Aktualno Poljoprivreda

Župska priča – O tićima u kajpici

Piše: Maro Zec – i Župa ima svjetskog prvaka.

 

Kako je prošlu setemanu  bio Sv. Vlaho,  moja radoznalost me uputila da po ko zna koji put čitam o životu Sv. Vlaha. Kako mi je manje-više sve već poznato o Sv. Vlahu ovaj put mi je nešto posebno zapelo za oko, a to je kako kaže „legenda“ da je Sv. Vlaho za ljubimca imao kanarinca.

Odmah sam pokušao zamislit kako je u to doba izgledala  njegova kajpica gdje je drž’o i jeli kanarinac bio žuti  ili možda neke druge boje.

Razmišljajući o tome prisjetio sam se kako je prije trideset i četrdeset godina svaka kuća u Župi imala svoju kajpicu s tićom, barem u mene u selu koliko se mogu sjetit, a i u ovim drugim mjestima po Župi gdje bi me odveli k’o dijete.

Najčešće bi te kajpice bile obješene o neki čav’o u verandi, hodniku, ispod kakvog balkona a nerijetko i u samom kominu, jer ptica ne smije biti na propuhu i rosati. Iz ova dva primjera se da zaključiti da je uzgajanje i držanje ptica na našem području tradicija stara najmanje deset stoljeća.

Današnjom pričom ću vas odvesti u Čibaču  gdje je jedan naš Župljanin uzgojio pticu koja je dobila titulu prvaka svijeta, a u ničemu nije lako bit prvi na svijetu pa tako ni u uzgajanju ptica, zato sam mišljenja da zaslužuje da ga posjetimo i upoznamo.

JASMIN  BRKOVIĆ 1975.G.

Jasmin se rodio u Župi gdje i živi čitav život u Čibači –Potočini.

Od oca Ekrema i majke Gorice, oženjen je ženom Melitom s kojom ima dva sina, buduća nogometaša Ivana i Adriana.

Kako kaže ljubav prema pticama mu je ugradio otac već u ranoj životnoj dobi od 6. godina.

Član je udruge za zaštitu i uzgoj ptica Dubrovnik.

U svom uzgoju ptica trenutno ima stotinjak odraslih ptica, a znalo je biti godina kad ih je imao i 300.

Razlog današnje posjete je vijest da je Jasko ove godine nadopunio svoju kolekciju nagrada sa još dvije nove. S natjecanja iz Cezene u konkurenciji od cca 33.000  ptica osvojio je dvije nagrade: zlatnu i brončanu medalju.

Jasmin smatra da bi bilo vrijedno spomena istaknuti kako je uspio izvesti i hibrid ptice koja je nastala mutacijom  SREBRENOKRUNE ZEBE / JAPANSKI GALEBIĆ, a da za sljedeću godinu priprema izvesti hibrid od BIZENTASTRILDE / JAPANSKI GALEBIĆ , još nam je objasnio kakva je ptica  „Japanski galebić“ – to je umjetno stvorena vrsta koje nema u prirodi.

Na kraju razgovora sam ga pitao kako nema više staglina i naših domaćih ptičica pa mi je objasnio kako je to sad strogo zabranjeno i da se trebaju isposlovat posebne dozvole za uzgoj tih vrsta. Meni je to bio dobar povod da vam napišem kako i na koji način su se prije rata hitali tići u Župi.

              

                                                       MOJA SJEĆANJA NA HITANJE TIĆA U ŽUPI

Kako je u današnje vrijeme hitanje  i uzgajanje divljih ptičica kažnjivo i strogo zabranjeno, tako je bilo i prije trideset i više godina, pa se nadam da me se neće kaznit ako se prisjetim i napišem kako se to radilo prije. Svi se dobro sjećamo kako je i u Velom Mistu redatelj posvetio jedan detalj kako su se hvatali tići i u Splitu.

Kao i u Jaska moja ljubav prema pticama dolazi iz ranog djetinjstva, tako se sjećam i svoga prvoga kanarinca kojeg mi je tata donio upravo iz matične domovine kanarinaca s Kanarskih otoka. Uspio ga je prenijet preko carine u škatuli od sijalice.

Druga moja ptica bio je papagaj po imenu Čičo-slanič, prezime je dobio po Slanom gdje sam ga kupio na Siđu, a to je bilo tako davno, kad se Drago Troki vjero za Marinu i mene vodili na Siđ.

Moje prve divlje ptičice su mi poklonili Mato Lučić i Ivica Cumeljan, sjećam se da su to bile ženke Staglina koje bi oni uhvatili i puštali jer za njih nisu bile dovoljno dobre, jer samo muška ptica lijepo pjeva, a ženska se pušta.

Kolika može bit ljubav prema pticama to ne može razumjet niko ko se nije bavio pticama, a ko je proveo barem par godina s pticama uvjeren sam da me potpuno razumije o čemu pišem.

Moram spomenuti još dva čovjeka koja su me naučila skoro sve o pticama a to su:  pok.dundo  Mato Haićman  i  pok.gospar  Krešo Nikić.

Oni su bili veliki zaljubljenici u ptice. Tako se sjećam jedne njihove izjave kad smo hitali tiće: „Bolje ti je uhitit dobroga Staglina nego najbolju žensku“. Ja sam tad im’o petnestak  godina, ali ni danas mi nije kijaro što su mi s time htjeli reći.

U Župi se hitalo i držalo pet vrsta tića: staglini, vrzolini, faganjeli, lugerini i verduni.

Poste po Župi gdje bi se hitali tići bile su: brda Barbara, Trapit, Dubac, Goričina, Rudina, polja: Kuparsko, Kisičevu na Gudelju, u Čibači, u Marovini, Zagrudi, Bjelopolju i Sabovini.

 

Oprema: Grmić, veska, baketina, morać, rikjamica, gabrijun, ulje, sjekirica, šatorsko krilo, slobodna dalmacija, sportske novosti, lektira i obavezno marenda.

U lov na tiće se ide u zoru prije samoga svitanja, dolaskom na postu postavlja se grmić-grm na kojeg se pomoću morača stavljaju mali stapići zvani baketina koji su na poseban način omotani ljepilom koje se zove veska, koja se naručivala iz Italije.

Uokolo grmića se rasporede male kajpice zvane rikjamice u kojima su ptice koje imaju za zadatak da pjevajući nababe druge ptice koje bi sletile na baketinu i tako bile uhvaćene.

Kombinacija druženja s prirodom  i cvrkutom ptičica u jutarnjim satima  ostavlja neizbrisive uspomene na te dane djetinjstva.

Koliko je to vrijeme na mene ostavilo lijepih uspomena, je osjećaj da i dan danas kad poviše mene proleti staglin i kad čujem njegov cvrkut mene prođu trnci i uvijek pogledam u zrak i ispratim ga pogledom, nešto slično kao kad se neki gaser iz mladosti okrene za dobrim zvukom auta ili motora.

Kad bi mi k’o djetetu govorili da nije lijepo hvatat tiće i njihovu slobodu zamijenit s malim prostorom u kajpici, ja bi se dječji naivno pravdo da im je možda bolje biti u kajpici jer nisu na kiši i zimi, a uvijek imaju hrane i vode pa ne moraju se mučit i tražit.

Možda tome u prilog ide i informacija da staglin u prirodi najviše živi 2-3 godine, a u zarobljeništvu 12-15 godina. Bilo je iznimki i po 20 godina.

Izaak Walton, engleski književnik:

„Bog  je drveće napravio iz ljubavi prema pticama, a čovjek je iz ljubavi prema pticama izmislio kajpicu“

Sad kad sam odrastao usporedio bi to s ljudima. To ti je k’o kad staroga momka pitaš što se ne ženi? A on se uspravi, uvuče stomak i podigne glavu ko najljepši  staglin  pa ti odgovori:

                       „Nema para koje mogu platit ovu moju slobodu“

Pa bi zaključio i ovu današnju  priču: ‘ko je taj sudac da bi mogao procijenit kome je lakše i bolje?

 Ovim što su oženjeni i zarobljeni ili ovim neoženjenim i slobodnim!?!

Do sljedeće priče,

Pozdrav!

Maro Zec