Aktualno Župske priče - Maro Zec

LOVAČKA PRIČA IZ ŽUPE

 

Piše: Maro Zec

Zadnjih desetak dana po Župi je glavna tema zima i snijeg. Vjerujem da se svatko od vas susreo s nekim i da ste prokomentirali o vremenu i snijegu. Tako neko govori da jedva čeka da zamete do koljena da ne mora na posao, djeca u školu. Neko ne voli snijeg pa kaže neka je zima samo da ne pada snijeg, može poledit, mi nismo na to naučili sve će se zablokirat.

Poljoprivrednici isto imaju različite želje, neki bi voljeli da pada radi maslina jer kad se snijeg zamrzne na listu i kori masline, uginu sve uši i nametnici po maslini, ko nije pokrio limune i naranče ne odgovara mu snijeg i zima nikako. Ovi što imaju probleme s muhama i komarcima govore da je dobro par dana u minusu da pokrepaju beštije.

Tako bi mogli nabrajat stotine primjera zašto netko voli a netko ne voli zimu i snijeg,

ali samo je jedna istina. Čovjek ne može mijenjat i utjecat na vrijeme i da zbog toga ne treba razbijat glavu.

Slušajući sve komentare zaključiš da je svatko na svoj način u pravu, a ja se sjetim kako bi mi baba rekla.

Sinko! Ko se pametan može veselit snijegu, osim djece i lovaca?

Kako sam tad bio dijete i volio lov, niko nije bio sretniji od mene.

Kada se spominje Župa, zima i lov mislim da nema starijega župljanina koji ne promisli na Nikolu Miloslavića Čuću. Zato ću vas u današnjoj priči upoznat s gosparom Nikolom i njegovim lovačkim pričama. Kao što sam u nogometu zamišljao da sam Maradona, tako sam u lovu želio biti ko Čuće.

NIKOLA  MILOSLAVIČ  ČUĆE  rodio se 10.05.1948.g. na PETRAČI

Godine 1975.g. sa ženom Živanom ogradili su kuću na Bjelicama na svojoj zemlji. Brat Pero je ostao živjeti na Petrači u obiteljskoj kući, sestra Ane udata Sašilo  živi do njega na Bjelicama. Nikola ima sina Nikšu i kćer Mariju, nevjestu, zeta i četvero unučadi.

Na početku priče gospar Nikola je želio istaknut da on nije najstariji, ali da je među starijim lovcima u Župi. Njegova siječanja na lov dolaze od njegove desete godine, tako on nabraja sad već sve pokojnike s kojima je išao u lov: Ivo Cumeljan, Ivan Klokoč (Mudro), Marin Lale, Marin Sreijemsi, Pero Srijemsi, Stijepo Klaić, Nino Handabaka, Pasko Marojica i Nino Duper (svi su pokojni).

Kad sam ga pitao dali se može sjetit svog prvog ulova rekao je: “naravno, sjećam se ko da je jučer bilo, tad sam još bio krivolovac. Ja sam uzo u brata pušku, a sa mnom je išao i pok. Nikolica Turčinović. Pošli smo u Kupare u rupu, bio je to PATAK SLJEZ.”

Nakon povratka iz vojske 70.g. postaje član lovačkog društva, a tek 74.g. polaže lovački ispit.

Najdraži lov mu je bila jarebica kamenjarka koju je lovio od Plata do Ivanice. U lov na jarebice se ide prije svitanja još kad je mrak, podno vrha Malaštice ima jedna kamenica gdje bi pojili kučke i slušali odakle dolazi pjev jarebice i kad svane tamo se uputu s kučkima. Tako se gospar Nikola sjeća jedno jutro uželjeli se on i brat lova pa nisu mogli čekat da svane i počeli pucat, a stari Klaić govori, vidi onih manjaka s Petrače ne vidi se još ni govorit, a oni već pucaju.  Na jarebice se ide po cijeli  dan. Nosi se marenda koja se negdje sakrije i do podne se ide prema Platu, a iza marende prema Postranju.

Iza jarebice volio je i lov na patke, pa tako se sjeća da je u jedno jutro po Župskim potocima ustrijelio 42 patke. Još je spomenuo: prepelicu, grlicu i kokočku, ali za pravi lov uvijek treba imat i dobroga kučka.

Po starije dane je nekoliko puta pošao i na divljeg prasca, ali samo na Baletiće.

Imali su i svoju Petračku ekipu za lisice tako da bi u danu znali ustrijelit i po tri lisice, a gospar Nikola se sjeća da su samo on i brat u tri godine ustrijelili 54 kune najviše zahvaljujući kučki Lila Konavoka.

Gospar Nikola želi napomenuti kako su stari Župljani uvijek u baštinu nosili pušku. Objesili bi je u smokvu ili kućaricu i bili spremni ako što naleti.

Mislim da je vrijedno spomenuti da je gospar Nikola veliki strijelac na glinene golubove, a od 73.g. pa nadalje počinje osvajati trofeje a viceprvak hrvatske je bio 2006.g. Svoju ljubav je uspio prenijeti i na sina Nikšu koji je isto vrlo uspješan strijelac, bio je pozvan i u reprezentaciju Hrvatske. Baba napominje da je i unuk Nikola veliki zaljubljenik u lov i kučke. Župa ima dosta dobrih strijelaca, a zahvaljujući lovačkom društvu Župa napravila se i streljana na kamenolomu.

Gospar Nikola se već pomalo umara od lova kojega je i tako sve manje pogotovo u nas u Župi, a i godine čine svoje. Isto poručuje mladima da ne moraju biti lovci, ali da što više vremena provode u prirodi i šetnji kroz prirodu.

Sjetio se kako je na njegovu inicijativu 71.g. u prostorijama Zadruge na Trgovištu, uz pomoć tadašnjeg predsjednika omladine Antuna Jakobušića osnovan NK Astarea.

Proslavu povodom prvog oslobođenje Župe su organizirali lovci i dun Miljenko Babaić.

To vam je naš gospar Nikola Čuće

MOJA SJEĆANJA NA LOV U ŽUPI:

Za mene su zimski praznici i lov bili najljepši dani djetinjstva, toliko sam volio lov da bi znao po cijeli dan ne ući u kuću. Ko mali bi uvijek išao za lovcima ko lovački kučak, nikad se nisam žalio ni na umor ni zimu. Tako je bilo dana kad bi s Nikom Bendišem ujutro od 6 do podne prešli i po dvadeset kilometara, a popodne nastavit s Tonkom  Pajom  sve do noći i prelata.

Župljani su oduvijek voljeli lov i lovačke priče, mada se za lov reče da je to hobi bogatih ljudi, to u Župi nije bilo pravilo. Slušajući priče starijih u vrijeme kad se teško živjelo, dobar ulov je itekako znao obveselit ukućane. Zamislite kad se nema što spravit za pojesti a domaćin lovac dođe doma iz lova sa zecom, fazanom, kokočkom, patkom ili guskom.

Zapamtio sam jednu staru župsku lovačku priču kako je Paše Kesovija jedne godine išao u lov, pod ranio, a tolika je bila zima da se kokočki smrznuo kljun u zemlji i on je uhvati živu, vraćajući se doma ferma pred blagajnu pohvalit se ulovom. Prijatelji ga uhvatili zafrkavat, kakav je to lovac da živu kokočku donosi doma. Nakon nekog vremena on govori u pravu ste, izvadi kokočku iz torbice i pusti je u zrak, uzme pušku i opali dupijotom za njom i fali je, ona pobjegne, a on praznih ruka doma.

Još jedna priča vezana za lov – Tako su jedno večer grupica lovaca vraćajući se s preleta fermali u jednoga lovca u komin na rakiju, ali kako je razgovor o lovačkim pričama otišao dugo u noć oni ogladnjeli. Na špaheru od drva uvijek je bila jedna teča gdje bi se kuhale korine od patata za prasce, kako je mati od lovca bila u korine ubacila i neki stari komad štuka da zamiriše prascima, zamirisalo i lovcima pa su oni, pomalo pijani, a puno gladni počeli vadit iz teče i na kraju pojeli cijelu broku pračiju. Ujutro kad se mati digla pomamila se što će prascima dat jesti.

Kako ljudi brzo zaborave kakvo je prije bilo vrijeme, pa često znaju reći ne pamti se zadnjih pedeset godina da je bilo ovako hladno, ali uvijek je bilo jakih i blagih zima. Tako mi je pričo jedan gospar iz starih Kupara kako bi u njih znala bit velika zima. Kaže on nije bilo aluminijskih zatvora, puhalo je ispod funjestre tako da bi se u kamari na komonćinu u čaši znala zaledit đedova dentijera.

Kroz zadnjih par priča sam vam opisao kakvo je bilo djetinjstvo većini djece sa sela, naravno da svako za svoje misli da mu je najljepše, ali ja svoje ne bi mijenjao za najbolji playstation.

Ljeto bi započinjalo s ribanjem, jesen s hvatanjem tića, zima s lovom a sad na proljeće već provirivaju prve kuke i šparoge pa ih valja ići brat, dok drže cijenu na placi, za kupit nove teniske.

 

Do sljedeće priče,

Pozdrav!

Maro Zec