Pripremio i objavio: Ivan Zec
U našem dubrovačkom kraju stara je tradicija održavanja zdravica, najčešće u sklopu neke feste, vjenčanja. Iako nekoć gotovo neizostavan dio veselja, čin prepušten glasnom i rječitom svatu, skoro je nestao. Ipak, svjedoci smo danas vraćanju starih trendova među kojima je i zdravica. Zahvaljujući vrijednim kroničarima župske povijesti imamo i zapis naše:
Župska zdravica
Haj, pomozi Bože i veseli Bože
čas po čas, pa u veli dobri čas
pa da bi dobro napijali
a u boljem životarili
u dugu vijeku
u kratku grijehu
sastali se, ne omrazili se,
Dje bi se uvijek za zdravlje pitali.
Pa evo nas ovaj skladni i pošteni
Domaćin polako pozvao, a mi se
k njemu brzo potežismo
evo sa sofru posadili,
evo vina ponapili,
evo blaga blagovali,
što je gospodin Bog udjelio
i domaćin pripravio,
a nama nije sakraćeno.
Gospodin nas je Bog stvorio
Na sliku i priliku svoju.
A mi vino pijemo, pa sjedeći
Zavapimo Gospodinu Bogu govoreći:
Sunce na istok nam,
Gospodin Bog na pomoć
Pomog’o nam Bog i današnji dan,
Dom, domaćina i njegove prijatelje,
Koji su mu ovdje i drugovdje.
Da bi mu se uvijek kupili
za punu sofru,,
dobru volju,
pošten glas
i dobar obraz.
Ako Bog da!
Pa nam gospodin Bog udijeli
Svega do volje
a bez nevolje
kruha vina i kućnoga mira
Mlijeka, meda, masla, srebra, zlata
Sve od jakoga Gospodina Boga pozlata.
Nebesku rosu a zemaljski plod
da bi mu zemlja dobro rodila
i rasplodila
da bi lako sebe hranili
i prijatelje za sofru posadili
a siromahu na vrata iznosili.
Kad bi nam siromah dohodio zlovoljno
da bi othodio dobrovoljno,
ruka punijeh a srca vesela;
putem hodio,Bogu se molio
pa lijepo govorio;
„Mili Bože,
da Bog pomože,
Dobro ti meni udjeliše
udjelio njima Gospodin Bog,
na sve bande i četri strane
S nebesa im Bog i sreća davali
okle se ne bi ni nadali.
Pa da bi im udijelio
hajer i berićet
u njihovoj kući,
u njihovoj muci,
u njihovoj djeci,
u njihovoj sreći,
Djeca im uvijek napredovala
a sreća im se vesejala
i uz njih se uvijek držala
kao što se drži
pijesak mora
bršljan drva
andjeli raja
a čelica cvijeta promajetnoga.
I uz njih svaka sreća i napredak.
I u mene glava ko zelena travanj
ja sam dosta govorio
i dosta razgovarao,
Ovu ću vam PRVU napiti
u ime Boga i slave Božje
da bi nam Bog i slava Božja pomogla
na putu putnike,
na moru mornare,
na polju težake,
na brdu čobane
i svakog brata kršćanina
koji u crkvu hodi
i Bogu se moli
po svome zakonu.
A napit ću i ovu DRUGU
za ljubav dugu
za potvrdu ove kuće
i ovog sjemena,
da bi se u ovoj kući nahodio
uvijek pametan i pošten čovjek
poštena i pametna žena;
koji bi jedan drugomu
nauk davali
pa da bi kršćavali, krizmavali,
sinove ženili,
ćeri udavali
i svaka dobra i lijepa
djela radili.
I ovu ću vam TREĆU napiti
u ime Boga i Svetoga Trojstva
pa da bi nas Bog i Sveto Trojstvo
uzdržalo u miru Božjem
i u sramu juskom.
ČETVRTU ću vam napiti
u ime onijeh tužnije i nevojnijeh
koji su u tuzi i nevoji, e,
da bi ih Gospodin Bog tuge izbavio
a dobara nabavio
pa da bi i oni u crkvu hodili
na oltare svijeće nasadjivali
i svaka dobra radili.
A ovu ću vam PETU napiti
u ime sopre i domaćina
da bi ovi naš domaćin
što u kumova što u prijatelja
dje god bi dohodio
svud mjesto nahodio
a nadsve pred svetom stonom crkvom
dje dosta svijetlijeh i poštenijeh obraza gledaju.
Pa nazdravit ćemo i današnjoj našoj nevjesti,
koja odlazi iz svog doma:
Da Bog da se u ovom domu
ništa ne poznalo,
a u onom u koga dolazi
da bude sretna i napredna,
stare prijatelje poštivala
a nove sazivala
sve što bilo od dike i časti.
A sad:
Zdrav si domaćine!!
Bog te oslobodio:
Ulizice iz Spljeta
mazge s Mljeta
maramice iz Dubravice,
majkovske torbice,
trstenskog bala,
oraške slave,
zatonskog vozara,
riječkog ribara,
gruškog kamatnika,
pravde dubrovačke,
ubojice brgajskog,
kantara postranjskog,
mlinara župskog,
posta vlaškog i
lupeža konavojskog!
Amen!
Zdravicu napisao Blaženko (Đenko) Miloslavić oko 1950. Godine po diktatu pok. dunda Lukarda Žeravice iz Martinovića.
