ŽUPSKA PRIČA:
Punktovi kroz Župu u 18. st.
Pripremio: Maro Zec
„ Lako je u dobru, biti dobar “
Otkako je prije dva dana, nakon nepunih mjesec dana ukinut „punkt“ na Dubcu slušam komentare Župljana. Kao i u svakoj delikatnoj temi mišljenja su podijeljena – neki su zadovoljni, a neki baš i nisu.
I sam sam se našao što bi se reklo „ni amo ni tamo“, u Gradu živim , a u Župi radim. Tako da sam u nedjelju trebao odnijeti neku poštu u Župu, na način da me je prijatelj pričekao na Dubcu, a policajac dozvolio da pretrčim punkt na nekih par minuta i prenesem poštu.
Sam događaj mi je bio smiješan, u biti vrlo čudan, kako volim neke događaje usporedit sa prošlim vremenima. Poslije sam potražio kako su to rješavali Župljani kad bi se pojavila neka zarazna bolest.
Unaprijed bih se ogradio od komentara, pa ću reći kako u ovom slučaju nemam svoje mišljenje oko uklanjanja punktova. Kako vlasti propišu, ja se ponašam.
Po Dubrovački, Župljani su mi dragi, a ne bi se rada zamjerio ni Konavljanima ( šalim se).
Kako se to prije radilo:
Život u Župi bio je lijep, na čistom zraku, pogodan za zdravlje i dug život. Neki stanovnici Župe doživjeli su i duboku starost, tako je u nekim knjigama zapisano kako je djed Miha Matuškovića poživio više od sto godina.
Bolesti želuca, grla, oči i razne druge, kao i prijelome ruke i noge liječili su domaći priučeni liječnici. Kada bi slučajevi bili ozbiljniji išlo bi se u Grad u bolnicu.
Zapisano je kako je Frano Branđolica slomio ruku u stranju na Rijeci, pa su ga odveli u Čibaću u Mare Petrove Lubure da mu načine ruku.
Slabe higijenske prilike u to vrijeme uzrokovale su širenje raznih zaraznih bolesti. Osobito je kuga harala po Župi u isto vrijeme kad je harala i u Dubrovniku.
Kad je dubrovačka vlada odlučila da se oboljeli od kuge odjele od zdravih i da se uništava roba umrlih od kuge i od drugih zaraznih bolesti, ta je odredba važila i za Župu.
U Čelopecima je umrla jedna žena koja je bolovala od sušice, spaljena je sva njezina roba.
Tako je zapisano kako je g. 1867. u selu Petrači umrlo nekoliko osoba od kolere, isto je spaljena sva njihova roba i stvari. A za stanovnike Petrače uvedena je karantena. Sve potrebne namirnice su morali kupovati na jednom mjestu i plaćati isključivo kovanim novcem, kojeg su polagali u posudu punu vinskoga osta, da se novac dezinficira. Za to vrijeme je straža obilazila selo da se ne bi bolesni miješali sa zdravima iz drugih sela Župe.
Župi su postojale straže koje su čuvale da se kužne bolesti ne donesu i prošire po Župi. Još postoje kule stražarnice na Brgatu, u Čelopecima, u Benčini, te Pavijun poviše Oklada, a bila je takva jedna kula i u Postranju, koja je srušena 1731.g.
Sanitarni službenici s odobrenjem Senata traže da kaznačine Petrača i Grbavac vrše stražu na turskoj granici, jer se tamo pojavila bolest, a za to vrijeme da se oslobode straža na obali.
U to vrijeme su svi seljaci iz Župe bili dužni držati stražu na obali.
Straže su bile na Trgovištu, na Žalu, u Platu kod Gospe i na Kamenu kraj mora. Bila je straža i poviše Zavrelja, gdje su 1784.g. sagradili i stražarnicu, da se stražar može sakrit od vjetra i kiše. Za tu stražu su bili zaduženi stanovnici Zavrelja i Solina.
Nisu svi rado držali te straže. Tako su moji Čelopečani išli u Grad pred Malo viječe tužiti Čibaćane zašto su oni oslobođeni straže na obali u Srebrenom.
U Malom vijeću su našli gospara Điva Prokulića koji im je rekao: „Pojte ljudi s bogom i činite stražu na Srebrenom i drugu na Brgatu, jer Čibačani čine stražu na Dvoru oko kneza i drugu na Dubcu na punktu“.
Godine 1728. knez Vladislav Sorkočević je poslao svog djetića Ivana Matkova da pregleda straže. Ivan ga je obavijestio da na sv. Petru nije našao nikoga na straži. Tu su stražu trebali držati Petračani, zato knez pozove kaznaca od Petrače Lovra Ivanova na „zapovjednu“ odgovornost, pravdo se Lovro da ga nitko nije obavijestio jer je bio dužan prenosit vino gosparu Franju Gradiću. Knez mu to opravdanje nije uvažio nego ga je kaznio s 15 dana tamnice i da plati 1 dukat.
Za ovu sam priču izdvojio nekoliko primjera iz kojih su vidljive usporedbe s današnjim vremenom. Činjenica je ta, da skoro svako vrijeme nosi svoje: Alenke, Vilije i Davore.
Mi smo primorani da im vjerujemo i da ih slušamo.
„ Zdrav bolesnu ne vjeruje “.
Do sljedeće priče,
Pozdrav!
Maro
(Za pisanje ovoga članka koristio sam se podacima iz „Zbornika Župe“).
