Aktualno Naseljavanje Župe

Stanko Krnjić – kolumna “K O K A   I   M A R A”

Više o autoru

 

Miris vrućeg bureka ispunio je cijelu unutrašnjost autobusa dok su putnici polako popunjavali svoja sjedišta. Netko je očito bio u žurbi i nije stigao na miru pojesti taj prvi dnevni zalogaj pa ga je ponio sa sobom, a glave će mu doći usput, kad autobus već bude gutao prve kilometre. Bila je to sasvim normalna scena, kao što je inače normalno da se na putovanje ponese nešto za prigristi dok se ne dođe na odredište. Jer nikad se ne zna hoće li i gdje će vozač stati i u kakvu će gostionicu svratiti svoje putnike. Vozači autobusa su svijet za sebe, naročito na ovakvim voznim linijama, prave pauze i jedu i piju na mjestima gdje to mogu besplatno obaviti, a putnik obično skupo plati ono što dobije. Iako je kvaliteta koju su putnici mogli dobiti na takvim mjestima, često bila upitna. Trebalo se uzdati u provjerene stvari, a burek u lokalnoj pekari bio je upravo to-provjeren da provjereniji ne može biti. Autobus je, kao i svako jutro, iz Goražda kretao u pet ujutro da bi negdje oko jedanaest dospio u Dubrovnik. Petnaestak do dvadeset putnika svako jutro bi zauzelo svoja sjedišta, a tijekom vožnje taj broj bi se povećavao. Malo tko je na toj liniji izlazio prije krajnjeg odredišta, iako je i takvih bilo, ali većina je putovala do kraja. Zajedničko većini putnika u ovom autobusu, ne samo tog jutra, već i ostalih dana, bila je svrha putovanja. Nikad se u ovom autobusu nije našao netko tko bi putovao na godišnji odmor u Dubrovnik, iako je već tada Dubrovnik bio poželjan kao takvo odredište. Ljudi iz ovih sela jednostavno nikad nisu išli na godišnji odmor negdje drugdje. Obično bi se oni koji su porijeklom iz ovih krajeva, kad bi dobili taj mukom zasluženi vremenski poklon, obično vraćali u ove krajeve i tu ostajali sve dok nisu morali natrag tamo gdje su radili. Svi koji su sjeli jutros u autobus pošli su tražiti posao. Kakav-takav. Za početak daj šta daš, poslije se svatko snalazio kako je umio. Prezahtjevni nisu bili što se tiče izbora radova, ionako su svi imali samo osnovnu školu. Dovoljno za napisati ime i prezime. Ponekad i previše.

Mile se smjestio do prozora i odmah počeo namještati glavu u što prikladniji položaj za spavanje, uguravši je u procjep između naslonjača i prozora. Nekome tko ima osamnaest godina, kao što ih je Mile imao, te 1974. nikad nije bilo dovoljno sna. Jutros je to bilo posebno naglašeno jer nije spavao više od dva sata noćas. Do autobusa mu je trebalo sat i pol dobrog hoda, a to je bio jedini način putovanja od kuće do grada. Auta nije imao, niti itko njegov, do njihovog zaseoka skoro da ni puta nije bilo, više je to izgledalo kao kozja staza, pa je već iza dva poponoći krenuo od kuće. Sigurnije je bilo na vrijeme poći. Trebalo je sići do grada po mrklome mraku, većinom šumskim putem. Jedina rasvjeta bio je mjesec, ali kroz šumu ni on puno ne pomaže. Ručnu bateriju nikad i nije imao, ali je put dobro poznavao, a i ljeto je pa je nekako lakše bilo. Sad prvi put sjedi u autobusu koji vozi za Dubrovnik, još par sati vožnje i možda će ubuduće dolaziti ovamo samo kao gost. Otkad je prije par dana na birou za zapošljavanje u Goraždu osvanuo oglas da GP „Dubac“ iz Dubrovnika traži radnike na građevini, nije ga pustila misao da prihvati posao. Imao je samo osnovnu školu, ali kvalifikacije se nisu tražile, poduzeće je trebalo golu radnu snagu, a to je imao. Ukazalo mu se ovo kao izvrsna prilika da u neku ruku pobjegne od kuće jer ovako nastaviti živjeti nije nikako planirao. Nije to zapravo bio život već životarenje, a od toga nemaš ništa. Zato nije imao što izgubiti i odluka je bila brzo donesena. Autobus se još nije pošteno ni zagrijao u vožnji kad je Mile, onako umoran od nespavanja i pješačenja, zaspao u sjedištu, da bi se probudio neposredno prije krajnjeg odredišta.

 

Negdje malo poslije podne već je stajao u kancelariji „Dupca“ i zasnivao radni odnos. Njemu je trebalo posla, njima trebalo radnika, bez puno pitanja dogovor je brzo pao.  Istog trena po potpisivanju ugovora dobio je novac za autobusnu kartu do Blata na Korčuli gdje se sutradan trebao javiti na posao. Sve se brzo zgotovilo i sad je opet stajao s torbom u ruci i pomalo izgubljeno razmišljao što i kako do sutra. Vremena ko u priči, a ne zna što s njim. Još nekako ne vjeruje da je u nekom novom svijetu, ali pokušava se privići. Jedna stvar od prije dva sata ga je fascinirala kao rijetko što do sada. More! Vidio je more prvi put u životu i nije se mogao načuditi veličini i ljepoti tog božanskog djela. Bilo bi lijepo još malo poviriti na to more, kad je tako lijepo. Ostatak dana proveo je negdje na obali u Lapadu gledajući u more. Pokušao je, doduše odmah bi se nasmijao sam sebi, usporediti rijeku Drinu uz koju je rastao i ovo što sad gleda. Ta rijeka je bila pojam veličine i snage vode na jednom mjestu, sve do sada, a sad to izgleda tako smiješno da tako i sam sebi izgleda.Istu noć, svoju prvu noć na moru, prespavao je ispod barke koja je ležala izokrenuta na obali. Para za neki ozbiljniji smještaj, makar na jednu noć nije imao, a i ljeto je bilo. Nije mu prvi put da spava u prirodi, ali na moru jest.Podbacio je kartonski prostirač ispod sebe, pokrio se barkom i tako dočekao jutro i autobus za Korčulu. Njegova fascinacija morem doživjela je kulminaciju kad se na Kapetanima, na Pelješcu, pred njim ukazao prizor koji oduzima dah i svakodnevnom putniku na toj relaciji, a kako ne bi momku iz bosanskih brda koji taj prizor prvi put gleda. Ima možda u toj ljubavi prema moru i neki element odbojnosti prema planinama, snijegu i zimi, a koji nosi u sebi praktički otkad za sebe zna. Rodio se negdje visoko u vrletima istočne Bosne gdje su kuće raštrkane po brdima najviše po četiri-pet jedna uz drugu, pa nakon par kilometara isti prizor. Između samo šuma i uski puteljci. Prva četiri razreda škole svaki dan je pješačio po dva sata u svakom smjeru, sveukupno četiri sata hoda. I tako svaki dan. A kako u tim bosanskim planinama često već u jesen zapadne snijeg, a otopi se u kasno proljeće, tako je Mile već u samom startu stvorio odbojnost prema istom. Jer, sirotinja ne može sebi priuštiti ni poštene cipele i kaput za zimu, a kamoli što drugo. Da može priuštiti, ne bi tu ni živjeli. Zato je redovito imao mokru obuću i odjeću nakon cjelodnevnog hoda po snijegu. Još kad se u sve to uračuna i dječji faktor, jer djeca se i poigraju na snijegu, pohrvaju ili neku drugu nepodopštinu naprave, dobije se uvid u kakvom je stanju dolazio doma. A tu ga je opet čekala jedna velika praznina jer mu je majka, kad je Mile imao samo pet godina, umrla pri porodu. A tu prazninu nitko i ništa nije moglo nadomjestiti, pa je snijeg postajao još mrži i teži. Isto su vjerojatno osjećali i petero njegovih braće i sestara pa čim im se ukazivala prilika za bijeg iz ovog svijeta, vješto su je koristili. Zato ne čudi ova fascinacija morem, još više što ga je prvi put vidio usred ljeta.

 

Kako je građevina mobilan posao, tako se i Mile prebacivao s jedne na drugu lokaciju, kako bi se negdje otvarao novi posao. Nakon Korčule, u dva navrata, jer u međuvremenu je išao u vojsku, dobio je posao kuhinjskog radnika u istom poduzeću, u radničkim barakama u Sustjepanu. Nimalo težak posao, u odnosu na onaj koji je imao na početku, a fino plaćen, pa je Mile upisao vozački i već dan nakon položenog ispita jedan polovni fićo bio je u njegovom vlasništvu. Pa već nakon dva dana zaputi se Mile svojim prvim autom prema Popovači gdje je dobio novo radno mjesto. U istom poduzeću, ali ovaj put daleko na sjeveru, jer su i tamo radili. Nikad tako daleko nije putovao i pomalo se bojao voziti tako dalek put, ta tek je položio prije koji dan. Došavši u Slavonski Brod, trebao se uključiti na autocestu, ali budući nikad prije nije vidio to čudo tehnologije, a mlad i neiskusan vozač, odluči parkirati fićeka sa strane i prošetati do te, kako kažu, autoceste. Kad je došao do samog ruba tog čuda tehnike i kad vidje kojim se sve brzinama voze ovuda, pošteno se prepade. Ipak, skupi zadnje djeliće hrabrosti i poveze se i on tom autocestom. I tako sve do Popovače, zaustavnim trakom, pomalo, nije žurba. Nije imao hrabrosti uključiti se na kolnik kud voze ostala vozila. Veliki strah i malo iskustvo usmjerili su rutu vožnje. Pola godine nikome nije pričao o tome. A i da jest, možda mu ne bi vjerovali, pa je tako bolje bilo.

 

Kad je upoznala Milu Kokošara, Marija Šutalo je zaključila da je jedan od bezveznijih tipova koje je imala čast upoznati. Oboje su radili u istom poduzeću, ali kad su se upoznali, nisu znali za taj podatak. Deset dana poslije zalupila je vratima njegovog pezejca (vrlo popularan auto u socijalizmu, poljski fiat 125, kultni status macho momaka s kraja sedamdesetih godina) i zaprijetila mu da joj više nikad ni dobar dan ne nazove. Bila je ljuta na samu sebe što je potrošila cijelu večer s likom koji je baš „niđe veze“. Godinu dana poslije bili su u braku. Kakvu je ulogu imao pezejac na prvom susretu i kakvu je ulogu odigravao u kasnijim viđanjima Koke (Mile ima taj nadimak zbog prezimena) i Mare ostaje nerazjašnjeno. Rođena i odrasla u Lapadu, preselila se sa svojim Kokom u Župu, u podstanarski stančić samo sto metara niže od njihove sadašnje kuće. Sve stvari su im stale baš u taj pezejac. Samo dvije godine pred rat prvi put su prespavali u svojoj kući na Popolici. Četiri godine poslije već su temeljito obnavljali kuću u kojoj su do tada kraće živjeli nego su je pravili.

 

Još od sredine osamdesetih, otkako mu je umro otac, a sva braća i sestre se raselili po svijetu, Mile Koka skoro da i ne ide u rodni kraj. Nekako nema volje, a ni potrebe za tim. I ono malo kuće što je ostalo iza njegove obitelji, spaljeno je u prošlom ratu. Kao i one četiri ostale koje su bile u tom zaseoku. Kako tamo tad nitko nije živio, poslije rata nisu ostvarili pravo na obnovu. A kako su to jedine kuće u krugu od par kilometara, zbijene jedna uz drugu ko neka sirota djeca, i sam put do njih izgubio je svaki smisao. Nijedna nije obnovljena, nitko ne dolazi ni prolazi pa su se i putevi godinama pretvorili doslovno u šumu. Sad te kuće podsjećaju na neko neotkriveno naselje u Amazoni do kojeg ne vodi niti jedan put. Ne može im se prići ni na par kilometara. Možda nekad opet i ode, razmišlja, ali samo da se malo pripazi jer karcinom je zajebana stvar. A Koki su ga liječnici otkrili prije tri godine i kako stvari stoje, za sada je uspješno svladan. Nakon sto dvadeset kemoterapija i, kako sam  Mile kaže, pola šlepera injekcija. I svaki dan još po par komada iz ruke njegove Mare. Za ovo, za ono…Naviko je, kaže, više na sve…I ne predaje se! Sjedi u kući na Popolici i gleda more. Nikad mu ga dosta, veli. Za planine će već biti vremena.

Anketa

Podržavate li ideju portala Županet da se pokrene humanitarna akcija prikupljanja novca za kupnju ŽUPSKE KUĆE u Zagrebu?

View Results

Loading ... Loading ...