Piše: Maro Zec
Iako smo se zadnjih dvadesetak dana svi neplanirano našli u izolaciji, karanteni ili kako neki govore prisilnom odmoru usprkos svim preporukama stožera da ostanemo doma mnogi od nas nisu disciplinirani pa slobodno vrijeme provode u šetnji. Tako mi se zadnje dane javljaju prijatelji iz Župe sa raznih, u normalno vrijeme čudnih lokacija: Vlaho s Malaštice, Neko s Trapita, Pepe poviše Brašine, Nikša poviše Plata, Igor s Goričine.
Nisam ni ja da stojim doma pa tako često pođem starim putem poviše Orsule prema vidikovcu. Šetajući razmišljam kako je nekad davno to bio put iz Župe prema Gradu, a najčešće prijevozno sredstvo u to doba je bio Tovar (muški se tovar zove tovar, ženska čuše ili tovarica. Mlado je pule, žensko mlado pulica. Sasvim mladi tovar je pulin, ženska pulinica).
Nije put bio samo prema Gradu, nego sva mjesta u Župi kao i brda oko Župe bila su povezana francuskim putevima, koje sam ja za ovu priču nazvao „putevi tovara“. Za te puteve se govorilo da na najužem dijelu moraju biti široki da tovar sa samarom može proći. Znam da takav put prolazi kroz Trapit, Rudinu, Preslo, Barbaru te da ih je kroz Postranje na više mjesta i sjećam se da se govorilo da se na Malaštici na tri mjesta može proći s tovarom iza vrha.
Od svih tih prijelaza preko vrha meni se u pamćenje urezao jedan. Bilo je to davne 1985.g. kad sam išao 7. razred OŠ. Organizirala škola izlet u Zagradinje pod nazivom „Putevima NOB.a“. Sjećam se da je polazište bilo rano ujutro u Vrelu na spomeniku Marka Marojice. Da su nas roditelji tamo doveli s ruksacima i svom potrebnom izletničkom opremom i predali učiteljima. Kada su nas učitelji pregledali i popisali bili smo spremni za pokret.
Išli su samo stariji učenici osnovne škole, u biti samo 7. i 8. razredi, u to vrijeme je Župa bila već poprilično naseljena i moja generacija je imala tri razreda A, B i C. Tako da nas je taj dan na izlet krenulo preko stotinu djece i učitelja.
Vodili su nas iz Vrela kosim putem poviše Mlina prema Kosturu, zatim poviše Solina sve do više Plata gdje smo se kroz neku uvalu počeli penjat prema vrhu i za kratko vrijeme prešli granicu. Vođa puta je bio neki čovjek iz Zagradinja koji nas je i čekao u Vrelu i objasnio muškim učiteljima da idu odmah iza njega i štapom mlate po travi da zmije pobjegnu. Bilo je proljeće, možda čak i praznik za prvi Svibnja. U svakom slučaju bila je pjesma i dječje veselje.
Odmah iza vrha nakon petnaestak minuta hoda naišli smo na jednu veliku ledinu veličine kao tri nogometna igrališta. Tu nam je bila prva pauza. Rečeno nam je da izvadimo sendviče i sokove na slamku i da marendamo. Nakon marende počela je igra, ženske su igrale između dvije vatre, a mi muški smo odmah od kamenja napravili bare i zaigrali nogomet. U jednom kraju ledine bila je neka stara žena koja je čuvala par krava i tridesetak ovaca, ali kad je počela galama oni su nestali u šumi koja je okruživala ledinu. Ostao je samo miris živina i nekoliko hrpica svježe balege, koje su činile igru dodatno zanimljivom da ne budeš baš ti taj sretnik koji ćeš je ugazit.
Nakon pauze od igre trebalo je ići dalje prema selu da posjetimo spomenik narodnog heroja, koji, ako nisam zaboravio, mislim da se zvao Jovo Pamučina . Na jednoj kući u selu bila je velika spomen ploča. Neki čovjek nam je održao govor zašto je on narodni heroj i koje su njegove zasluge da ima spomenik, ali to me u tim godinama nije ni najmanje zanimalo pa vam tako ne mogu ni sada reći. Nakon šetnje kroz selo došlo je vrijeme za povratak, ali dok ovo pišem pokušavam se sjetiti jesmo li se vratili istim putem ili smo išli prema vrhu i spustili se na Baletiće ni toga se ne mogu sjetit. 
Povratkom doma, pun dojmova sjećam se da me je baba pitala jesam li vidio Božicu. Pa ću vam ispričat tko je bila Božica. To je jedna starica koja je živjela u Zagradinju, a prodavala je sir po Župi. Što je mene kao dijete impresioniralo kod nje što je uvijek dolazila pješke preko brda Malaštica, a kad se to s Rijeke gledalo paralo je da dolazi s kraja svijeta. Jednom na setemanu je dolazila sa sirom a nekad bi znala prodavat i meso prvo bi popisala po selu koliko će tko naručit i za sedam dana bi donijela meso – tad bi joj pomagao brat Rade.
Ima i jedna zgodna priča kad bi se žene s njome cjenkale oko cijene sira, a onda bi im ona sa 20 dinara spustila na 15 dinara, moja bi je baba pitala može li za 12 dinara na što bi se ona žicnula pa joj govori: ”Pere moja e sad ne može nikako!” jer „ niđe sira nema đabe nego u mišolovci“.
Ima još jedna stvar vezana za Božicu, negdje u ljeto pred sami početak rata u Župi, a u Slavoniji se već pucalo, došla ona u nas ispred kuće i zove hoćemo li kupit sira. Ja sam izašao iz kuće i svašta joj izgovorio, kako je nije sram prodavat sir dok njezini pucaju po nama i potjero je. Dan danas ne mogu sebi to oprostit valjda sam bio mlad, a bila su i luda vremena.(primjer kako je rat zlo).
Sad ćemo se preselit malo na Grad, cara Maksimilijana, njegova tovara i lijepu Brgajku. Kad je car Maksimilijan živio na Lokrumu bio je strastveni lovac i često je znao ići s tovarom u lov na Bosanku. Jednoga dana vraćajući se on na tovaru iz lova s Bosanke putem sretne mladu, lijepu i prsatu Brgajku s košićem na glavi, na povratku s place. Svidjela se ona njemu na prvu te spusti se on s tovara, primakne joj se i rukama joj pređe po prsima. A ona njemu na prvu šamarčinu. On se odmakne od nje i pokloni joj 5 florina. Istina je to. ( po kazivanju Antuna Dedovića Pečar r. 1895. pekar. Mlini 31.listopada 1962).
A’mo mi sada prije nego što osudimo cara za to što je to napravio, pokušati zamisliti kako je to bilo. Ljeto je, osmi mjesec, car se uželio ulovit vugu jer sad su debele u doba od smokava. Pođe na Bosanku i cijelo jutro čući ispod smokve i ne ulovi ništa. Vraća se doma ljut. S druge strane imamo Brgajku koja je prodala svo grožđe i smokve što je odnijela na placu taj dan i vraća se doma sva sretna. Požurila uzbrdo prema Bosanci, vrućina je, vezala kosu u rep na vrh glave da može stavit košić, ona u laganoj bijeloj košulji, uspijehala se i zajapurila kako ide uzbrdo, otkopčala dvije puce na košulji da uhvati malo zraka i tako bane pred cara. Bogaremi! Ja mu ne zamjeram ništa, a vi kako hoćete.
Povodom uzrečici „zarevi Župljanine, zazviždi Konavljanine „ pitao ja jednog starijeg Konavljanina Iva iz Pridvorja što to znači, kaže da ne zna. Iako su u njega doma uvijek držali tovara, pa mi priča kako je kao dijete s materom išao u Cavtat na placu s tovarom. Dizali bi se ujutro u dvije ure da bi navrijeme došli. Išli bi kroz polje, a na povratku bi mati njega stavila u sepet i popela na tovara gdje bi često i zaspao. Pričao mi je i kad je poslije bio stariji da bi znao s tovarom ići i u vijeranje.
Kad mi je to rekao morao sam ga pitati je li se po kvaliteti tovara (godinama, veličini, boji, vrsti) mogao znati neki društveni status mladića kao što je to sad po autima, odgovorio mi je da se toga ne sjeća, ali da zna da su bogatije kuće imale konja.
Kad bi se nekom reklo da je tovar ili ženi da je čuše, bila bi to uvreda zbog koje se i na sud išlo. Još je gore bilo nekome reći da je kenjac ili kenja. Značilo je da je čovjek lud u svakom pogledu, a ženska da je gnjusna, da je pošla po zlu putu.
Još jedna od dunda Iva Konavljanina koju sam zapamtio je kad muški prebaci džemper preko ramena da se u njegovoj mladosti govorilo da je .*ebač. Pa mi je objasnio i zašto. Kad bi cura bila iz drugoga sela uputilo bi se njome za ranijega po danu, a kad bi se vraćali već bi bila noć i rosata pa bi trebalo obući džemper.
Ima i jedna priča da je Ivan Lučić iz Zagrude bio naučio svoga tovara da ide sam u Grad i da se vraća. Naučio ga je jer je u to vrijeme bilo strogo zabranjeno prodavat duhan. Stavio mu je samar, a u stalji od samara bi sakrio duhan i zatjerao ga put grada. Tovar bi sve krajem puta išao i prošao žbire u Svetom Jakovu i došao na Ploče, gdje bi ga Ivan dočekao. Jednoga dana učinilo se to žbirima sumnjivo zaustavili ono tovara i pregledali samar i našli duhan. Nakon toga stavili su tovara na dražbu. Ivan ga je otkupio za male solde , a žbiri nikad nisu saznali čiji je tovar bio.
Tovara se dalo na svašta naučiti. Tako se pričalo da je Mare Frana Vojvodić iz Blata naučila čušu da se sama iz Grada vraća doma u Blato. Pogotovo je to bilo lako kad je imala pule, samo bi se životinju zapušilo, a ona bi uvijek doma došla.
Akonto auta i statusa mladića, unazad desetak godina priča mi jedan mladić iz Župe kako mu prijatelj ima 25 godina i da nema curu pa planira upisati se u teretanu. Njegov mu je savjet bio: ”Jesi li lud, kakva teretana, digni kredit i kupi golfa peticu.”. Nikad ga nisam pitao kako je završilo.
Kako sam naslov stavio putevi tovara sad ću vam malo opisati tovara i kakvo je značenje imao u životu Župljana.
Oduvijek se u Župi hranilo, držalo tovara. Malo koja kuća nije držala tovara a neke i po dva ili tri jer se bez te živine nije moglo opstati. Tko bi bio sve nosio i prenosio što se trebalo prenijet u baštinu i od tamo donijet doma. Na tovaru se gonila prodaja u Grad kad bi je bilo više. Na tovaru bi se iznijelo sijeno iz polja u sela u strani Petraču ili Postranje , kao i u druga sela okolo polja. Kako bi se dotjeralo grožđe, kako masline u mlinicu ili žito u Mline. Gonilo se lišće i drva iz šume kao i gnjoj od Vlaha iza brda koji bi se kupi’o ili dobio u zamjenu za ulje.
Kad bi se što radilo na tovaru se gonila pržina i kupe iz Kupara. Nije lako ni nabrojat što se sve nije gonilo na tovaru da nije bilo tih živina, život bi bio puno teži sve bi to trebalo nosit na leđima. Starija čeljad bi užala osedlat i uzjahat tovara kad bi imala nekud dalje poći ili se umorna vraćala iz baštine.
Ženske bi nekad sjele na tovara kad bi se vraćale s place iz Grada, ali bi uvijek pazile da ih stari ne vide jer bi se pomamili što ste se natovarile na jadnu beštiju. Tovara je bilo lako držat jer nije bio od velikih prohtijeva, vezalo bi ga se ispred košare, kućice i u oboru s ovcama, hranilo sa slamom a često i s onim što je ostalo ispred krava. Kad se istjerivalo životinje na pašu, puštalo se i tovara. On vazda prvi, ne da kravama, igra se s njima baca se na njih zadnjim nogama, a one na njega zamahuju rogovima, ali nikad jedno drugo nisu ozlijedili.
Tovare se doma kotilo a kupovalo ih se i po Konavoskim brdima. Mlade tovare se počelo tovarit tek s dvije godina kad mu kosti ojačaju i otvrdne. Tovare se držalo sve dok su išta mogli nosit, a onda bi ga se ubijalo i govorilo počeli su mu zubi ispadat više nije za ništa. Ako je neko posebno volio tovara držao bi ga sve dok ne bi sam pao s noga i krepao.
Neko bi staroga tovara držao da vodi ovce na pašu. Ovce se njega drže, a on se slabo kreće tako da nikad ne bi pošle daleko.
Tovare se škopilo jer je neuškopljeni tovar velika napast, jer je vazda u bijesu pa može i ugristi, a kad ugrize ne pušta lako. Tovare su ispočetka škopili ljudi koji su se razumjeli u to, a poslije su to činili tiraci (tierazte) veterinari. Župske tovare za vrijeme Austrije a i poslije se najviše škopilo u Trebinju, gdje je vazda bio vojnički veterinar zbog dosta vojničkih konja.
Završio bih ovu priču sa željom da ova izolacija što prije prođe. Da mi uzjašimo naše limene tovare i vratimo se poslu, ali isto tako ne zaboravimo ove pute i izlete jer uvijek se može izdvojit uru robe i prošetat kroz prirodu, barem smo se sad uvjerili da nigdje nije preša.
Do sljedeće priče,
Pozdrav!
Maro
