Aktualno Povijest

Nositi ”moricu” ili guliti patate?

Ivan Zec

Da bi vam lakše bilo pratiti o čemu ću danas pisati, u uvodu ću objasniti što je ”morica”.

Nakon pada Dubrovačke republike u Župi je nastalo bezvlađe puno krađe lopovluka i nemoralnih radnji. Ljudi koji su se ogriješili o zakon bili bi kažnjeni na način da bi morali nositi kamen s rupom na sebi koji bi se grešniku objesio oko vrata i on bi ga nosio prije mise da ga drugi gledaju i preziru. Taj kamen se zvao MORICA. Za drugi dio naslova i frazu ”guliti patate” (krumpir) nadam se da svi znate o čemu se radi, ali isto ću vam malo pomoći pa napisati da se radi o radu za opće dobro.

Svakodnevno smo svjedoci da svi govore: televizija, radio, crkva pa i ulica, da je nastupila velika kriza morala, da je puno lopovluka, krađe i nezakonitih radnji. Smatram da bi bilo nepošteno ne spomenuti da je tih radnji oduvijek bilo, što se kaže ”od kad je svijeta i čovjeka”. Davno je rekao jedan filozof, kad bi ljudi živjeli po deset božjih zapovijedi, da nam ne bi trebalo ni sudstvo ni policija. Zakon ne bi postojao, da se ne krši. Stoga ću vam ja danas pokušati opisati kako je to bilo davno prije. Pritom se neću se vraćati u Isusovo doba i pisati o Judinim škudama, nego kako sam obećao pisati o povijesti Župe.

Vratit ću vas na trenutak nekih stotinjak godina unazad pa ću vam ispričati kako su se i stari Župljani susretali s takvim i sličnim problemima i kako su oni to rješavali. Pišući o tim događanja kad osjetim priliku da pojedini događaj možemo usporediti s današnjim vremenom u zagradama ću vam istaknuti sličnosti događaja onda i sad. Naravno da bi se dalo sve prevesti u današnje doba, ali ja neću to pisati da se ne nađe tko uvrijeđen, to ću prepustiti vama „mašti na volju“. Rekao bi jedan hrvatski pjevač kojeg netko voli, netko ne voli: ”drugo vrijeme ista sudbina”.

Nakon Republike, Austrija nije odmah uvela svoje zakone. Tako da nisu išli đandari po selima, nego su rondali rondari i oni su hvatali lupeže. Ma lako je uhiti’ tuđega lupeža, a kako ćeš svoga! To ti je bilo isto k’o zavadit se s njim i njegovima, pa i sa selom. Bilo je bolje pustit’ ga stat’, jer mogao te kad mu dođe, dočekat’ i ubi’, mogao ti je užeć’ kuću, stogove, šumu. A što sve nije mogao kad je njegova bila noć? U to doba se u Župi slabo živjelo. Prije bili gospari, koji su znali upravljat zemljom i kmetom, pa se radilo i imalo i za gospara i za kmeta. Kad su oni otišli, ostala zemlja na kmetima. Oni nisu umjeli kako treba raditi, a nisu ni htjeli raditi. Našli se tobože u slobodi. Zemlja zaledinila a stoka pokrepala. Prije bi ti gospar dao zajam, sada nema tko, tako da je zavladala i velika glad. U tim prilikama ljudi bi se davali u lov i ribolov, ali od toga više štete nego koristi. Išlo se u mornare, odavali se piću, a pojavili su se i lupeži. Krali bi po baštinama, oko kuća, dizali stoku iz torova. Dizali su brašno onima koji bi se vraćali iz mlinica. Stoga se govorilo „do Zdrava Marije doma“, za dana u kuću!

Znalo se tko su ti lupeži. Oni se nisu skrivali. Često se plijenom hvalili jer se zakona nisu bojali, a rondari se bojali njih. (kao današnji tajkuni i zlatna mladež: privatni avioni, jahte, vile, slike, izleti na mondena ljetovališta i zimovališta, a ponešto i u podrumu za pokazat se ima). Kad je Austrija stegla kako treba onda je to zlo u Župi prestalo. Lupeži su često krali po crkvama, jer su se nadali tu naći novca. Ipak ,domaći lupeži nisu krali po crkvama! Ti što bi krali po crkvama ponajviše su bili izvana ili iz grada gladnici i barabe. Teško je reći da je ostala koja župska crkva koja nije bila pokradena (kao ni neko poduzeće ili tvornica da nisu privatizirani u današnje doba). Austrija uvodi rondare.(Hrvatska Uskok). Ronda, seljaci iz kaznačine, bili su oružana pomoć glavarima sela. U Župi je bilo trinaest kaznačina (Županija): Brgatu Gornjem i Donjem, u Čibaći, Čelopecima i Petrači. Zatim četiri u Postranju, u Grbavcu, Martinovićima, Makošima i Buićima, te u Župi Maloj u Brašini, Zavrelju, Solinama i Platu. Rondon je zapovijedao kaporonda. Zamjenjivao ga je adžonat. Perjanici su bili nad rondarima. Rondari su bili stražari, a stražarenje se zvalo ronda rondari. Rondari su nosili na bareti zdesne komad otuna izrezan k’o šaka sa tri prsta. Nosili su i svoje oružje, a toga je onda svaki muškarac imao u kući. Malih pušaka za pojasom kubura i onih što su se nosile u špagu od gaća, špagerice, bilo ih je koliko hoćeš. U pojasu se nosio i nož bjelopasac ili crnopasac, zavisi o boji ručice. U potrebi bi se ronda brzo naoružala. Rondalo se kada bi se u selu čulo za lupeža, za opasnost iza brda od Vlaha ili Turaka, kad bi se trebalo čuvati granicu da je ne prijeđe kuga, kad je trebalo protjerat Cigane, pomoći oružnicima. Ronda je rondala za sve vrijeme Austrije. Poslije se gubila i nestala. (i ovo rondarenje bi se dalo usporediti s današnjim dobom, ali to ću ostavit za neku drugu priliku da sad koga ne uvrijedim).

Lupeže je kao i lažljivce, pijančine, psovače i sve druge što bi nešto loše učinili, kažnjavala bratovština. Kažnjavali su ih na kaptolu braće. Osudili bi ih na moricu. Kažnjavali su i muško i žensko, ne bi li pameti došli. Tu nije bilo pogovora i kazna se morala izvršiti. Kažnjeni je trebao nositi šuplji kamen, težak tri do četiri oke. Kroz rupu je bio provučen konopčić i kamen bi se kažnjenom objesio oko vrata. Moricu su kažnjenom vješali mlađi u braći. On je morao nositi moricu oko matice, crkve, prije mise, i to bos i gologlav onoliko puta koliko je bio kažnjen. Moricu je nosio pred svom braćom i ostalim pukom koji je došao na misu. Svatko ga je prijekorno gledao i opravdano mu prigovarao, ali ga nitko nije smio vrijeđati! Kada bi obišao što je morao, mlađi bi mu skinuli moricu. Poslije mu više o tome niko nije smio reći ni riječ, kao da ništa nije bilo, jer je svoje izdržao. On zbog te kazne ni na kog nije imao zub, jer je znao da je kaznu zaslužio. (danas se počinitelja kazni tako da mu se na glavnom Dnevniku u 7 uvečer pročita puno ime i prezime i za koliko je milijuna optužen, on uplati jamčevinu i sutra dan izađe na slobodu te ga nitko ne smije krivo pogledati jer još nije pravomoćno osuđen, a isto kao i nekoć davno, nigdje se ne spominje je li vratio što je uzeo, a on na nikoga nema zub). Kazna se zvala morica kao i onaj kamen. Nestala je prije mijene stoljeća. Pamti se da je posljednji Župljanin kažnjen moricom bio Rade Skance iz Lazina, a posljednja žena Mara Marinčeva iz istoga sela. Morica se vješala i o vrat zločestu kučku koji bi ugrizao da se ne može na svakog zaletiti, a i pandravoj ovci što bi k’o luda skakala i trčala, jer bi morica te beštije tukla po prsima pa nebi mogle trčati.

Na kraju bi zaključio da je mala razlika nekad i sada. No, po mom mišljenju, moricu su nosili neki iz ljute potrebe jer je bila glad i materijalno siromaštvo, a da danas siromašni duhom gule patate zbog pohlepe.

Do sljedeće priče… Pozdrav!