Aktualno Župske priče - Maro Zec

Župska Priča: Zlatna kopačka Župe Neko Miloslavić

Piše: Maro Zec

 

Vrijeme je nogometa, svi pričaju o njemu, a posjetitelji Župskih kafića zasigurno su se u zadnja dva mjeseca zapitali gdje je nestao čovjek koji je uvijek nasmijan i raspoložen za razgovor o nogometu pogotovo kad se radi o nogometnoj reprezentaciji.

Taj uvijek nasmijani i raspoloženi gospodin je Neko Miloslavić. Zašto sam se danas odlučio pisati o njemu ? Razlog je jednostavan – on je najbolji strijelac u povijesti NK Župa, zato sam i naslov stavio „Zlatna kopačka“. A gdje je nestao? Nije nestao, to znaju ovi što ga prate na fejsu, ali je morao poći trbuhom za kruhom u Ameriku, jer cijelu svoju igračku karijeru je posvetio matičnom klubu Župa, tako da nije imao plaćene ugovore. Došlo vrijeme da se teško živi od male mirovine.

Nije sve tako loše kako izgleda, u Americi Neko ima brata Kika, rođaka i prijatelja Stijepa Savinovića i cijelu njegovu obitelj koji su ga tamo domaćinski primili i ugostili da se osjeća kao da je u Čibaći.

Kako je Neko u Americi za pisanje ove priče pomoći će mi Nekova žena Madlena.

NEKO MILOSLAVIĆ rođen je 22.04.1956.g. u Čibaći i najmlađe je dijete u obitelji tako da je cijeli život bio mezimac svih starijih članova obitelji. Kako je rođen dan uoči Đurđev dana, pokojna mama ga je znala zvati Đuro.

Zaljubljenik je u nogomet bio od najmlađih dana, igralište mu je bilo odmah ispod kuće, a i stariji brat Kiko mu je bio motiv jer uvijek su se voljeli natjecat tko je bolji nogometaš – tako je i dan danas.

Neko je igrao u svim uzrastima Župe. Za seniore je zaigrao već sa 16 godina i ustalio se kao centafor, a uvijek je nosio dres s brojem „9“ u kojem je odigrao i oproštajnu utakmicu protiv Zagrebačkog Dinama.

Madlena za Neka kaže da je imao lijepo i bezbrižno djetinjstvo kao i mladost, sve se svodilo na školu, nogomet, zabave i provode, a imao je i dobar posao u Dubrovkinje- šef butige, a velika inflacija.

Kako uvijek u životu bude, kad čovjek promisli da mu je najljepše i da mu je sve ravno nešto te neplanirano sustigne. Tako se i našem Neku dogodilo.

U ljeto ’89.g. igrajući nogomet dobio je jaki udarac loptom u uho, uslijed čega je doživio potres mozga. Ni to nije bilo sve. Nakon par dana dolazi do puknuća aneurizme na mozgu i izljeva krvi na mozak.

Tada su uslijedili teški dani za njega, na svu sreću u to vrijeme je njegov brat Kiko bio u gradu koji je pošao u bolnicu i inzistirao da ga se pošalje u Zagreb avionom, taj rizik putovanja u takvom stanju morala je potpisati žena Madlena.

Nakon operacije glave i kome od 13 dana uslijedio je dug i težak oporavak. Neko je bio zaboravio pisati i govoriti, ali zahvaljujući pažnji i trudu Madlene sve je naučio ispočetka.

Nikad se nije potpuno oporavio tako da je u mirovinu pošao već s 38.g.

Godine 2008. razboljela mu se mama Vice i ubrzo umrla. To je Neka jako pogodilo jer je za mamu bio posebno vezan.

Najgora stvar što se dogodila u život Madlene i Neka je kad im se sin Miše razbolio od opake bolesti, i nakon godinu dana umro 2011.g. Tuga i nevjera nije bila mjerljiva, nije postojalo riječi utjehe. Zahvaljujući vjeri u Boga i jedno u drugo, Madlena i Neko su nastavili život s puno optimizma i ljubavi kojeg nesebično prenose i na druge ljude u njihovoj blizini. Često im se divim odakle crpe snagu.

Madlena je željela napomenuti kako je Neko nogomet uvijek igrao iz ljubavi i besplatno, kako su se dresovi godinama prali u njihovoj kući.

Godine 2002. stiže nagrada od FIFE za sve to, koju je potpisao JOSEPH S. BLATTER

„Za dobrovoljni rad u nogometu i nesebični doprinos sportu“.

Sjedeći na taraci ispred njihove kuće primijetio sam spomen ploču podignutu Peru Kojakoviću. Znam da u Župi postoje različita mišljenja o njemu. Zato sam pitao Madlenu da li želi da napišem da oni žive u rodnoj kući Pera Kojakovića, rekla je naravno, napiši još da je Nekova mama bila sestra od tete Perice koja je bila žena Pera Kojakovića, a za tetu Pericu Madlena ima samo riječi hvale i kaže da je to bila duša od žene – „svetica“.

Ovo do sada sam pisao iz razgovora s Madlenom, a za kraj ću i ja napisati nešto o Neku s obzirom da ga znam dugo godina.

Da ne bude sve u superlativu počet ću s nogometom pa ću napisat kako ga se ja dobro ne sjećam kako je zabijao golove, ali se sjećam kad sam kao dijete gledao neku utakmicu u Čibaći i protivnički igrač je pao na travu, a Neko ga je na podu gasio kopačkama. Meni je to bilo užasno (sportska drskost u žaru borbe). Sjećam se Neka i kad je radio u blagajni da je bio strog prema nama djeci što bi igrali nogometa u popa na ledini prije vjeronauka, jednom smo mu loptom pogodili renola 4, viko nas je i zabranio nam igrat.

Ima još jedna zanimljivost za Neka, kad je naučio hvatat hobotnice plivajući, a u ruci bi potezao raka kosmeča, svidjelo se to njemu tako da je kupačku sezonu produžio sve do desetog mjeseca. Rezultat toga hobija je bio pun dubinski hoba, a zbog hladnoga mora operacija prostate na jesen.

Kako je veliki zaljubljenik u plivanje objasnio mu netko kako bi mu puno lakše bilo plivat s perajama, uputio se on iz Srebrenog da će do Mlina.Kako se zanio, otplivao on sve do Rombizona i tamo pito u nekoga mobitel da zove Madlenu da dođe sa autom po njega.

Zadnjih par godina hobi mu je pješačenje tako da ga možete sresti svugdje po Župi i Gradu. Svaki dan prođe i desetak kilometara.

Neko ima jednu vrlinu što je malo ljudi ima. To je da on u ljudima vidi samo ono dobro, za njega ne postoje desni i lijevi, crni i bijeli, on ne gleda Hrvate kao Župljani, Hercegovci, Slavonci, Zagorci, ima samo jedan kriterij – jesi dobar ili nisi.

Neko je jedan od rijetkih Dinamovaca koji je prešao navijati za Hajduka. Tako da je zadnjih petnaestak godina bio skoro na svakoj europskoj utakmici Hajduka u Splitu.

Ima i jedan tužan događaj vezan za Poljud, kad je sa sinom Mišom bio na utakmici Hajduk-Barcelona, skupa su pjevali pjesmu od Vinka Coce „kad umrem umotan u bilo, na Poljud odnesite mi tilo“.

Koliko je taj trenutak i ta pjesma ostavila na Neka traga govori činjenica da svaki put na Poljudu kad se pusti ta pjesma Neko se podigne na noge otpjeva je sa suzama u očima i mislima samo on zna gdje. Poslije dostojanstveno nastavi navijati.

Za kraj bi želio pozdravit prijatelja Neka koji mi se nije javio četiri mjeseca od kad je u Americi jer ja nemam viber, jest da sam ja mlađi, ali ipak je on mog’o zazvat mene jer on radi za dolare, a ja za kune.

 

Do sljedeće priče,

Pozdrav!

Maro Zec