Aktualno Župske priče - Maro Zec

SLATKA PRIČA O ALISI

 

Piše : Maro Zec

Jučer me nazvao jedan prijatelj pa mi govori da je Alisa Nenadić osvojila u Splitu nagradu za najbolji sladoled u Hrvatskoj, pa da bi bilo lijepo da mi iz ŽupaNet-a nešto napišemo  o Alisi.

Kako smo obećali pisati o svim lijepim događajima vezanim za Župu, tako nam je i ovo bila zanimljiva tema. Moram priznati da sam bio malo iznenađen vijesti, jer poznam Alisinog muža Tomija, isto tako znam da je njegova obiteljska tradicija vezana za kolače i sladoled, to sam jednom davno negdje  pročitao kako mu je otac bio glavni slastičar u hotelskom kompleksu Kupari i da se u njihovoj kući uvijek govorilo o receptima i kolačima.

Iznenađen sam bio zato što sam gospođicu Alisu zamišljao kao vlasnicu koja samo nadzire rad i poslovanje njihove slastičarne . Da ona i ne ulazi u kuhinju i prostor gdje se prave kolači i sladoledi ,a najmanje što sam mogao promislit da je ona Majstor od sladoleda.

Nakon dogovora s Alisom da se nađemo na čaju i da nešto napišemo o njenoj nagradi što je osvojila prošli tjedan, želio sam se malo pripremit za razgovor. Kako nemam fejsa , preostalo mi je da je potražim na googlu. Kad sam ukucao Alisa Nenadić iznenadio sam se koliko je već sve rečeno i napisano  o Alisi, usudio bi se reći više nego o poznatoj dječjoj priči  „ Alisa u zemlji čudesa“.

Kako su moje dosadašnje priče bile prožete nekim mojim sjećanjima i običajima vezanim za Župu tako ću i kroz ovu današnju priču nastojat opisat neke zanimljive događaje.

ALISA I NJEZIN SVIJET

Alisa je mlada denjozna dubrovkinja koja se prije puno godina udala za našeg župljanina Tomislava Nenadića, skupa žive u obiteljskoj kući u Mlinima.

Alisa je otkrila strast prema slatkome, stalno smišlja nove recepte ali i istražuje stare. Kopa po župskim starim receptima, pita svekrvu tajne njenog  pokojnog muža i tu i tamo koji recept iz njegove stare bilježnice.  Puno zanimljivih stvari kaže naučila je i probala otkako živi u Župi, kao nevjesta iz Grada kad je došla u Župu sa znatiželjom probavala je neke tradicionalne recepte našeg kraja a sada ih modernizira i približava običnim ljudima sto kroz svoje recepte što kroz novitete u svojoj slastičarni.

Otkrila nam je tajnu  da u nekoj ranijoj penziji  planira napisati knjigu i tako satkati sve recepte, svoja iskustva i mišljenja među koricama.

O daljnjim poslovnim planovima i novim slastičarnama  van Grada pa možda i u Župi šuti, kaže  nam kroz smijeh trebamo pitati njezinog  muža

Isto tako zajedno vode svoju slastičarnu svima poznatu Dolce vita. Alisa nije mogla ni sanjati da će se baviti ovim poslom pa tako ju je ljubav dovela u slatke vode.

Nekad roditelji svojoj djeci nesvjesno predodrede put ili karizmu svojoj djeci dajući im ime pa tako se dogodilo i našom Alisom, nije Stella ali je zvijezda.

Kako smo i u uvodu napisali Alisa ima svoj blog pa smatramo da nije prilika za pisanje recepata pa ćemo se osvrnuti na intimnu stranu naše sugovornice.

Ali pošto je povod našeg razgovora Alisina nagrada u Splitu ukratko će nam opisati o čemu se to radi.

„Natjecanje se održalo u Spaladium Areni u Splitu  i  između 14 kandidata Alisa je dobila nagradu struke za najbolju strukturu sladoleda.  Sladoled Domino je odnio pobjedu, osmislila ga je Alisa. Kombinacija je tamne, bijele čokolade pistacija te umaka od lješnjaka.

Kako bi Alisa rekla: „ čokolada  dolazi od kakakovca koji je drvo, što znači da je biljka, prema tome – čokolada je salata“ Ne deblja, reći će u šali Alisa.

Kroz razgovor smo uspjeli saznat da je Alisina velika ljubav humanitarni rad.

Nisam imao prilike kušati pobjednički sladoled, kao ni upoznati  žiri koji je dodijelio Alisi nagradu, ali po mojoj procijeni, pola zasluga pripada okusu sladoleda a druga polovica Alisinu  šarmu.

 

Župski kolači i slastičarne: 

Kako nisam imo puno vremena da premotam sjećanja gdje se sve u župi moglo pojesti dobar kolač, sjetio sam se da je to bilo u hotel Platu, Mlinima, u Srebrenom kao i u Kuparima .

Meni je posebno ostalo u sjećanju  krempita  koju smo jeli u Kuparima u restoranu  Borik, koji se nalazio u borovoj šumi između Titovog vidikovca i hotela Galeb u Kuparima. Možda je baš te krempite pravio Tomijev tata.

Tamo bi išli ljeti na kupanje i u pauzama od kupanja znali bi poći na krempitu u Borik. Još jedna stvar koja nam je u Kuparima bila zanimljiva je šetnica od vidikovca do titove vile, koja je bila presvučena  gumenom stazom slično ko na teniskim terenima, mi djeca bi bosi gazili po njoj i zamišljali kako je Tito šetao po njoj. Iako ovi stariji i bolje upućeni govore da je Tito samo dva puta bio u Kuparima a da nikad nije prespavao, a sve se čuvalo i pazilo koda je tu cijelo vrijeme.

Ne mogu se točno sjetit  jeli bio zabranjen ulaz u Kupare za one koji nisu gosti hotela, ali se sjećam da je na ulazu bila rampa i da bi nas zaustavio neki čovjek u odjelu šumara  bio je to Mato Haranbašić, da bi nas pito kud idemo?, mi bi rekli da smo djeca iz Župe i da idemo na kupanje on bi nas uvijek pustio da prođemo.

Kad se išlo u grad svratilo bi se u široku ulicu na kuglicu sladoleda u Gzima, koji je poslije rata imao slastičarnu u Srebrenom a prije desetak godina preselio se u Split na rivu. Nekad bi išli na Babin kuk na kolače, poslije kolača i kapučina pošli bi uzjašit na drvenog konja .

Kolači u Župi:

Prvi kolač što mi padne na pamet je Padišpanj,  to je najbolji kolač kojega se ja sjećam, nešto slično padišpanju bio je prijesnac koji se radio sa sirom i bio specijalitet za domaćice iz Postranja. Štrudel od jabuka,a ljeti od višanja i šljiva, simulata a nešto kasnije se počela peć i orahnjača i čokoladne torte.

Palačinke su se prigale samo u posebnim prigodama, rođendani, imendani ili neke feste.  Ali jedne zime prekršili mi iz sela to pravilo pa se naučili svaki vikend u nekoga u kući organizirat tombolu za djecu i roditelje gdje bi domaćica prigala palačinke za sve prisutne.

Od kupovnih kolača najviše je bilo keksa, a gumeni bomboni i žvake kad bi neko donijo iz vanka.

Čokolada! „ Kad su na deset ispitanika vršili anketu jeli vole čokoladu devet ih je odgovorilo da voli, a deseti je lagao“.

Svako se od nas sigurno susreo sa uzrečicom  „ostavi to ako ko dođe“ pa tako se i ja sjećam da bi djeca uvijek bila željna keksa i banana.

Pa ću se sad malo našalit na svoj račun ,kako je bilo kad mi je umro đedo, nakon desetak dana navalile žene na žalost s časti. Kako je vrijeme odmicalo a tuga za đedom kadila, ja u momentu promislim ž’o mi je đeda ali nije ni svako zlo za zlo. Koju god škrabicu u kredenci otvorim ona puna keksa a niko mi ne brani da ih jedem.

Župska čast(bursa): beškot,cukar,pasta,kafa,keksi,boca pića,jabuka.

Najpopularnija kutija keksa je bila Krašova domaćica, to su oni keksi što je Rakitič naučio Nejmara da ih zavoli u dalekoj Barceloni. Jednom sam negdje vidio naslov piše neki Konavljanin.

„Svi puti jedne domaćice“ odmah sam promislio da se radi o ženskoj osobi domaćici, ali ovaj put je riječ bila o kutiji keksa domaćica.

Autor teksta se pozabavio sudbinom jedne domaćice, koliki  joj je put potreban od tvornice dok se ne pojede.

Tako on piše kako je jedna domaćica iz tvornice nakon puno tramaka napokon stigla na policu butige, ali nikako da se probije do prvih redova da je netko kupi, uvijek  su prednost imale ove starije, tek kad se primakao datum isteka roka valjanosti i naša se domaćica našla u prvim redovima na akciji. Ubrzo je kupila jedna gospođa koje je trebala ići na žalost u susjede, zadržala se domaćica u susjeda neko vrijeme u kredenci onako lijepo zamotana u bijelu kartu. Dok nije došlo vrijeme da ide na radost u drugo selo na krštenje, ostane ona i u toj kući par mjeseci dok vlasnici nisu bili pozvani na rođendan, sad je valjalo samo promijenit monturu u neki šareni papir i domaćica ide dalje. Kaže da je tako putovala par godina od žalosti do radosti, dok je nije neko dijete načelo a roditelji ga napali da se to ne smije jesti da je davno istekao rok trajanja.

Ja mislim da ovo nije ona „ostavi to ako ko dođe“, ovo je ona „ne otvaraj me, ako đe pođem da ne idem praznih ruka“

Još jedan zanimljiv događaj za riječ domaćica, kako je negdje sredinom osamdesetih u jednim našim lokalnim novinama pisao oglas:

Domaćica iz unutrašnjosti stara 35.g. ima dijete 7.g. traži pomorca iz Dubrovnika za udaju, samo ozbiljne ponude, provod isključen.

Sve su domaćice „slatke“ na svoj način, samo je jedna s 25% čokolade.

Završio bi ovu današnju priču sa željom, kako bi lijepo bilo da se u Srebrenom nakon otvaranja nove šetnice otvori i nova slastičarna, a da vlasnik pronađe računici i da na ulazu istakne natpis za domaće,            Kava + palačinke = 15.ookn    Kapućin + sladoled = 15.ookn

 

Do sljedeće priče,

Pozdrav!

Maro Zec