Piše: Maro Zec
Nakon objave lovačke priče prije par dana, zazvao me gospar Pero da mi reče da sam napisao jedan netočan podatak. Primjerdba se odnosila na podatak kako sam napisao da je 71.g. predsjednik omladine bio gospar Antun Jakobušić, a gospar Pero mi je rekao da je te godine upravo on bio predsjednik omladine u Župi. Na to sam mu ja u šali rekao pa nije Vam to kompliment, a on meni govori – ljudi su me izabrali nisam ja to tražio.
Kako je ŽupaNet od prvog dana obećala pisat samo o lijepim stvarima i događajima, nikako o politici i crnoj kronici da bi izbjegli bilo kakva demantiranja i polemike oko ove teme ja sam predložio gosparu Peru da dođem jedan dan do njega pa da napišemo njegovo sjećanje na Župu u sedamdesetim i osnivanje nogometnog kluba „Astarea“.
Sve do sada sam pisao u dobroj namjeri i s mnogo pažnje da se nikoga ne uvrijedi ili povrijedi.
Kad sam se već počeo pravdati, iskoristio bi priliku da se ispričam svim onim koji mi zamjeraju jer su primijetili da u mojim pričama ima pravopisnih i gramatičkih grešaka. I ja sam toga svjestan. Možda je razlog tome što nisam ni pisac ni novinar, a sve moje tekstove pišem izravno iz glave bez cenzure i lektoriranja. Također sam svjestan i toga da neznanje nije opravdanje, ali želja mi je ostati svoj i u svakoj priči poslati neku životnu poruku ili uzrečicu. Sudeći po pregledima i komentarima za sada ide dobro, a kad osjetim da sam dodijo, povlačim se!
PERO GRBIĆ VRETEN 27.10.1948.g. živi sa ženom Dragom u kući na Mostu Velikom, a njegov sin Andreas ima 30.g. i živi u AACHENU u Njemačkoj.
Kako je povod današnjeg razgovora tko je bio predsjednik omladine u Župi sedamdesetih godina tako ćemo započeti s tom temom. Gospar Pero kaže da je on bio predsjednik omladine od 69.g. do 72.g. Iz toga se perioda sjeća kako su njega kao predsjednika omladine uključili u radnu grupu O.M.H. Ogranak Matice Hrvatske. Predsjednik je bio Antun Macan, tajnik Nikola Zec Markić, članovi radne grupe profesor Štefi Bruer i Pero Grbić.
Kad sam ga pito kakav je bio odaziv upisivanja u članstvo, rekao je da su se mladi izbjegavali upisivat, a da se ni stariji nisu baš isticali upisom. Tako mi je rekao kako je iz našega sela među prvim bio moj pok. đed Marin, rekao mu je: “sinko mene odma’ upiši” (bilo mi je drago to za čut). Još je spomenuo pok. Tončija Kulišića i pok dunda Nina Bjelova, a isto tako je naglasio da bi ga neki po Župi skoro izbacili iz kuće kad bi im predložio da se upišu (nije htio reći koji).
N.K. ASTAREA
Gospar Pero se nije mogao sjetit točnog datuma osnivanja N.K. Astarea, ali dobro se sjeća ljudi koji su pokrenuli osnivanje kluba. Tako on želi istaknuti da su to bili: pok. Ivica Zubar, pok. Miloje Domančić i Nikša Perkušić uz pomoć sve omladine s kojom su bili okruženi.
Prvo igralište je bilo u Čibaći na zemlji od pok. Ivana Grbića. Zanimljivo je što su najam igrališta plaćali po dogovornoj cijeni jedan kruh dnevno.
Prva službena utakmica na domaćem terenu odigrana je protiv Rata iz Kune Pelješke, a sjeća se Pero da je bilo pola Župe u publici.
Trener je bio Pero, a pomoćnik mu je bio Miloje Domančić, prvo poluvrijeme Astarea ima donju bandu igrališta i Rat je poveo 2 : 0. Na poluvremenu razočarana publika skandira Peru da stavi Miloja na baru, počinje drugo poluvrijeme Rat igra uzbrdo i postiže treći gol – panika je zavladala. Treneru ne preostaje ništa drugo, nego da pokuša sa izmjenama uvodi mlade snage Iva Butricu i Jakova Savinovića, u 7 minuta događa se čudo, Astarea je izjednačila i do kraja propustila još tri izgledne prilike za pobjedu.
Kako sam obećao prijatelju Igoru Guljermoviću ako ikad budem pisao o nogometu u Župi da moram spomenuti, najveći uspjeh juniora u povijesti kluba.
Bilo je to na proljeće 91.g. kad su juniori Župe osvojili Županijski kup. Finale smo igrali na Grudi na neutralnom terenu protiv Orebića, pobijedili smo 3 : 0, a sad se moram i Ja malo pohvalit, pa napisat da sam ja postigao pobjedonosna dva gola. Još mi je Igor rekao da napišem da je on bio kapetan i da je pehar primio u vestitu od maturalne, trener nam je bio Ivica Cumeljan.
Nažalost(!), to je bilo u proljeće 91.g., a već u jesen 91.g. kopačke smo zamijenili s vojničkim čizmama i preko noći od juniora postali odrasli ljudi (možda bi bilo bolje da smo pobjegli u Njemačku 5. ligu), a završetkom rata već smo bili malo stari i istrošeni za igrat nogomet.
ŽIVOT POMORCA
Prvi brod na kojem je Pero navego ,bio je putnički brod Dalmacija, sjeća se i točnog datuma 13.07.1970.g.
Od 1974.g. plovi pod stranim zastavama sve do umirovljena 2013.g. točno na dan rođendana u 65-oj godini.
Upravitelj stroja postaje s 27.g. i jedan podatak zanimljiv za pomorske priče, da je na jednom brodu proveo punih dvadeset godina od 1977.g. do 1997.g.
Kroz smijeh govori da su na tome brodu plovili skoro svi Župski pomorci i pola gradskih.
Pero je u svojoj pomorskoj karijeri obišao svaki kutak na zemaljskoj kugli pa tako je bio i na Aljasci. Jedino nije bio u New Zelandu.
Slušajući ovu priču, kao i gledajući današnje pomorce kako lijepo zarađuju i dosta putuju, možda čovjek promisli blago im se, pa im malo i zavidi.
Ja se moram prisjetit kako sam kao dijete na to nekad gledao. Svi smo gledali i slušali prošlu setemanu, o onome slučaju kako je otac iz Osijeka, snimio kćeri kako na kolodvoru mašu mami i ispraćaju je, jer ide radit u drugi grad. Snimka je potresla cijelu Hrvatsku.
E tako vam je meni bilo cijelo djetinjstvo kad bi ispraćao tatu svako par mjeseci. Taman kad se navikneš na njega da je doma, treba ići na aerodrom i mahat s taraca dok avion poleti. Dobro se sjećam ko dijete da sam mrzio i aerodrom i avion zašto mi odvodi tatu, a baba nikako nije voljela kad puše jako jugo i savija grane od dubova, samo bi išla kroz kuću, molila Boga i mumnjala sebi u bradu, “jadni sinko jeli te valja”. (ona je jadna mislila ako puše u Župi da puše svuđe). „Sit gladnu ne vjeruje“ kao ni „bolestan zdravu“.
Danas Pero napokon uživa u zasluženoj mirovini, zabavlja se sa svojim maslinama i fazanom kojemu je dao ime Tramp zbog frizure.
Zanimljivo je kako Pero govori više stranih jezika: Engleski, Njemački,Talijanski, a Španjolski ala kamara. Sve to zahvaljujući časnoj sestri ALFONZA, koja je živjela u Josipovcu i naučila ga temelje Talijanskog jezika. Pero se sjeća priče o časnoj kako je vjerojatno zbog nesretne ljubavi iz Zadra pobjegla u samostan u Sarajevo gdje se zaredila, a obitelj je tek saznala za nju da je u Župi nakon 45.g.
Sjetio se Pero još jedne anegdote iz sedamdesetih godina kako su brat Ivica svirajući trubu i Vojo Fijorenini klarinet u Kuparima ispred Pelegrina zabavljali 700 medicinskih sestara iz Beograda, za to su bili i kažnjeni.( Kako je lijep osjećaj impresionirati jednu ženu,a tek 700. žena, ja bi na njihovom mjestu zanemario kaznu).
Nije se Pero sjetio, ali ja jesam, kako je brat Zoran imao tovara BURA s kojim je išao u školu.
Za kraj razgovora sam pitao Pera što bi poručio mladima. Rekao je što bi i njemu pok. čaća govorio, „sve svoje uspjehe pripiši sebi, a isto tako i neuspjehe, i nemoj kukat“.
Iz svog bogatog životnog iskustva, govori da nema ljepše zemlje i boljih ljudi na svijetu od Hrvatske i Hrvata. Da bi na nekim brodovima znalo bit po 15 nacija od 23-oje ljudi, ali da su naši ljudi najbolji.
Zaključio bi ovu današnju priču da mi je žao što nekad i prije ne bi svratio do Pera na sok, jer uistinu ima se što za čut i naučit od njega.
Svakako, Pero, očekuj me s Neđelje, da ću doći po onu botiju vina što si mi obeć’o, a zaboravio je dat, ako pogodim na koga sliči tvoj fazan.
Za kraj jednu poslovicu, koja kaže:
Kada u prostoriju punu ljudi, željnih slave i uspjeha, ušeta karizmatična osoba, oni imaju samo jednu želju: da budu kao ON.
Do sljedeće priče,
Pozdrav!
Maro Zec
