Kako su to između dva svjetska rata zamišljali Česi
„Srebrno je rajski koutek sveta, jakych veru malo.“
( ZLATA KNIHA SLOVANSKE RIVIERY, Prag 1926.)
Česi su već po završetku Prvog svjetskog rata kazali za Srebreno da je rajski kutak svijeta kakvog malo gdje ima. Potvrdio je to ranije i znameniti češki slikar Jaroslav Čermak, koji je u Srebrenom i Mandaljeni između 1862. i 1865. našao svoj drugi dom. Dioničko društvo „Dubrovnicka lazenska a hotelova společnost“ ( Dubrovačko kupališno i hotelsko društvo ) sa sjedištem u Pragu 1918. ima oko 250 dioničara koji su udružili velika novčana sredstva za razvoj projekta tzv.Slavenske rivijere, koja je obuhvaćala tada mala zabačena primorska sela Kupari i Srebreno. Projekte razvoja turističkih kapaciteta je između 1919. i 1931. idejno razradio poznati praški arhitekt Jiri Stibral te ih etapno prezentirao uglednim dioničarima Društva. Kako su u tim projektima Kupari prvi došli na red i vrlo brzo gotovo u potpunosti zaokružili svoj turistički identitet, na red je početkom tridesetih godina prošlog stoljeća došlo i susjedno Srebreno. Kako je to Jiri Stibral zamislio, zorno svjedoči njegova priložena ilustracija nastala negdje malo prije 1930. godine. Ovdje je za potrebe hortikulturnog uređenja svoje rasadnike uredio i ing.Janaček, tadašnji direktor bečkog Botaničkog vrta, a njihovi se ostaci ( stariji ga Župljani zovu Jančekovo ) i danas naziru na putu kroz park u Srebrenom. Od tada ovdje započinje i sustavno komercijalno cvjećarstvo u po kojem je Župa dubrovačka dugo vremena bila na dobrom glasu.
Nažalost, tmurni oblaci nadolazećeg velikog ratnog vihora koji su se uskoro nadvili nad Europom, zaustavili su projekte i ostavili ih za neka bolja vremena. Koja se, kako se nažalost kasnije pokazalo, više nikada nisu vratila. U prvoj ratnoj 1939. godini umire i Stibral, a s njim simbolično i veličanstvena Slovanska Riviery. Od njegovog izuzetno atraktivnog projekta uspjele su se realizirati tzv „Češke banje“, čije tužne ruševine i danas pokazuju svu veličinu zamišljenog turističkog kompleksa koji bi i u XXI. stoljeću bio velika atrakcija jedinstvene srebrenske uvale, ali i dubrovačke rivijere u cjelini. Dovršene su doduše i atraktivne vile Vojka ( kasnije Jadranka ), Šarlić ( ex Čingrija, kasnije Srebrenka i Borovka ), Supetar sa Lovorkom, Turčinović-Miloslavić ( kasnije Vareš ) i Lida ( kasnije Lada ), a u sve to se lijepo uklopio i dom obitelji Kanjuo.
Nakon rata dolaze neki drugi arhitekti i drugačija poimanja turističke arhitekture, pa koncem šezdesetih godina u Srebrenom redom počinju nicati bezlični „kašuni“ radničkih odmarališta „Srbija“, MUP BiH ( kasnije Leotar ) i Unima, a „šlag“ tako koncipirane izgradnje dolazi sa hotelima Župa i Orlando. Sve je to odvelo Srebreno u sasvim drugom pravcu razvoja, pa je umjesto jedne glamurozne rivijere ekskluzivnog turizma ovdje niklo tipično odredište socijalističkog radničkog ljetovališta u kojem je jedino hotel Orlando odskakao ponudom modernog europskog turizma 70-tih godina. U to vrijeme Srebreno je u svim vrstama smještaja moglo prihvatiti blizu 2000 gostiju, još skoro toliko jednodnevnih posjetitelja a živa glazba je svirala na tri ljetne terase ( Orlando, Leotar i Srbija ) te u noćnom klubu hotela Orlando.
Iako je Srebreno tada bilo planski žrtvovano da u okvirima nekadašnje općine Dubrovnik amortizira snažni pritisak tzv. domaćeg turizma ( posebno onog iz obližnjeg trebinjskog zaleđa ) i tako omogući ostalim susjednim mjestima i samom Gradu razvijati moderni komercijalni turizam, bilo je to doba kojeg se zbog kasnijih događanja mnogi nažalost i danas sa nostalgijom prisjećaju. Od dva zla, ovo današnje je ipak veće, jer od svih spomenutih turističkih kapaciteta u Srebrenom ni poslije dva desetljeća od sustavnog ratnog razaranja i uništavanja niti jedan komercijalni objekt nije priveden svojoj osnovnoj svrsi.
Tako se nažalost brzo i olako istopio onaj češki entuzijazam projekta iz dvadesetih godina prošlog stoljeća po kojem su Srebrenom i Kuparima bile namijenjene uloge najekskluzivnijeg ljetovališta istočne obale Jadrana, a kojeg se svakim novim danom sa sve većom nostalgijom sjetno prisjećamo.