Piše: Maro Zec
U današnjoj priči ću pisati o gosparu Ivu Ivušiću, koji je po mojoj spoznaji jedan od najstarijih Župljana. Neki dan sam u Srebrenom bio na kavi s najpopularnijim Ivušićom i dogovorio da jedno jutro pođemo u njegovog dunda Iva napisat neke zanimljivosti o njegovom životu i za one koji ne znaju g. Iva da ga kroz priču upoznaju.
Mnogi već znaju koje najpopularniji Ivušić u Župi, a za one koji ne znaju napisat ću da je to Marin Ivušić s Mljekare, usput sam se dogovorio i s njime kad malo zahladi da napišem i o njemu priču, kako se radi o zanimljivoj osobi trebat će mi puno vremena i prostora da opišem sve zgode i nezgode našega Marina.
IVO IVUŠIĆ 02.04.1922.G.
Gospar Ivo živi u obiteljskoj kući u Čibaći, ispod sv. Luke, a ulazi se s glavne ceste u Čibaći kad se skrene iza kuće babe Kate pa uz ulicu do kraja. S njime u kući živi Ivo Klokoć s Petrače koji je brat od njegove pokojne žene Luce.
Kad smo Marin i ja došli ispred kuće g. Ivo je bio u đardinu i polijevao cvijeće. Kako mu Marin nije rekao zašto smo došli u šali je rekao kako mu prvo moramo spijegat o čemu ćemo pisat da bi on počeo govorit. Kad mu je Marin pomogao da skupi gumu od polijevanja potražio je štap i uputio nas prema kući.
Kad smo ušli u komin i zasjeli za trpezu g. Ivo govori kako su mu godine i da su mu se pomalo počeli svi događaji mutit po glavi, ali da će se potrudit nešto nam ispričat.
Počinje s pričom kako se rodio u kući na Čibaći gdje i danas živi obitelj Ivušića, sa 16 godina počinje učit zanat za stolara u Antuna Mišića. Zatim ’41. godine odlazi u rat, poslije rata radi u Graditelja, pa u nekog privatnika dok se nije zaposlio u hotelsko Mlini i tamo radio do mirovine ’82. godine.
Na pitanje što bi istaknuo od svog života, odgovara kako je najviše ponosan što je uspio sam sa svojom ženom bez ičije pomoči izgraditi svoju kuću u Čibaći.
Od nekih zanimljivih trenutaka iz života ispričao mi je dva događaja. Kako je osamdesetih godina na ribanju pod Trapitom slomio nogu i kako mu se to zakompliciralo i da bi se slobodno moglo reći da mu je taj događaj promijenio život. Drugi dio priče se odnosi na rat i sudjelovanje u ratu. U priči o ratu g. Ivo se raspričao o detaljima k’o da je jučer bilo, odmah sam shvatio kako se ljudi u starosti sve bolje sjećaju događaja što su bili davno prije nego novih.
I kroz ovaj današnji razgovor sjetio sam se uzrečice jednoga prijatelja kad mi je rekao da se čovjek od cijeloga života može sjetit par lijepih i par grubih trenutaka, a da je sve ostalo samo život. U tu teoriju sam se uvjerio više puta u zadnje vrijeme kako često razgovaram sa starijem ljudima.
Kako je g. Ivo bio veliki zaljubljenik u ribanje, tako se i ovaj nemili događaj kad je slomio nogu dogodio na ribanju za Trapitom. Radio je u Astarei, tamo bi uzeo u kuhinji otpadaka staroga kruha i hrane koje bi zdrobio u jednoj broki i pošao bi za Trapit u škrip gdje bi abrumavo da se riba skupi. Tako je bilo i toga dana, ali kako je na jednoj nozi stajao duže vremena noga je utrnula on se podigao i išao skočit na drugi kamen, ali noga mu je škrokala i upao je u škrip a noga je pukla.
Na svu sreću malo prije nego se to dogodilo pod Trapit do njega su došli ribat njegov brat Niko i neput Marijo. Nastala je panika kako ga dovesti doma. Mario je otrčao po pomoć došli su po njega s nekom starom čušom koja ga je uspjela iznijet do po strane a onda se i ona obalila. Brat Niko ga je stavio na ramena i nosio do vrha Trapita gdje su ga čekali s napravljenim nosilima od staroga stočića što su ga zavezali na dvije gredice.
Slomiti nogu i nije nešto opasno ako ne pođe po zlu kako je pošlo g. Ivu. Sve mu se zakompliciralo tako da je u dva navrata bio u Zagrebu u bolnici po tri mjeseca.
Nikad se poslije toga nije potpuno oporavio tako da je i u mirovinu pošao prijevremeno, u mirovini je pomalo radio u svojoj stolariji.
U drugom dijelu priče g. Ivo se osvrnuo na vrijeme provedeno u ratu. Tako on priča kako se ’41.g. početkom rata našao u nezavidnoj situaciji, ne samo on nego i svi vojno sposobni mladići u Župi. Nabrojio je on desetak imena koji su se našli u jednoj kući u Čibaći gdje su trebali odlučit gdje će poći, kaže da su im ponuđene dvije opcije da idu u Njemačku na izobrazbu (obuku) ili u Zagreb u vojsku NDH. Kako nije poznavao njemački jezik, a malo ga je bilo i strah gdje bi ga mogli poslat nakon obuke odlučio je poći u Zagreb, od svih nabrojenih imena što su išli s njime napisat ću samo dunda Nina Butricu Bjelova, jer mi je pokazao sliku njega i dunda Nina u svečanim odorama, slikana u Zagrebu na Malu Gospu 08.09.1943.g.
Moram istaknuti kako sam u zadnje vrijeme dosta razgovarao sa starijim Župljanima i skoro svaki od njih bi kroz razgovor spomenuo dunda Nina Bjelova. Sretan sam što sam ga poznavao. Ne samo poznavao nego mogu slobodno napisat da sam uz njega proveo veći dio djetinjstva, on je nas djecu iz sela naučio: igrat boće, ići u lov i na ribanje vodio nas na kupanje i školu, jedini je imao auto u to vrijeme. A koliko je dundo Nino želio Hrvatsku, samo ću vam napisat kako bi on znao nama djeci iz sela još osamdesetih godina fatižnim danom zapjevat „VILO VELEBITA“ (i sad se naježim). Dočekao je on prvo poluvrijeme Hrvatske, priznanje i oslobođenje Župe, nažalost umro je 92.g. pa nije dočekao drugo poluvrijeme (a možda je i mirniji tako).
Sjeća se g. Ivo da su mu na zdravstvenom pregledu u Zagrebu našli proširenje srca i da su mu rekli da je oslobođen vojske, kako je doktor bio Domančić, brat od Miloja Domančića iz Srebrenog on ga je zamolio da ga ostavi u Zagrebu jer ga je bilo strah da ga povratkom u Dubrovnik, ne pokupi neka druga vojska, dok on dokaže da ima problema sa srcem oni te odvedu.
Ima jedna seoska šala, kad su došli u selo škopit jarce pobjegao i kučak, pitaju ga što ti bježiš, a nisi jarac, kaže on dok ja dokažem da sam kučak odoše mi biseri.
Koliko se može sjetit g. Ivo kaže da je u Zagrebu proveo dvije godine i da nikad nije dužio oružje. Najviše vremena je proveo kao skladištar, a neko vrijeme kao telegrafista. Smije se pa govori da sve u svemu njemu nije bilo loše u tom periodu rata po Zagrebu.
Povratkom u Župu ’44. g. sjetio se kako je jedan dan iz svoje kuće u Čibaći išao na Petraču gdje je živjela buduća žena Luce.
Bio je u civilnoj robi i kad je prolazio kroz Gajine gdje je sad ona kučiština neko viče za njim da se zaustavi. Bio je to Vlaho Goga. Prvo ga je pitao ima li Nijemaca u Kesovije u kući u Mandaljeni na što mu on kaže da nema, drugo pitanje je bilo: “kud si se ti zaputio?”, on mu kaže: “ne znam hoćeš li mi vjerovat, ali idem malo u vijeranje. Ima tamo na Petrači neka voda pa se nas par skupimo i družimo.” Vlaho Goga ga je zagrlio i kaže: “idem i ja s tobom”. Ne može znat jeli to bilo dogovoreno, ali nakon nekog vremena na Petrači se pojavio i Tino Kalođera koji je izgledao strog i opasan a za pasom je nosio i pištolj, i on mu govori: “Ivušiću u četvrtak ćemo ti doći doma pokucat na vrata nemoj da te ne bude doma”. Tako je i bilo. Došli su i mobilizirali ga u partizane gdje je prošao sva područja od Boke-Kotorske do Trsta.
Koliko je rat loša stvar? Vidimo i iz primjera g. Iva iz života od 96. g. najviše se sjeća rata i događaja iz rata.
Na kraju razgovora pitao sam g. Iva i Marina je li znaju koliko Ivušića živi u Župi. Nakon desetak minuta nabrajanja tko se udo i promijenio prezime, tko se rodio, a tko umro, složili su se da ih ima u pet obitelji oko dvadesetak.
Pretpostavljam da ću nakon ove priče bit izložen kritikama kao i nakon priče o Brgatu, zašto sam pisao o ratnim vremenima i različitim vojskama.
Zaključio bi ovu priču, kako nisam ja pisao o ničemu što se nije dogodilo, ni dobro ni loše. Jednostavno sam pisao o vremenima i ljudima koji su to proživjeli i na njih je to vrijeme ostavilo utisak.
Možda je moja generacija imala sreću što se početkom Domovinskog rata nije bilo teško odlučit u koju se vojsku uključit. Za razliku od generacije ’41. g. kad to nije bilo baš lako, pogotovo kad imaš 18 ili 20 godina, svi nešto govore i obećavaju, a sve skupa daleko od istine.
Nešto slično kao kad u današnje vrijeme izlazite na izbore.
Samo je jedna istina, da nisu svi „DOBRI“ kako ih druga strana želi opisati.
Do sljedeće priče,
Pozdrav!
Maro Zec
