Video o Brgatu – gospar Ivica Barović
Nakon priče o Himalajama za očekivat je bilo da moja sljedeća priča bude vezana za neko župsko mjesto koje je na najvišoj nadmorskoj visini.
To je Brgat koji se smjestio na 260.m/nv. A najviši vrh je brdo Barbara s 301.m/nv.
Na spomen riječi Brgat moja prva asocijacija je na sv. Anu, boćare, pok.kuma Pava Matića i kukumar koji je obalio među. Za sv.Anu svi ste čuli i znate gdje se nalazi stara i nova crkva, kum Pavo Matić je bio ćaćin prijatelj iz školskih dana, njegova kuća je bila prva pogođena i zapaljena u početku domovinskog ratau Župi. Zašto sam spomenuo boćare? Iz razloga što je to prva ekipa poslije rata što je igrala prvu hrvatsku ligu.
Možda sad zvuči malo smiješno ali kad sam bio mali ja sam vjerovao i u priču da je kukumar obalio među. Ako bi promislio da je kukumar navrnut na podlogu neke tikve bundeve, ako se polijevao s dosta vode i rastao blizu neke tenere (loše) međe i eto ti događaja.
Još jedna stvar po kojoj je Brgat poznat u bližoj povijesti. To je domovinski rat. Kako je Brgat kroz cijelu povijest imao važnu graničnu ulogu tako se dogodilo i u domovinskom ratu .
Prvi počeci rata u Župi vežu se za Brgat, tako je neprijatelj odmah u početku rata pokušao s Ivanice zauzeti Brgat , probiti se prema Žarkovici i Srđu , tako odcijepiti cijelu župu. Neprijatelj se iznenadio,garda i policija uz veliku pomoć mještana odbijali su sve napade do 24.10.91.g. kada su dobili zapovijed o povlačenju jer je neprijatelj probio na drugim mjestima župe.
Skoro svi vojno sposobni stanovnici Brgata su se uključili u obranu, a ja bi želio istaknuti jednoga mladića koji je najvrijednije što je imao dao za domovinu, a to je svoj život-Robert Ivušić.
Roberta se sjećam još iz osnovne škole kad je došao u peti razred, neko vrijeme je sjedao sa mnom u klupi, sjećam se da je bio živ i vragolast i da mu je matematika dobro išla.
Kao i još jednom RobertuValidžiću što je bio s nama u razredu. Namjerno sam spomenuo i drugog Roberta jer početkom rata naša dva Roberta su se našla na suprotnim stranama.(još jedno zlo koje dolazi s ratom). Robert Ivušić je tu igru platio životom , a što je s drugim Robertom ne znam. Iskreno me i ne zanima, možda će i pročitat ovo, zato ću napisat da mu ništa ne zamjeram, jer je prirodno da svaka ptica svome jatu leti.
Možda bi mi bilo krivo da je bio primoran tamo odletjeti, ali ne vjerujem jer se dobro sjećam da je nekoliko generacija iza mene preko odmora na domu ispred škole igralo nogomet Hajduk protiv Zvezde, a ne Dinama. Još jedan zanimljiv podatak iz moga 8.A. razreda, od 28 đaka početkom rata 8 ih je poletjelo svome jatu.
Logično je da vrijeme liječi rane i da sada šaljemo zahtjev za prijateljstvo ovim što su odletjeli, ali kad se sjetimo pok Roberta i drugih poginulih mladića, da moramo promislit na stihove Kljunkove pjesme „da vi niste hrabri bili, ne bi mi trobojnicu vili“
Šetajući ove dane Brgatom rekli su mi da glavna cesta preko Brgata ima i povijesno značenje, jer da je to bila i jedina veza Dubrovnika sa Srbijom i Turskom, zato sam mišljenja da danas nosi i zasluženo ime: „put branitelja domovinskog rata“.
Prošetao sam ja i putem prema Sutvari i tamo zapazio jedan zanimljiv natpis na jednom privatnom imanju piše. POZOR! Privatan posjed, zabranjen parking, okretanje i gledanje, Padobrancima!!!
Kako nisam došao s padobranom nisam bio s autom, a nigdje nije pisalo da je zabranjeno slikanje ja sam se odlučio slikati natpis da se i vi uvjerite da pišem istinu.
Još nešto što mi je zapelo za oko. Kako na Brgatu ima još dosta kuća koje se nisu obnovile od rata 91.g. a isto tako ima i kuća s bazenima na kojima se vidi da su spremne za doček golfera sa Srđa.
Sreo sam i Mata Balarina na motoru kad sam mu rekao da pišem neke zanimljivosti o Brgatu rekao mi je da napišem kako on ima sliku Brgata iz 62.g. slikana iz aviona na kojoj se vidi da je cijelo brgajsko polje bilo pokriveno lozom. Usput sam ga pitao jeli se sjeća pok. Iva Balarina-Kulićarekao je naravno da ga se sjećam to je bio legenda o čovjeka, njegova je priča kako je poslije rata avion letio poviše Brgata i izbacivao cigare, a vrane mislile da sumakaruli i sve bi pojele. Kako je služio vojsku negdje u skandinavskim zemljama i da se tamo bakalar hvata-kosi, kosom.
Na Brgatu posljednjih sto godina broj stanovnika je podjednak a kreće se oko 200. Brgaćani govore da je to zato što, kad se neka cura negdje uda, ubrzo dođe na Brgat nova nevjesta, a tako je nekako sa umrlim i rođenim. Na Brgatu ima oko 50 domaćinstava i desetak prezimena a to su : Barović, Balarin, Nadramija, Kolendić, Knego, Vojvodić, Matić, Mihajlović, Čoić, Bašić, Ivušić, Medi, Krmek,Žeravica. Ako sam koga zaboravio ispričavam se!.
Kako sam ove dane razgovarao s dosta Brgaćana došao sam do jednog zaključka, koko ne volim termine : veliki i mali. Pravi i krivi Hrvat, usudio bi se reći kako je većini Brgaćana srce malo više na desnoj bandi.
Šetajući tako Brgatom došao sam i do kuće g.Ivice Barovića koji je pristao da s njime snimimo jedan mali video u kojem bi on rekao neke zanimljivosti o Brgatu. Tako sam zapamtio da je struja na Brgat došla 60. godina a voda tek poslije rata, da je nekad na Brgatu znalo bit i tri gostione imali su poštu i školu koja je nedavno zatvorena.
Sada ima restoran od g.Pera Nadramije, a obitelj gospara Pera uzgaja bijele golubice koje se tradicionalno puštaju za Kandeloru.
Dolazeći iz smjera Žarkovice vidi se životinjska farma obitelji Vojvodić zvana „Medena Dolina“ nekad sam mislio da je dobila ime zato što bi djevojke i mladići iz grada po noći dolazili s autima tu kušat med. Rekli su mi da nisam u pravu.
Gospar Ivica Barović me je želio upoznati i s najstarijem Brgaćaninom koji je napunio 92.g. i kaže da se bolje sjeća događaja prije pedeset godina nego što je jučer večero.
IVO MIHAJLOVIĆ 18.01.1925.G.
Gospar Ivo započinje svoju priču kako je rođen u selu Dubljani gdje je iživio do svoje 16. godine. Početkom rata 41.g. njegovo selo napadaju i spaljuju a stanovništvo progone, partizani i četnici većinom su to bili susjedi iz okolnih sela. Njegova obitelj otac Nikola majka Mare dva brata i sestra privremeno bježe u Ravno, a nakon pada Ravnoga dolaze na Brgat gdje se gospar Ivo zadržao do danas, a šesdesetih godinaje kupio kuću. Još se spominju dva prezimena koja su tih godina doselili iz Dubljana na Brgat , a to su Matići i Čoići.
Dolaskom na Brgat gospar Ivo je imao 16.g. bio je slabe tjelesne građe ali kako je već kao dijete kopao zemlju u popovu polju tako mu nije preostalo ništa drugo nego da s istim poslom i nastavi. Najviše je kopao u Ljubimira na Bravinjcu, a počeo je služiti i po Konavlima. Dugo godina se zadržao u konavoskoj obitelji RAŠO, pa se tako sjeća i kad su partizani napadali konavosko područje i kako je pala Gruda on je sa RAŠOM pobjegao u polje i sakrili su se u lozu tu su i spavali dvije noći. Sjeća se da je na zvoniku u Čilipima bio mitraljez i hrvatska zastava, sutra dan kad je svanulo pogledali su na zvoniku u Čilipima nije više bilo hrvatske zastave, Ivo se prepao pa govori Rašima idem ja na svoj Brgat tamo neće doći partizani. Nakon par dana došli su partizani i do Brgata sječa se g. Ivo kako je jedan Švabo na donjem Brgatu uzeo mitraljez šarac popeo se na krov kuće i počeo pucati prema partizanima koji su dolazili iz pravca Postranja, kako je to bila otvorena fronta blizu i opasno. Sjeća se g. Ivo kako je neki partizan raširio ruke i viče pucaj m’ater ti švabsku, tada se začuo rafal a partizan je nestao. Poslije su mobilizirali g.Iva u partizane i tamo je proveo tri godine ali i dan danas govori da je Dubrovnik 44.g. pao da nije oslobođen.
Ja ga pitam jesam li dobro razumio što je htio reći, on mi ponavlja samo ti tako napiši. Sinko moj ovako ti je bilo pa ti procijeni, Da je na zvoniku u Čilipima bila Hrvatska zastava a dolaskom partizana bijela lica da je izvješena Jugoslavenska zastava i da zato on uvijek govori da je Dubrovnik PAO. Opet mi nije bilo jasno što znači partizan bijela lica, pa mi je i to objasnio, da su to ljudi koji su nakon dugo vremena obrijali bradu, a lice je onda bijelo.
Prisjetio seg.Ivo i govora pok.PeraKojakovića 44.g. u crkvi Mandaljena kako je održao govor i na kraju rekao kako on neće nikome govoriti što je dobro a što loše ali da on sebe ne može zamislit da ponizno stoji u redu i čeka koricu kruha, kako se već tada osjetio dolazak partizana na vlast sjeća se g.Ivo kako su se mnogi u crkvi podsmjehivali tome govoru, njemu je kao mladiću to bilo jako krivo.( Ove izjave i komentari su mišljenja i doživljaji g.Iva , ja s tim nemam ništa niti ih podržavam niti osporavam, a gospar Ivo je imao želju da ih napišem).
Nakon završetka rata obitelj Mihajlović se vraća u svoje selo Dubljani i 47.g. uspijevaju obnoviti kuću, ali kako se teško živjelo jedne zime nisu imali doslovno što djeci dat za pojesti. Odlučili oni privremeno opet poći na Brgat, kod svojih prijatelja raditi i nešto zaraditi. Kada su nakon petnaestak dana pošli vidjet kuću u Dubljanima ostali su šokirani, ponovno njihovi susjedi su im srušili i opljačkali sve što su imali, ovaj put su se odlučili napustiti rodni kraj zauvijek. Nije se to dogodilo samo njima nego i svim katoličkim obiteljima iz Dubljana, tako g.Ivo govori da je u jednom američkom gradu živjelo 40 Čoića iz Dubljana. Potrudili su se njihovi susjedi da im oduzmu i svo imanje, pa tako sin Đuro priča kako je prije par godina išao u Trebinje na katastar vidjet na kome je zemlja ,rekli su mu da nema ništa na nikome da su svi dokumenti izgorjeli. Jedino su crkvu uspjeli uknjižit da bude vlasništvo sela.
Vratio se g. Ivo sjećanjima na ratno vrijeme na Brgat, pa govori kako je i u prošlom ratu Brgat platio visoku cijenu da je iz svake kuće skoro netko poginuo, a da je iz obitelji Nadramija šestero poginulo. Uvijek se na Brgatu teško živjelo nije bilo puno obradive zemlje, tako da se najviše živjelo od živina, svatko je imao koju kozu ili ovcu i po jednu kravu koju je teško bilo prehranit jer nije bilo trave i sjena pa se sjeća da bi išli na Orsulu brat travu krašnicu.
Na Brgatu je bilo najviše zanatlija, mesara i trgovaca, pa se govori kako je obitelj Vojvodić u gradu imala „trgovinu mješovite robe filijala Brgat“ Imali su na Brgatu više zidara nego što ih sad ima u cijeloj županiji.
Domovinski rat je g.Ivo dočekao na Brgatu pa govori da je to treći put da su mu zapalili kuću : 41.g. 47.g. i 91.g. u šali govori da je to napravila ista momčad samo u drugim dresovima.
Za kraj sam pitao g.Iva kakvi su susjedi i ljudi Brgačani , kaže da je teško odgovorit na takvo pitanje jer svugdje ima dobrih i loših ljudi, a tako je i sa susjedima.
Zato ću vam ja za kraj ispričat jedan istinit događaj u vezi susjeda. Negdje tamo kroz rat 93.g. ja i prijatelj pošli do Vrgorca da ćemo kupit sture za odrinu. Vozeći se tako kros neko selo blizu Vrgorca vidjeli ispred neke kuće kako dvije babe pletu i prodaju sturu. Zaustavili se mi kraj njih i prijatelj pregovara s gazdaricom o popustu ako kupimo veću količinu, za to vrijeme meni prilazi druga baba i šapče mi na uho da ona tu samo pomaže susjedi, a da mi predlaže da pođemo naprijed dvjesto metara da ima puno bolje i jeftinije sture. Mene je vidjela prvi put u životu a susjedu pozna cijeli život, čak joj i pomaže radit.
Dugo mi vremena to nikako nije bilo jasno, zašto je tako postupila. Sad kad sam i ja skupio neke godine shvatio sam da su i takve stvari u životu moguće.
Do slijedeće priče,
Pozdrav!
Maro Zec
