Piše: Maro Zec
„Bolje lovit’ zmije, nego igrat’ igrice“
U jednoj od prošlih priča pisao sam o djetinjstvu djece na Rijeci, a iza objave priče dosta mi je ljudi reklo kako su i oni imali isto ili slično djetinjstvo.
Da bi ova priča dobila na zanimljivosti, pisat ću o jednom vrlo čudnom načinu zabave nas djece s Rijeke (hvatanje zmija). Ne znam koliko vam je poznato selo Rijeka pa ću ga ukratko opisati: radi se o malom selu nekih desetak kuća i isto toliko djece moje generacije : Ivo, Vlaho, Stanko, Damir, Teo, Miho, pok. Đano i Maro. Imali smo samostan od fratara, časne sestre u Josipovcu, Veliki most, boćarsko igralište i nekoliko ledina gdje bi igrali nogomet.
Ljudi su se u selu pretežno bavili poljoprivredom. Hranilo se nešto malo i živina, netko kravu, netko kozu, mlađa čeljad su već počela radit u turizmu i to bi bilo to. Selo je okruženo dubovom šumom, čempresima, nekoliko maslina, voćaka i dosta drače i lovorika. Kroz sve to proteže se puno potoka, međa, gomila, nekoliko lokava i pučeva, a na kraju nas čuva rijeka Tarantela.
Tko se iti malo razumije u takav opis krajolika prva mu je asocijacija da je to idealno stanište za dalmatinske zmije. I kada svemu tome dodamo kamenolom na Dubcu koji je svojim detonacijama potjerao sve zmije iz strane prema Rijeci dobijemo jednu živu sliku.
Kako djeca kao i odrasli više vole ono što im je zabranjeno, tako smo i mi razvili jedan čudan hobi ili zabavu. To je „lovljenje zmija“ u biti više smo ih ubijali nego lovili. Svjestan sam da to sad nije prihvatljiv termin, ali se nadam da ćete mi oprostit jer to je bilo prije 40 godina.
Sada je to nezamislivo u najmanju ruku i neobjašnjivo, možda s ovim godinama i s ovom pameti ni ja to ne mogu zamisliti. Ne znam bi li imao i objašnjenje da me netko mladi pita „što mi je to trebalo ?“.
Pokušat ću se opravdati i usporediti s ponašanjem današnje omladine. Pa tako ni ja nemam objašnjenje za ponašanje današnje djece-omladine. Meni je neshvatljivo da po cijele dane gledaju u mobitele. Kad ga pitaš što je rekao premijer – nema pojma ( ne zanima ga politika), kako je igrala Barcelona – ne zna ni to ( ne zanima ga sport), je li čuo onu novu pjesmu – nije ni to, pa ga pitaš kakvo će biti vrijeme sutra – ne zna ni to. Pa se misliš u što je gledao cijeli dan i ništa nije zapamtio, a zauzeo pametan stav.
Da se vratimo na početak priče i da vam objasnim kako se razvila ta „čudna zabava hvatanje zmija“, (ovo nije bajka za djecu ovo je živa istina).
Kako sam već rekao selo Rijeka se nalazilo u prirodnom ambijentu koje je bilo idealno za život zmija: put makadam, međe, kamenja, gomile, trava, drača i voda.
Možda se neko i ne slaže sa mnom da je Rijeka selo jer je blizu Grada, nedaleko od mora, Srebrenog, Mlina i Kupara, ali ja ću uvijek za sebe reći da sam sa sela i da me je selo odgojilo. Nismo mi nikad išli na pašu, bili pastiri, čuvali ovce i muzli krave, ali u baštinu smo redovito išli ili su nas vodili već s par godina,.
Kao djeca od 3-4 godine smo dolazili u susrete sa zmijama, jer zmija je bilo svugdje oko kuće i po putu. Mislim da je bilo nemoguće u šestom i sedmom mjesecu poći pješke do Žitkovića, a da ne vidiš koju zmiju.
Određeni strah je postojao i kod starijih jer vazda su nam govorili da se pazimo zmija. Kad ti lopta pobjegne u draču ili potok tamo ćete skoro uvijek dočekat zmija ili glavor, koji će pobjeći od tebe. Kad ideš u kriješve, smokve, kupine ili kroz travu u baštinu normalno je da naletiš na zmiju.
Posebno mjesto kontakata sa zmijama je bilo kad bi išli u kuke i šparoge. To je bila najdraža djelatnost djece s Rijeke. Svi pamtimo kad bi za proljetne praznike brali kuke i šparoge, a babe bi nam ih nosile na placu prodati. Od tih solada bi obavezno kupili nove teniske i zajedničku kožnu loptu „fucu“ koja bi se probila prvim ispucavanjem u draču. I sad k’o da vidim tužna i bespomoćna dječja lica okupljena oko lopte koja je na posljednjem izdisaju i pušta dušu u nebo.
Sav taj strah i nametnuta opreznost razvio je kod nas djece osjećaj da smo znali raspoznati koje su otrovne, a koje nisu. Mogu ja sad „zaguglat“ i pisati vama stručne izraze o zmijama, vrstama i podvrstama, ali zanimljivije je da vam napišem kako smo ih mi zvali i dijelili.
Mi smo sve otrovnice zvali crnokruk ako je sivi, kad bi bio crvenkasti rekli bi da je to poljski crnokruk, ako bi imao krunicu na glavi rekli bi da je stariji od sto godina. Ove po rječini i oko pučeva zvali smo vodarice ili bjelouške, one sive deblje pepeljušina, male kafene sušak-slijepić, blavora-glavor, a kravosas bi rekli konjušina ili kraušac.
Kad bi negdje blizu kuće ili puta vidjeli crnokruka obavezno bi zvali nekoga starijega iz sela koji bi došao s lovačkom puškom i opalio u njega. Navodno bi ga to raznijelo ili bi se on sakrio u kamenja, ne znam, uglavnom više ga ne bi vidjeli i svi bi bili sretni kako je posao obavljen.
A sad ću vam napisat nekoliko mojih doživljaja i bliskih susreta sa zmijama, na način da ću napisat kako se to dogodilo i gdje.
Počet ću s jednim događajem kad sam bio jako mali, možda 5 godina. Pok. đed Marin je donio iz baštine pred kuću na ramenima pritke od pomadora. Kad ih je bacio na pod iz njih je izašao crnokruk, kako se đed prepao i nije snašao da ga ubije, crnokruk se zavukao u jednu gomilu kamenja koja je bila ispred kuće na ledini.
Nastao je problem jer to je odmah kod kuće, tu se djeca igraju i može biti jako opasno. Kako je bilo prije 40 godina ne mogu se sjetiti tko je bio poglavar sela, ali se sjećam da je izdata uzbuna. Naoružani seljani vilama, motikama i motkama kao u seljačkoj buni okupili se oko gomile, kao oko logorske vatre.
Akcija započinje tako da sa gomile dižu jedan po jedan kamen i prebacuju ga na drugu gomilu, sve to pod pratnjom naoružanih seljana. Kako obično i bude našli su ga ispod posljednjeg kamena – platio je glavom. Poslije ga je neko s vilama donio na put. Tad se primjenjuje ona uzrečica o zmijama da si miran tek kad joj glavu stučeš. Prilikom tog obreda dogodilo se nešto čudno. Iz nje su izašle dvije mlade zmije dužine desetak cm koje su odmah pokušale pobjeći u travu i plazile su jezikom kao da su već spremne za ugristi. Sad znam da je sve to prirodno, a od nas bilo okrutno, ali to je bilo selo i tako se živjelo i razmišljalo, a nije bilo interneta da se provjeri.
Prvi bliži kontakti sa zmijama započinjali su već s 5-6.g. , kad bi na proljeće iz Rame došli kosači kositi travu mi bi išli za njima i nailazili na zmije koje ne bi uspjele pobjeći kosi. Nabijali ih na štape i igrali se s njima. To je bilo i vrijeme kad je trebalo dokazat i svoju muškost uhvatiti glavora u ruke. Najlakše je to bilo kad se on zavuče ispod nečega do pola i ne vidi te. Ti ga uhvatiš za rep i nosiš on se ne može okrenut da te ugrize za ruku nego visi prema doli i čeka da ga pustiš.
Za glavora se uvijek govorilo da je dobar i koristan jer jede zmije. Ne želim prkositi nauci, ali iz iskustva znam da bih bezbroj puta u maloj blizini vidio i zmiju i glavora. Isto tako mogu reći da nikada nisam naišao da glavor jede zmiju, a obrnuto jesam. Godine ’93. Vlaho, Štefi i ja bili smo u vojsci u brdu poviše Župe kad smo naišli na prizor kako je velika siva zmija koju smo mi zvali pepeljušina progutala velikog glavora do pola. Kako nije završila zalogaj do kraja nije mogla bježati. Ubili smo je, ali glavoru nije bilo spasa.
Vratit ću se sad opet u selo i na Žuinjak – to je mala rječica što prolazi kroz selo. Na jednom mjestu je mali mostić za put u Žitkoviće, okolo mostića ima kamenih međa i gomila, a blizu je i jedna lokva. Na tome mjestu sam vidio najviše zmija ikad na jednom području. Jedno ljeto sam tu ulovio najmanje 6 otrovnica i tko zna koliko vodarica što su dolazile na lokvu. U jednom danu sam ulovio tri velika i jednog malog crnokruka.
U blizini mostića, crnokrug je ugrizao za nogu našega prijatelja Aliju Dedovića kad je išao u Čibaču na nogometni trening. Poslije nam je pričao da su to bili strašni bolovi da je mislio da će mu noga otpasti. Kad je primio serum trebalo mu je dva dana da se oporavi.
Dvije godine poslije i mene je ugrizla zmija za ruku, na sreću nije bila otrovnica. Dogodilo se to kad sam u baštini kod puča išao ubrati rine metlice. Ona se nalazila u travi kad sam ja došao rukom u travu da uberem metlicu, ona me je ugrizla za dlan ruke. Osjetio sam oštru bol i vidjele su se dvije crvene rupice na ruci jedna manja i viša gdje je i koža bila zaguljena.
Odmah sam trčao doma da me vode u bolnicu, iako sam pretpostavio da nije otrovnica, ali isto me bilo strah. Sjećam se kad sam tati rekao da me je upekla zmija, on se pomamio na mene što sam je hvatao rukama i opalio mi šamar. Kada sam došao na hitnu govorim doktoru kako me je ugrizla zmija, ali da mislim da nije otrovnica. On kaže: „A zašto si tako crven u licu?“. Ja mu govorim: „Nije to od zmije nego od šamara!“. Svakako mi je dao nekakvu injekciju i morao sam ležati tamo par sati da vidimo hoće li mi ruka otjecat.
Razlog zašto je čaća bio ljut na mene, je što smo tu godinu Damir i Ja lovili zmije po rječini. Kad bi na proljeće presušila rijeka ostale bi lokve u kojima bi bilo puno punoglavaca. Zmije iz trave dolazile bi jesti punoglavce tako da bi na jednoj lokvi znalo bit po desetak zmija. Mi bi dotrčali i prije nego se razbježe, lovili ih ostima i štapovima i ubacivali u plastičnu broku, bilo je dana kad bi ih ulovili i po dvadeset.
Što nam je bilo u glavama ne znam ni ja, radilo smo i luđe stvari od toga. Jednu večer smo slušali ćuka kako pjeva u zvoniku u Mandaljeni i odlučili se sutra po danu popeti i vidjeti ima li mlade i gnijezdo. Kad smo došli bilo nas je strah da nas dun Pero ne vidi pa smo smislili taktiku. Čekali smo da dođe podne da on sjedne u svoju bijelu peglicu i pođe u dumana na most objedovat. Uspjeli smo se popet preko nekih skala i konopa u vrh zvonika, to je bilo jako opasno, nismo našli ni gnijezdo ni ćuka, pogled je bio odličan, ali veliki problem je bio kako se spustit doli. Nekako smo preživjeli i to.
Sve ovo se događalo kad sam bio dijete do 15. godine. Dolaskom rata negdje u ljeto ’94.g. bili smo na položaju u brdu poviše Osojnika, a tamo je isto bilo dosta zmija otrovnica. U nama se probudila strast za stari hobi, tako da bi preko podne krenuli makadamom u lov na zmije, Štefi je išao jednim krajem puta, a ja drugim i gledali bi po međama je li se sunčaju crnokruci i tako ih lovili.
Jedan put smo na jednoj ledini vidjeli jednu veliku zmijurinu, a nije bila kraušac. Pošli smo za njom, a ona je pobjegla iza nekih stijena. Kad smo se približili stijenama ona se podigla iza kamena kao kobra nekih pola metra i gledala u nas. Imala je neku veliku široku glavu kao sova, tako je upadljivo gledala s velikim očima da smo odustali od približavanja i nikad nismo saznali koja je to vrsta bila.
Ja sam imao i blizak susret s krauščcem u Trapitu. Jedan dan smo se vraćali s mora i taman kad smo montali na sami vrh Trapita primijetili smo da se nešto čudno događa jer sve ptičice po stablima su se pomamile i davale uzbunu da je neka opasnost u blizini.
Kad sam malo bolje pogledao na puteljku ispred mene vidio sam najveću zmiju u životu, bila je duža od dva metra i debljine ruke iza pesti. Kako bi uvijek nosio tojagu, pošao sam prema njoj da je udarim, ona se prepala mene, a ja nje. Uspio sam je par puta lupnut po tijelu, a ona je bila toliko debela i jaka da sam imao osjećaj koda je nisam ni dirnuo, na kraju mi je pobjegla i zavukla se u talijanski bunker.
Kraušac je najveća dalmatinska zmija, nije otrovnica i nije opasna. Jednom davno sam pročitao legendu kako je sv. Ilar u Mlinima ubio toliko velikog kraušca da su mislili da je zmaj i da od toga potječe ona legenda o zmaju i sv. Ilaru.
Ima i jedna lijepa istinita priča iz Konavala o Baldu Radoviću Balunče koji je liječio ljude od ugriza zmija i koji je znao pričati sa zmijama. Ta se priča često spominjala i pisalo se o njoj, tako da mi je želja bila napisat nešto slično, a isto tako istinito – možda vam bude i zanimljivo.
Mogao bih sad ja pisati još dosta doživljaja i susreta sa zmijama, ali pomalo mi se tupi lapis i nestaje mi karte, pa ću još samo za kraj napisati:
Sigurno se svatko barem jednom u životu našao u onoj pjesmi „zmija me za srce ugrizla“.
Do sljedeće priče,
Pozdrav!
Maro



