Piše : Maro Zec
Više je razloga zašto sam se odlučio za naslov „život u Župi prije turizma“.
Brzo će peti mjesec, a turista nema, a još je veći problem što se ne zna ni kad će ih biti. Sve nas podsjeća na onaj refren „ Tko bi bio reko lani da će nam biti prazni apartmani“. Uz malo šale, situacija je vrlo ozbiljna. Svi smo mi na neki način vezani ili povezani uz turizam, ne samo dubrovačko područje nego i cijela Hrvatska.
Uvijek ima onih što se neće složit s mojom teorijom, ali to je i njihovo pravo.
Kako je život u Župi prije turizma bio težak, opisat ću vam u nastavku priče. Neću se vratiti na one poslijeratne godine od ’91.g. do ’99.g. kad isto nije bilo turizma zbog rata, sve je bilo spaljeno i uništeno, a posla nije bilo.
Namjera mi je upoznati vas sa teškim životom Župljana početkom 20. st. Kad je na popisu stanovništva (1900.g.) u Župi živjelo 2.915 ljudi od kojih je, zamislite ovaj podatak, nepismeno bilo čak 74% stanovništva, u to vrijeme oni nisu ni znali što je turizam.
Vezano uz nepismenost, našao sam i jedan zanimljiv podatak, zahvaljujući turizmu i naseljavanju Župe već u školskoj godini 1990/91 osnovnu školu u Župi pohađalo 810 đaka, a na kraju ću napisat imena i prezimena svih 65 nastavnika i zaposlenika te godine. Kad pročitate vjerojatno će vas neka imena bar na trenutak vratit u djetinjstvo. Nadimke nastavnica/ka neću pisati, a sigurno je svaka generacija imala svoga favorita za najdražeg.
Još jedan od razloga za ovakav naslov jest činjenica da je zadnjih par godina dubrovački turizam doživio ekspanziju u svakom pogledu. Povećanjem posla u svim segmentima turizma došlo je i do povećanja potrebe za radnom snagom.
Radeći u ugostiteljstvu često dolazim u razgovore s tim ljudima (sezoncima) koji dolaze iz svih krajeva lijepe naše i okolice. Poražavajuća je činjenica, s kojom se teško mirim, što velika većina njih nas domaće stanovnike ( kad napišem domaće ne mislim samo na Župu, nego i Konavle, Primorje i Grad) doživljava kao da smo čudni ljudi, upitna morala i vrijednosti, lijeni i nesposobni. Uz objašnjenje, eto igrom slučaja imate to more i zidine. Turisti vam svakako dolaze, a vi im otimate novac. Namjerno sam napisao riječ otimate, jer upravo sam od dosta njih doživio takvo ponašanje u odnosu prema gostima. Na primjedbu da to nije lijepo odgovor je otprilike, ‘ko ga šiša neću ga više nikad vidjet.
Veliki dio njih to objašnjava da je turizam jedan veliki kolač gdje ima za svakoga. Nekad kad sam raspoložen pokušam im objasnit da se taj „KOLAČ“ imidž Dubrovačkog turizma nije dogodio preko noći. Da su mnoge generacije na tome radile i brusile ga, a da nikad nisu ni okusili slast toga kolača.
U jednoj sam priči pisao o sudjelovanju Župljana u izgradnji zidina, a sada ću vam napisati jedan vrlo interesantan isječak iz novina „Prava Crvena Hrvatska“ koje su objavljene 25.listopada 1905.g.
Urednik opisuje kako su Župljani, u stalnom doticaju s dubrovačkim plemstvom, postali uglađeni „ko malo koji seljaci“ i da se „ malo koje mjesto može pohvaliti urednošću, čistoćom i poštenjem ko Župa“, ali da su ipak ostali vrlo konzervativni.
Mislim da i ovaj jedan „lijepi epitet“ govori o doprinosu Župljana u izgradnji imidža turizma našega kraja. Kako je to turizam vratio Župljanima opisao sam u priči „Orlando“.
ŽIVOT U ŽUPI NA POČETKU 20. STOLJEĆA 1900.G.
Na samom početku 20. stoljeća, godine 1900. na popisu stanovništva u Župi je živjelo 2915 osoba. Kako je tada Župa bila izrazito ruralno područje, velika većina žitelja bavila se poljoprivredom, a uz more i ribarstvom. Manji broj Župljana je bio zaposlen na drugim poslovima kao što su: javne službe, zanati, održavanje ceste, proizvodnja kupa u Kuparima, mljevenje žita u Mlinima, itd.
Poljoprivreda, kao glavna gospodarska djelatnost u to doba, omogućavala je skromne prihode, uglavnom od povrtlarstva i maslinarstva, vinogradarstva, a ponešto i mljekarstva. Pretežno se proizvodilo za vlastite potrebe, a tek ponešto za tržište (vino, rakija, žito, ulje, patate i sl.)
Za tržište se proizvodilo i nešto duhana, a prvih godina nešto više i buhača (osjenča), ali se proizvodnja buhača počela smanjivat 1909.g. kad se na tržištu pojavio jeftini japanski buhač (i ovo je primjer kako je poljoprivreda uvijek bila izložena nelojalnoj konkurenciji). Zaredalo je i nekoliko sušnih godina (1904., 1907., 1908.,) kad su urodi bili nedostatni i za osobne potrebe, a ne za tržište. Pojavile su se i razne biljne bolesti za koje seljaci nisu imali rješenja. Usitnjenost parcela kao i česte prirodne nepogode, prometna izoliranost činile su uvjete života u Župi nemogućim.
Sve te loše okolnosti mnoge je Župljane natjeralo na napuštanje rodnoga kraja i potragu za poslom u druga područja i zemlje.
To ekonomsko iseljavanje Župljana („trbuhom za kruhom“), neki suvremenici su smatrali da je župska konzervativnost prema napredovanju u poljoprivredi, dovela do događaja od kojih se „srce slama“ , da nema kuće u gornjoj bandi Župe iz koje nije neko iselio u svijet. Pa navode kako su druga sela u blizini drugih europskih gradova razvili povrtlarstvo i opskrbljuju gradove s čime su uvelike podigli standard življenja.
Ipak tadašnje Župljane djelomično opravdava činjenica da nisu imali prometnu povezanost s gradom, tovar je bio glavno, ponekad i jedino „prijevozno sredstvo“, a za povrće treba dosta vode i napajanje, koja tadašnja Župa nije mogla osigurati.
Dosta nesnalaženja pripisuje se i Župskom konzervatizmu, tako u jednom članku opisuju Župljanina „on i ako vidi koji moderni alat ili ako čuje o američkoj lozi i načinu sađenja voćaka, na sve to gleda s nepovjerenjem“.
Među njima nema izučenih poljodjelaca koji bi uredivši svoju zemlju bili primjer susjedima. Bilo je takvih pokušaja osnivanjem poljoprivrednog rasadnika u Čibači 1908.g.
Spomenuti konzervatizam Župljana uvelike se pripisuje dugogodišnjem kmetstvu, gdje su naučeni da netko drugi usmjerava njihov rad i u njihovo ime odlučuje što i kako raditi.
Uz poljoprivredu, kao glavnu gospodarsku granu, Župljani su uzgajali i znatan broj stoke, a ponešto i pčela. Prema popisu 1900. godine 545 župskih domaćinstava držalo je : 300 krava i volova, 1084 koze i ovce, 317 konja i tovara, što u prosjeku daje više od tri grla po obitelji, 293 ulišta pčela i 783 svinje.
Nepoljoprivredne djelatnosti u to su vrijeme bile ograničene na samo nekoliko manjih industrijskih i obrtničkih pogona (među kojima su mlinovi za žito i masline). Jedan manji industrijski žitni mlin radio je na elektrificirani industrijski pogon u vlasništvu I. Jelića.
Drugi industrijski pogon bio je u Kuparima, a bila je to „parna tvornica keramičkih proizvoda“, gdje se tada godišnje proizvodilo oko 1,3 milijuna raznih elemenata za gradnju. U tim industrijskim pogonima je radilo nekoliko desetaka Župljana, više sezonski nego stalno.
Ako se tome doda aktivnost nekolicine manjih obrtnika (mlinari, zanatlije) te određen broj ljudi angažiran u ribarstvu ( Plat, Soline, Mlini ) i javnim poslovima (cestari, čuvari, nadničari), dobiva se socijalno-ekonomska slika Župe s početka stoljeća, koja nije baš zavidna.
U nekoj drugoj priči ću opisat početke turizma u Župi koji počinje s prvim izletima u Župu, zatim češkim odmaralištima po Kuparima i Srebrenom. Sve od tog vremena pa do danas, turizam je izložen iskušenjima, ratovima i neimaštini, tako svjedočimo da svako vrijeme nosi svoje izazove i nova nadanja.
A kad mi dođeš ti i osmijeh vratiš mi ,sva patnja i bol će nestati (O.Dragojević)
Za kraj ove priče napisat ću imena učitelja predratne školske godine pa pogledajte sjećate li ih se.
Nastavno i ostalo osoblje Osnovne škole „ŽUPA DUBROVAČKA“ 90/91.G.
1.Željko Đapić – ravnatelj, 2. Ljiljana Kamberović – pedagog, 3. Jagoda Marović pedagog, 4. Mira Petrušić – defektolog, 5. Goldi Katić – psiholog, 6. Petar Bolotin – mat. fiz, 7. Suad Brković – nastavnik, 8. Marina Vojvodić – nastavnik, 9. Danka Lečić – nastavnik, 10. Ivanka Hrdlička – nastavnik, 11. Nataša Simatović – nastavnik 12. Zvijezdana Macura – nastavnik, 13. Nada Žuvela – nastavnik, 14. Gordana Gavrilica nastavnik, 15. Ankica Gojšina – nastavnik, 16. Tereza Ljubimir – nastavnik, 17. Snježana Goszl – nastavnik, 18. Mila Boroje – nastavnik, 19. Željko Granić – nastavnik, 20. Jesenka Dragić – nastavnik, 21. Stanka Krilanović – nastavnik, 22. Vedrana Radović – nastavnik, 23. Mirjana Previšić – nastavnik, 24. Vlaho Baničević – nastavnik, 25. Đive Bolotin – nastavnik, 26. Luce Knego – nastavnik, 27. Pero Žuvela – nastavnik, 28. Svetlana Todorović – nastavnik, 29. Neda Jarak – bio. Kem, 30. Anka Šutalo – bio. Kem, 31.Ružica Zorić -mat. fiz, 32. Marina Filipović – mat. fiz, 33. Marija Baničević – mat, 34. Stane Komnenić mat, 35. Katarina Anđelić – hrv, 36. Slavica Mihaljević – hrv, 37. Asija Počuča Kursar – hrv, 38. Dubravka Perkić – hrv, 39. Melika Branica – eng, 40. Jane Rašica – eng, 41 Fani Perun – eng, 42. Ermila Bešlić – eng, 43. Miroslav Družijanić – njem, 44. Božidar Družović -teh, 45. Sava Čupić – teh, 46. Ranko Čorović – t.nas, 47. Radoslav Šaraba – pov, 48. Ivan Kamber – zem, 49. Stjepan Anđelić – lik, 50. Ana Šutalo – glaz, 51. Teo Čipčić – glaz, 52. Zlatan Kanberović – tjel, 53. Marija Prlenda – pov. Zem, 54. Miran Miloslavić – r.račun, 55. Pero Savinović – k.majstor, 56. Snježana Paprika – tajnik, 57. Stijepo Miloslavić – k.majstor, 58. Janja Dobroslavić – čista, 59. Stojka Brač – čista, 60.Janje Puljić – čista, 61. Stana Miloslavić – čista, 62. Ane Sašilo – čista, 63. Jele Vukičević – čista, 64. Mare Kurajica – čista, 65. Mare Mihajlović – čista.
Kad sam pročitao sva ova imena, sa zadovoljstvom mogu zaključiti da ih se sjećam više od pola, ko’ da je jučer bilo.
Do sljedeće priče,
Pozdrav!
Maro
