Bila je kasna, prohladna jesen kad je, nekako iznenada, umrla Luca Lovrića. Samo je legla na krevet osjetivši veliku slabost, a već sutra je bila pokojna. Nije to bila neka, bogzna kakva vijest u selu, a šire pogotovo, jer je stalno netko umirao. Ni to što se radilo o mlađoj ženi nije predstavljalo dobar razlog za neku veliku novost. Nitko nije znao od čega je umrla, nitko previše nije ni pitao, ionako je kasno bilo za nešto napraviti. Valjda je tako bilo suđeno. To- suđeno, bila je zamjena za sve moguće dijagnoze i razloge umiranja, dalje se pitanja nisu postavljala. Zašto postavljati pitanja koja neće dati nikakve odgovore na nešto za što svatko već odgovor ima? Težak i mučan život uzimao je danak često puno ranije nego se to predviđalo, ali nisu se pravile bogzna kakve tragedije od toga. A danak tom teškom životu plaćali su svi bespogovorno – od djece svake dobi do najjačih muškaraca u najboljim godinama. Oni stariji se nisu računali u ovu skupinu, za njih se smatralo da su svoje odživjeli. Oni su samo umirali, ni manje ni više od toga.
Prostorija je bila nevelika, a sad natrpana ljudima djelovala je još manja. Mala vrata i sasvim mali otvor u zidu koji je trebao biti prozor, škrto su propuštali dnevnu svjetlost u prostoriju. Kasna, maglovita jesen još je više prigušivala to svjetlo, tako da je unutra vladao polumrak. Ni vatra na malom ognjištu nije uspijevala previše popraviti tu slabašnu svjetlosnu sliku. Odmah uz ognjište, na zemljanom podu, ležala je prostrana sinija oko koje su sjedili muškarci. Periodično izbacujući guste dimove iz svojih lula i cigareta domaće škije, još su nekako više prigušivali ono jadno svjetlo u prostoriji. Kao da Lucina smrt nije dovoljno ugušila svjetlo u svima njima, neumorno su ispunjavali prostoriju magličastim dimovima. Iza ulaznih vrata, a koja su bila na drugom kraju prostorije, bio je smješten krevet na kojem je ležala Luca. Zdravomarije su se redale jedna za drugom uz pokojničino uzglavlje, a bivale su prekinute jedino ponekim Pokojvječnim kad bi na njega došao red. Pa opet! Između kreveta i sinije s muškarcima smjestila se mala, skromna kolijevka. Iz nje je skoro neprimjetno provirivala dječija glavica ne stvarajući nikakve glasove. Ana je imala godinu dana kad je njena majka Luca umrla od nečeg što nitko ne zna kako se zove niti kako se liječi, u najboljim godinama svog života, jedne jeseni negdje u Rami. Nije znala da ima majku, dva starija brata, oca, pa čak i djeda i da je od tog trena još jedno siroče u ovom kraju. A bilo ih je…Saznat će uskoro, čim malo poraste, a saznat će i iskusiti sve ono što donosi takav život. To je lako saznati, nije lako živjeti s tim.
Mijo Lovrić, Anin djed, bio je ljudeskara natprosječne visine i snage, kakvih nije baš previše bilo u okolnim selima. Već neko vrijeme je bio udovac, a sad je, evo, i njegov sin Franjo to postao. Kao da je to neki običaj koji se hoće uvući u njihovu kuću. Doduše, on je postao udovac u kasnijim godinama, kad su mu sva djeca porasla. A Franjina su još sitna! Imao je tri sina i četiri kćeri i već su svi bili u braku osim jednog, najmlađeg sina. Kćeri su otišle svojim putem, poudale su se u okolna sela, a sinovi su ostali živjeti sa svojim obiteljima u rodnoj kući. Preživjelo se svašta, pomišljao je, preživjet će se i ovo. Valjda! Samo da se ne počne pucati, ali kako se priča, moglo bi uskoro. Rat se širi posvuda, nisu dobra vremena nikako. I nije dugo trebalo da se slutnje obistine, manje od godinu dana je prošlo, a pucalo se na veliko. Sporadični upadi četnika u selo bez vojske donosili su sve osim dobrog. Kad je rat završio Mijo više nije imao ni jednog sina, a niti jednog zeta. Svi su izginuli, on je nekako, ni sam ne zna kako, preživio. Ali još uvijek je bio uspravan, kako god se gledalo na tu riječ i na samog Miju. Do kraja života je takav ostao. Valjda Bog da nekim ljudima posebnu milost koja tako čovjeka drži, ne dopušta mu da se savije. Par godina nakon što joj je majka umrla, Ana je postala svjesna toga, ali svjesna i smrti svojeg oca. Kao i njena braća Jozo i Ante!
Zakoračivši tek u život, Ana se našla na milost i nemilost tom istom životu. Postati siroče i prije nego postaneš svjestan života, nije baš neka privilegija. Sa svojih šest godina i bez roditelja, shvatila je to iz prve ruke. Upisani u državne knjige kao ratna siročad, Ana i njena braća potpali su pod državne zakone i odredbe. A ti isti zakoni su rekli da braća idu u neki dom za siročad, dok Ana ostaje sa svojom strinom jer je premala za taj neki dom. Ta strina je živjela u istoj onoj kući u kojoj se Ana rodila, u kojoj joj je majka umrla, bila je žena očevog brata, a njih ni jednog više nema, sad, ustvari već par godina ona joj pokušava biti i majka i strina u jednom, a i dalje će to nastaviti, ako uspije ikako. I svoju djecu ima, kuće nema, a na izmaku je snaga. I kuburilo se tako jedno vrijeme, a onda je u pomoć priskočila tetka, očeva sestra, koja je živjela u jednom okolnom selu. I sama udovica s četiri kćeri, našla je mjesta i za Anu u svojoj kući te je prihvatila kao svoju kćer. Nedugo iza, doselio im se i Jozo, Anin brat. Nikako nije uspijevao udomaćit se u tom nekom domu, plakao je po cijele dane i pošto poto želio natrag svojoj kući. A te kuće više nije bilo, kao ni strica kojeg je skoro pa obožavao. Bio je to onaj neoženjeni stric, stric s kojim je Jozo još kao dječačić razvio jedan poseban odnos, bolji nego s rođenim ocem. I nikako nije mogao preboljeti činjenicu da ga više nema. Nemajući kamo, a i zbog sestre, dođe i on kod tetke u svoj novi dom. Ante je ostao u domu, daleko od svih njih, u nekom dalekom mjestu za koje Ana nije znala ni kako se zove ni gdje se nalazi. Nije puno pitao, nije puno patio jer je bio premali da se sjeća nekih bitnijih stvari koje bi ga čvršće vezale za obitelj ili bar ono što je od nje ostalo. Toliko mali da ni svoje prezime nije upamtio. Znao je samo majčino i očevo ime i od kud je. Valjda zato jer ga treba imati, u domu su mu dali neko novo prezime s kojim je rastao narednih godina. Tih istih godina, dok je odrastao u domu u Kutini, izgubio je svaku vezu sa svojom sestrom i bratom. I imena im je čak zaboravio. Ili nije bio siguran u to!
Pod tetkinim krovom, Ana se osjećala kao pod roditeljskim, tetka je pokušavala nadomjestiti majku koliko god je mogla. A život natovari na pleća razne muke pa se ponekad čini da se sve ne mogu iznijeti. I kad se jednom pomisli da je sve krenulo kako treba , život se opet strmoglavi u najdublje ponore i jedino što se nazire jest samo najobičniji kraj. A onda se opet nešto probudi u čovjeku pa nastavi, onako osakaćen dalje i dalje, ni sam ne znajući kud i do kud. Još je jednom Ana uvidjela svu bezosjećajnost života kad su se dvije tetkine male kćeri isti dan utopile u jednoj bari. Kao da dovoljno nije bilo sve ovo do sada, kao da je život gladan ostao ljudskih života, kao da je….ma nekad više čovjek ne zna što je sve to i ima li uopće to nešto ime. Zna samo da rasteže čeljade i da će jednom, čini se u tom rastezanju samo puknuti. A ne pukne, živi dalje! I uči se tom istom životu kroz tetkin život, kroz njeno iskustvo i savjete. Još djevojčica, upijala je u sebe sve što bi tetka pričala, pokazivala i radila. Od najobičnijih svakodnevnih poslova do savjeta. Sve što se taj dan radilo Ana je svaku večer u sebi ponavljala i spremala negdje u dubinu pamćenja, da tamo zauvijek ostane. Svaku molitvu je još jednom ponovila kako bi je utvrdila i izgovorila baš onako kako je tetka to činila. A molilo se svako jutro i svaku večer, zajednički, svi koji su pod tim krovom jeli i budili se. Neizostavno! Bez te se molitve ništa nije počinjalo raditi, bez nje se nije lijegalo. A onda bi Ana kad bi legla još jednom sve ponovila. Zemlja udovica i siročadi je polako rasla preko njihovih vrijednih ruku, život, koliko god bio surov, polako je vraćao nadu koju je jednom sebično oteo. Ali to se već događalo nebrojeno puta na ovoj zemlji, pa se nastavljalo živjeti. I ovaj život koji se sad odvijao samo je bio kotačić u povijesti života, možda se baš sve to tako i trebalo dogoditi. Zato je Ana sve to ponizno prihvaćala.
Bilo je nešto iza podneva tog ljetnog dana kad se tetka prekrstila sjedajući za siniju. Tad je zvanično počinjao ručak, nikad prije nego bi se pomolilo. Iako je taj ručak manje-više izgledao uvijek isto, a to je uglavnom bila pura s mlijekom, kiselim ili slatkim, radovalo mu se cijelim bićem. Drugog nije bilo, a živjeti i jesti se moralo. Svakodnevni teški radovi izgladne svako čeljade pa s radošću pristupaju svakom obroku. Osim tetke, kao glave kuće, za sinijom su se našli Ana, Jozo i tetkine dvije kćeri. Nisu ni počeli jesti kad cijelim svojim tijelom zauze ulazna vrata dugogodišnji obiteljski prijatelj Ivan. Dugo se vidjeli nisu, a rijetko je prolazio ovuda. Iza njega, ne ulazeći u kuću, pred kućnim vratima zastao je momčić od kojih petnaestak godina. Na sebi je imao bijelu košulju, hlače od tanke čoje i, kako je Ana primijetila, lijep kaputić od istog materijala. Nitko tako nešto nije imao u ovom kraju, niti se tako oblačio, znali su po tome da momak nije odavde. Znali su i da je nešto važno bilo čim je Ivan potegao iz donjih sela do njih ovdje. Ne bi on samo tako dolazio. Onaj momak ne pomiče, samo jasno prebire očima po njima.
„Što, bolan Ivane, vodiš ovog tuđeg momka po selima po ovoj vrućini?“ upita tetka Matija.
„A znaš li ti čiji je ovo momak?“ upita Ivan.
„Ne znam.“
„Pogledaj malo bolje.“
„Gledam ali opet ne znam.“
„Ovo je Ante od pokojnog ti brata“
Ani osta zalogaj u ustima. Neće ni naprijed ni nazad. Zašto se baš njoj događaju ovakve stvari? I majka i otac su joj već odavno bili mrtvi kad je konačno shvatila da ih nema. Ovog brata što sad tu stoji pokopala je već puno puta i prekrižila bilo kakvu mogućnost da će ga ikad više vidjeti, a on se iz čista mira vrati iz mrtvih. Nikako da se na miru izravnaju računi između ovog i onog svijeta u njenoj kući. Sve je to trajalo samo par trenutaka a onda se ipak malo pribrala. Za sinijom su, jedna do druge sjedile dvije Anine rodice i Ana. Sasvim polako, kao da su se vidjeli jučer, ili tog jutra, priđe joj Ante i sasvim mirno ali glasno reče:
„Zdravo sestro!“
Trebalo joj je vremena da se, najprije otkameni od novonastale situacije, a onda pomalo pokupi sve dijelove svog bića što su se raspršili u razne trenutke koji su letjeli pred njenim očima, od trenutka kad je postajala svjesna sebe pa sve do sada. Kao izmaglica je lepršao neki čudnovati lik tog njezinog starijeg, a mlađeg brata za kojeg je znala da je postojao, živio, od istih roditelja na ovaj svijet donesen, ali nikad mu nije mogla dokučiti i do kraja raspoznati izraz lica. Bio joj je kao netko nestvaran, neopipljiv, netko tko postoji samo zato da ona misli o njemu, ali s puno tuge i nepoznatih detalja, netko za koga bi možda bolje bilo da nikad i nije postojao jer se onda ne bi tako mučila. Netko, tko je danas pao kao iz vedra neba i jednostavno rekao:“ Zdravo sestro“. A ne zna on da joj je skratio život već puno puta, najprije od silne brige što je mlad nestao, a možda i umro, pa sad opet kad se, ovako nepozvan i nenajavljen vratio ovdje gdje ga nije nitko očekivao. A vratio se da ih pronađe. Zapamtio je od kud je, kako su mu se roditelji zvali, ali je prezime zaboravio. Kad je došao kraj školske godine, zaputio se u rodni kraj. Otišao je do općinskih vlasti i sve im ispričao o sebi što je znao, a oni su ga pronašli u matičnim knjigama i rekli mu tko je i kako se preziva. Poslije je bilo lakše, uvijek netko ima tko je nekog poznavao u okolnim selima, tako je i ovaj put bilo. Znali su mu pokojne roditelje, a kum je Ivan upravo bio tu kad se to odigravalo pa ga je doveo ovamo.
Poslije ga je Ana upitala kako je od njih tri znao da je baš ona njegova sestra, a on samo kratko reče da je vidio svoje crte lica na njenom licu. Dovoljno! Čak i previše! Jozo je bio jedino muško u kući, nije bilo pogađanja kao kod Ane, znalo se tko mu je brat. Ante je ostao kod njih cijelo to ljeto. Poslije se vratio u Kutinu.
Proljeće ispod Vran planine, iako ponekad zna dobro okasniti, bude uglavnom prelijepo. Zamirišu mlade trave, dani se oduže i postaju topliji pa i ljudi nekako veseliji. Negdje u Ani to proljetno veselje miješalo se s dubokim nemirom. Došlo je vrijeme da se s bratom Jozom vrati u svoju obiteljsku kuću, dublje pod planinu, na svoj rodni prag. Tetka je kazala da su oboje sad veliki da mogu brinuti o sebi i bio bi red da svoju kuću poprave i podignu iznova kad je već njihova. A nema čija bit već njihova! Od tetke su dobili vola, pet ovaca i tri-četiri kokoši. Dovoljno za neki tanki početak, ali dat će Bog, ne more biti da neće dati kad ih je do sada pazio i davao, pomišljala je Ana. Našlo se i nešto kukuruznog brašna, vune, i par deka da imaju gdje leći. Kreveta nije bilo, ali otoplilo je, može se i na podu spavati dok se kakav krevet ne napravi. Sa svojih je petnaest godina Ana tako postala jedina i glavna žena u svojoj kući. Ona, na kojoj leže svi ženski poslovi, a tu i tad se znala što sve pod to spada. A i muških se poslova nije bojala i obavljala ih je skoro često kao i ženske. Ustvari, nije ih razlikovala, kao ostali, njoj su to samo bili poslovi koji su se morali pozavršavati. Narednih šest godina s bratom Jozom, a nešto manje i s njegovom ženom, jer se Jozo u međuvremenu oženio, u planinskoj kućici prošlo je prilično brzo. Izrasla je u vrijednu, lijepu curu što je zapela mnogom momačkom oku. A ona se udala za Anđelka Kuraju. Za razliku od Ane, tih i povučen momak! I otišla s njim u neke nove svjetove, seleći se narednih godina u potrazi za boljim životom. Selidbu je, nakon Slavonije, okončala pod u Župi, pod Petračom. Već skoro pedeset godina s njim na istoj adresi. Ako se ne računa rat, a nije joj to prvi, pa se skoro i navikla.
Bore su odavno zasjele na Anino lice. Zasjele i zaigrale neku svoju igru pa izgledaju kao ona brda i udoline tamo negdje u Rami. Samo dva vesela oka prave im kontrast. Zasjele bore i na ruke pa onaj križ kojeg je kao djevojčica istetovirala na svojoj desnoj ruci djeluje kao da je on sam dobio bore. A to tetoviranje je stari običaj žena, katolkinja Hrvatica, s područja sjeverne Hercegovine i središnje i južne Bosne. U vremenima turske vladavine bio je to znak pripadnosti ali i svojevrsna obrana pred nasilnim odvođenjem mladih, lijepih djevojaka u turske hareme. A one koje su na sebi imale križ nisu otimali ni odvodili. Bez obzira koliko lijepe i zgodne bile, taj križ je predstavljao problem otimačima. Nisu ga jednostavno mogli gledati! Stavljajući na sebe taj znak vjere i predanja, spašavale su se od te pošasti i potvrđivale svoju pripadnost. I tako stoljećima prerastajući u narodno nasljeđe. Ana više skoro i ne primjećuje te tetovaže po sebi jer su joj postale kao dio tijela. Kao neki posebni organ. I bez njih zna ona jako dobro tko je i od kud je i gdje pripada. Prisjeti se toga više puta dnevno, a sigurno svaki put kad počne sa svojim molitvama. I dan danas moli na način kako ju je tetka Matija učila, a ona pamtila pa opet ponavljala sve dok ne bi bila sigurna da je sve kako valja naučila. I nije još dan prošao, veli Ana, a da se nije pomolila baš tako. I ne samo molitve, puno toga je od tetke u njoj ostalo. Ta s tetkom je rasla, živjela, s tetkom je sve naučila. Pravo tetkino dijete!
*Sinija- niski okrugli stol od drveta.
