad sam je vidio umislio da su nam se pogledi sreli, tako se ovaj put stvarno to i dogodilo. Pogledi su nam se sreli, a ja umislio kako ona svojoj prijateljici govori: „Vidiš onoga tamo, on ti je iz Župe i prodaje ti u Gradu na placi.“ U tim godinama to mi je bio dovoljan razlog da moja karijera što se tiče place završi.
Sad se vratimo na početak priče kad sam napisao da razumijem mlade zašto ne vole ići na placu.
Nakon završetka prvog razreda srednje škole moj odabir je bio da ljeto radim s Matom Mljekarićem u kafiću Studenac-Mlini, a da višnje i pipune prodajem na-ujedno po manjoj cijeni, jer ljepše je i zanimljivije radit u kafiću. Objasnio meni Mato da mi je daleko za čekat jesen da opet sretnem crnku.
Zaključio bih ovu priču s mišlju da nikad nije bilo lako ići na placu. Svako vrijeme ima svoje prednosti i mane. Neki misle da je budućnost u virtualnoj placi preko fejsbuka, samo ako bude im’o tko kopati i proizvoditi.
Do sljedeće priče,
Pozdrav !
Maro
